Sarah Kozloff  

Dijalog u Psima iz rezervoara

Psi iz rezervoara (Reservoir Dogs, 1992.) redateljski je i scenaristički prvijenac Quentina Tarantina, mladića koji nije završio niti srednju školu, no čiji kvocijent inteligencije navodno iznosi 150. Snimljen u nezavisnoj produkciji, film je na koncu (zahvaljujući odluci Harveyja Keitela da u njemu zaigra) dobio budžet od 1,5 milijuna dolara. Relativno skroman novčani fond diktirao je određene odluke, poput ograničavanja više od polovice filma na jednu lokaciju: napušteno skladište. Možda je upravo skroman budžet doveo do toga da dijalog u filmu dobije prednost nad fotografijom ili specijalnim efektima (ovdje nećemo naći vizualno dojmljive scene u stilu Kuma (1972.) Francisa Forda Coppole); međutim i Tarantinov kasniji film Pakleni šund (Pulp Fiction, 1994.), koji je raspolagao s mnogo izdašnijim novčanim fondom, kao i njegovi scenariji za Pravu romansu (1993.) i Rođene ubojice (1994.) pokazuju jednaku verbalnu smjelost. Sam Tarantino, pak, tvrdi da je neprikazivanje pljačke bilo u planu od samog početka rada na scenariju.1

PLJAČKAŠI DUGINIH BOJA

Tzv. film pljačke (caper film), Psi iz rezervoara prikazuje skupinu pljačkaša koje gangster Joe Cabot (Lawrence Tierney) unajmi da ukradu pošiljku dijamanata iz veletrgovine. No netko je unaprijed upozorio policiju i pljačka pođe po zlu. Jedan od pljačkaša, gospodin Plavi (Michael Madsen), počne ubijati zaposlenike veletrgovine dijamantima, dok ostali bježe pred policijom. Preživjeli – gospodin Bijeli (Harvey Keitel), gospodin Narančasti (Tim Roth), koji je ranjen u trbuh, gospodin Ružičasti (Steve Buscemi), a kasnije i gospodin Plavi – sastaju se (kako je i dogovoreno) u skladištu, gdje se prepiru oko toga što učiniti s Narančastim, tko bi od njih mogao biti izdajica, i što im je činiti. Flashback scene donose informacije o inicijalnom unajmljivanju i okupljanju bande te nespretnom i kaotičnom bijegu s mjesta zločina. Članovima bande pridružuje se Cabotov sin, Dobri dečko Eddie (Chris Penn). Dok se Eddie, Bijeli i Ružičasti rješavaju ukradenih automobila, Plavi muči policajca kojeg je oteo za vrijeme pljačke. U trenutku kad se Plavi sprema zapaliti policajca, ranjeni Narančasti skuplja snagu i upuca Plavoga, otkrivajući se time kao policajac na tajnom zadatku. Cabot, Eddie, Ružičasti i Bijeli vraćaju se u skladište gdje Eddie ubije policajca, a Cabot shvaća da je Narančasti izdajica. Bijeli brani svog prijatelja Narančastog, ubija Cabota i Eddija, no pritom i sam biva ranjen. Dok zvukovi izvan kadra (off-zvukovi) otkrivaju da je policija uhvatila odbjeglog Ružičastog, Narančasti priznaje Bijelome svoj pravi identitet. Bijeli ga ubija, a potom i sam pogiba od policijskog metka.

Psi iz rezervoara izazvali su brojne kontroverze: video distribucija filma u Ujedinjenom je Kraljevstvu bila zabranjena čak dvije godine. Za početak, tu su eksplicitni prizori nasilja, naročito prizor mučenja u kojem gospodin Plavi odsijeca uho policajcu, plešući uz rock pjesmu iz 1970-ih, Stuck in the Middle with You. Zatim tu su goleme količine krvi koja lipti iz gospodina Narančastog po autu, po njegovoj odjeći, po podu. A tu je i prizvuk mizoginije, rasizma i homofobije2, koji se eksplicira u replikama poput ove koju izgovara Dobar dečko Eddie: "Nije li to tužno, tata. Čovjek u zatvor uđe k’o bijelac, a kad izađe priča k’o jebeni crnjo. Znaš šta? Mislim da ti je sva ona crnačka sperma iz šupka došla do mozga i sad ti izlazi na usta."

Sav dijalog nepopustljivo je bestidan, općenito pretjeran i nedvojbeno nesmiljen. "Nakon što je stvorio likove i ocrtao radnju, Tarantino ne čini mnogo sa svojim likovima, osim što ih pušta da previše pričaju, naročito u trenucima kada bi vjerojatno trebali biti u nesvijesti od šoka ili gubitka krvi", piše filmski kritičar Roger Ebert.3 No drugi kritičari filmu se dive upravo zbog dijaloga – evo što piše Owen Gleiberman u osvrtu za časopis Entertainment Weekly: "Neki od suvremenih filmova koji najviše očaravaju svode se na prizore pobješnjelih macho hvalisavaca i galamdžija koji se nabacuju prostotama i izazivaju gužvu svojim duhovitim upadicama... U civiliziranom svijetu u kojem čovjek mora paziti što govori na poslu, u školi, možda čak i u razgovoru s voljenom osobom, nešto je iskonsko i oslobađajuće u likovima koji mogu odbaciti kontrolu, čiji id provaljuje na površinu u vidu užarenih komadića verbalnog šrapnela."4

DOSJETKE ZA DORUČKOM

Fraza "užareni komadići verbalnog šrapnela" možda je pretjerano poetična, no ipak ukazuje na osobitu verbalnu agresiju koja je jedna od glavnih odlika film. Da je kršenje svih pravila filmskog dijaloga misao vodilja u Psima iz rezervoara, gledatelju/ici se daje do znanja već u uvodnoj sceni koja prikazuje naše junake kako dovršavaju doručak u palačinkarnici. Dijalog u toj sekvenci devijantan je na nekoliko razina. Kao prvo, nije sasvim čujan, budući da je zvuk donekle prigušen, likovi ne artikuliraju riječi dovoljno jasno, a njihovi se dijalozi često preklapaju. Kao drugo, kamera koja se neumorno kreće oko stola u početku ne izolira govornike pa nismo uvijek sigurno tko govori, gdje sjedi i kome se obraća.

Kao treće, sadržaj razgovora predstavlja nešto što do tog trenutka nismo imali prilike čuti na filmu. Sam Tarantino u jednom je intervjuu izjavio: "Dakle, imaš te tipove na filmu, izgledaju kao žanrovski likovi ali razgovaraju o stvarima o kojima žanrovski likovi obično ne razgovaraju."5 Gospodin Smeđi, kojeg igra sam Tarantino, započinje s pseudo-akademskom interpretacijom Madonnine pjesme Like a Virgin: "’Like a Virgin’ govori o curi koja se pali na tipa s velikom kitom. Cijela pjesma je metafora za velike kite." Joe Cabot lista svoj stari adresar, a gospodin Bijeli mu ga oduzima i potom ga zadirkuje: "Već petnajst minuta mumljaš imena. ‘Toby... Toby... Toby... Toby Wong... Toby Wong... Toby Wong... Toby Chung’... jebeni Charlie Chan. Iz lijevog uha mi izlazi Madonnina velika kita, a iz desnog Japanka Toby kak-se-već-preziva." Gospodin Ružičasti objašnjava zašto ne daje napojnice, dok ga ostatak bande kritizira. Niti jedan od tih razgovora nema nikakve veze sa samom radnjom, a činjenica da je prizor k tomu smješten na početak filma, kada kao gledatelji(ce) očekujemo ekspoziciju i predstavljanje likova i njihovih odnosa, u potpunosti osujećuje naša očekivanja.

To, naravno, ne znači da u spomenutoj sceni ne doznajemo ništa o glavnim likovima: gospodin Smeđi (sam redatelj), otkriva se kao samodopadna i arogantna osoba, Dobar dečko Eddie pomalo je priglup, gospodin Bijeli je opušten, zadirkuje Joea Cabota i brani konobarice, gospodin Narančasti uglavnom je tih, a gospodin Ružičasti ostavlja dojam škrte i nimalo empatične osobe. Svi ti dojmovi utječu na naše razumijevanje ostatka filma. Tarantino, koji je s vremenom stekao kultni status i dao toliko intervjua da je vjerojatno prokomentirao svaki detalj svojih filmova (ovdje možda imamo pravi primjer nekoga tko previše priča), objašnjava: "Ljudi otpisuju gospodina Ružičastog kao prepredenog tipa koji misli samo za sebe, ali to uopće nije istina. On je čitav jebeni film u pravu. Sve što kaže stoji, samo što mu nedostaje hrabrosti da postupa u skladu sa svojim uvjerenjima."6 Činjenica da na koncu popušta pod pritiskom grupe i daje svoj dio napojnice anticipira njegovu nemogućnost djelovanja u svrhu sprečavanja raspada grupe.

FUNKCIJE DIJALOGA

Kroz čitav film, dijalog služi kao glavno sredstvo karakterizacije likova. Narančasti, koji će kasnije stvoriti snažne emotivne spone s Bijelim, zarana pokazuje sklonost pretjeranoj identifikaciji s kriminalcima koje bi trebao špijunirati kad Holdawayju (Randy Brooks), svom nadređenom, kaže koliko je zahvalan kriminalcu Long Beach Mikeu na njegovoj lažnoj preporuci. Bijeli otkriva svoju suosjećajnu prirodu tješeći ranjenog Narančastog kvazi-majčinskim riječima, zadirkujući ga da će ozlijediti pod ako nastavi po njemu lupati glavom i uvjeravajući ga da se brzo vraća. Bijeli je također jedini koji izražava žaljenje nad pogibijom jedne djevojke za vrijeme pljačke. No, dijalog gospodina Bijelog istovremeno odaje izrazitu hladnokrvnost, primjerice kad objašnjava Narančastom da je najbolji način da natjera upravitelja draguljarnice da surađuje taj da mu odreže prst. Osnovne tenzije – je li gospodin Bijeli "dobar" ili "loš momak"? Kome će Narančasti biti vjeran, svojim kompićima-kriminalcima ili vanjskom svijetu? – gledatelju/ici predstavljeni su kroz dijaloge.

Dijalog u filmu obavlja većinu uobičajenih funkcija: objašnjava uzročno-posljedične veze, predstavlja narativne događaje, iznosi macho zadirkivanja (koja Tarantino, kako se čini, smatra "realističnim"). No jedan od faktora koji dijalog u Psima iz rezervoara čini toliko jedinstvenim jest činjenica da Tarantino svim silama izbjegava koristiti dijalog u svrhu uspostavljanja vremena i prostora. Od besmislenog naslova do anti-imena likova, film odiše određenom dozom neproničnosti: nitko ne spominje u kojem se gradu nalazimo, ne doznajemo koliko je vremena prošlo od doručka u restoranu do pljačke, a nije nam poznato mnogo ni o vremenskim i prostornim odnosima između flashback prizora i "sadašnjosti". Skačemo iz jednog trenutka iz flashback prošlosti u drugi, bez prethodne pripreme ili naknadnog objašnjenja, odnosno ponovnog usidravanja u vremenu i prostoru. Gledatelja/icu se baca iz jedne točke u dijegezi u drugu, pri čemu nam kao jedini putokazi služe vizualni tragovi i pretpostavke koje se tiču uzročno-posljedičnih veza. Dio zabave koju film pruža proizlazi upravo iz rješavanja te slagalice, odnosno utvrđivanja veza među pojedinim prizorima.

PRIČAM TI PRIČU...

Neobična je i uloga razgovora koji naoko nemaju nikakve veze s radnjom. Ti digresivni razgovori javljaju se kroz čitav filma, a često se vrte oko popularne kulture, primjerice TV-serija iz 1970-ih godina. Ipak, ono što je osobito zapanjujuće jest u kolikoj mjeri Psi iz rezervoara u prvi plan smještaju sam čin pripovijedanja, pretpostavljajući verbalno pripovijedanje konvencionalnijim filmskim izražajnim sredstvima. Neke od tih priča vezane su uz radnju, no kako film odmiče, nailazimo na priče koje imaju slabe ili nikakve veze sa središnjom narativnom okosnicom: gospodin Bijeli priča gospodinu Ružičastom o svojoj posljednjoj pljački, Dobar dečko Eddie priča o svojoj poznanici Elois, konobarici koja je svom mužu zalijepila penis za trbuh. Na koncu, u dugačkoj flashback sekvenci pratimo gospodina Narančastog kako na pamet uči "zahodsku priču", izmišljenu anegdotu o prodaji marihuane, čiji je cilj pomoći Narančastom da se dopadne svojim novim suradnicima. Najdojmljivija od svega jest činjenica da zahodska priča u sebi sadrži još jednu priču, u kojoj prometni policajac svojim kolegama opisuje kako je zamalo upucao civila. Psi iz rezervoara uživaju u pripovijedanju.

Silno inzistiranje na verbalnom pripovijedanju skreće pozornost gledatelj(ic)a na artificijelnu narav filma koji gledaju. "Umjesto da razvija likove koji tvore neku vrst alternativnog društva, film Psi iz rezervoara istražuje samu prirodu likova", primjećuje J.P.Telotte.7 Ta tema jasno dolazi do izražaja u uputama koje Holdaway daje Narančastom: "Murjak na tajnom zadatku mora bit’ Marlon Brando. Da bi obavio ovaj posao, moraš bit’ sjajan glumac. Moraš bit’ prirodan, moraš bit’ prirodan ko’ sam vrag." Referenca na Branda dio je mreže filmskih referenci koja uključuje i Leeja Marvina, Doris Day, Charlesa Bronsona, itd. Sve te reference pridonose ironizaciji teksta i skreću pozornost na njegovu pomodnu samosvijest.

Film Psi iz rezervoara prati "priču o infiltraciji" koja govori o opasnostima s kojima se suočava autsajder koji se "ubacuje" u bandu kako bi prikupio dokaze. Gospodin Narančasti čitavo je vrijeme u strašnoj opasnosti i njegov opstanak ovisi isključivo o njegovoj sposobnosti da u gangsterskom životu, naročito njegovom verbalnom miljeu, sudjeluje bez i najmanje pogreške. Istovremeno, osjeća se rastrganim zbog emocionalnih veza koje se razvijaju između njega i gospodina Bijelog. Te veze dolaze do izražaja kroz fizičke geste, primjerice, kad Bijeli brižno češlja Narančastog, te kroz činjenicu da je Bijeli prekršio pravilo o samootkrivanju rekavši Narančastom kako se zove i odakle je.

Poput ostalih gangsterskih filmova i Psi iz rezervoara istovremeno progovara i o opasnostima govorenja i o duboko ukorijenjenoj potrebi za verbalnim izražavanjem. Razmetljiv prizor mučenja ukazuje na pritiske vezane uz govor i govorenje, eksplicirajući činjenicu da je otkrivanje ili uskraćivanje informacija u gangsterskom filmu prožeto seksualnom napetošću. Gospodin Plavi priznaje da mu je dobivanje informacija od policajca zadnja stvar na pameti – više ga zanima sadizam. "Neću ti srati. Jebe mi se što znaš, a što ne znaš. Svejedno ću te mučiti. Ne zato da dobijem informacije. Zabavno mi je mučiti murjaka." Nakon što svojoj žrtvi odreže uho, podrugljivo primjećuje: "Je li tebi bilo dobro kao i meni?" S obzirom na to što je sve gospodin Plavi spreman učiniti, jedno od iznenađenja u filmu jest činjenica da zarobljeni policajac Marvin Nash (Kirk Baltz) izdrži i do kraja ustraje u tome da ne zna ništa.

I Marvin Nash i Narančasti dobri su lažljivci. Polazi im za rukom prevariti i gangstere i (u velikom broju scena) publiku. Zanimljivo je da je reakcija publike na otkriće istine dijametralno suprotna reakciji na istinu u filmu Kum (ovdje se misli na prizor u kojem Michael Corleone (Al Pacino) tjera svog šurjaka Carla (Gianni Russo) da prizna vlastitu ulogu u ubojstvu Michaelovog brata Sonnyja (James Caan). Umjesto da se osjećamo izdanima i prevarenima, divimo se Nashu i Narančastome na njihovim vještim izvedbama i stoičkom podnošenju boli (zanimljivo je da u trenutku kada oboje trpe nesnosnu bol i nalaze se u golemoj opasnosti, i Narančasti i Nash smatraju da je najvažnije da jedan drugom otkriju svoja prava imena).

Kao i u filmu Kum, govorni čin predstavlja vrhunac Pasa iz rezervoara: potaknut prijateljstvom i odanošću, Bijeli brani Narančastog pred Cabotom i Dobrim dečkom Eddijem. Situacija eskalira u apsurdnom "meksičkom obračunu" u kojem Joe i Eddie pogibaju, a Bijeli je ozbiljno ranjen. Posvjedočivši takvom izrazu odanosti, Narančasti se osjeća dužnim priznati da je uljez. "Ja sam murjak", promuklo stenje. "Larry. Tako mi je žao. Ja sam murjak." Priznanje gospodina Narančastog korak je k istinskoj povezanosti. No, spona između Bijeloga i njegove kriminalne zajednice, kao i bijes zbog spoznaje da se dao nasamariti nadjačavaju njegovu ljubav prema prijatelju: on ubija uljeza.

IZDAJA ŽANRA

Uz ostale sličnosti s Kumom, Psi iz rezervoara također koriste jezična ponavljanja u svrhu isticanja ključnih kontrasta. No, za razliku od Kuma, ovdje se ne radi o opreci između "obitelji" i "posla", već između "profesionalnog" i "djetinjastog" ponašanja. Reference na potonje uključuju izraze kao što su "djetešce", "klinci", "lopov-početnik" i "igralište". Nakon što pljačka pođe po krivu, članovi bande nastoje se voditi nekim unutarnjim kodeksom ponašanja profesionalnih gangstera, primjerice kad Ružičasti viče na Bijeloga: "Jebi se, Bijeli! Ja nisam stvorio ovu situaciju, ali je rješavam. Ti se ponašaš kao jebeni lopov-početnik, ja se ponašam kao profesionalac." Istovremeno, čitava ta skupina pljačkaša s blesavim pseudonimima često se ponaša i razgovara poput djece. Nezrelo ponašanje osobito dolazi do izražaja u sceni u kojoj Joe, poput kakvog učitelja stoji ispred ploče, daje im imena i objašnjava plan, dok se oni međusobno podbadaju i drsko odgovaraju. Joe ih prekorava: "Vi se dečki volite šaliti, cerekati i glupirati, ha? Cerite se ko’ hrpa klinki na školskom igralištu."

U konačnici, čini se da se upravo u riječi "djetinjast" krije ključ za razumijevanje Pasa iz rezervoara. Gavin Smith ističe da "Tarantino u konačnici nudi moralno iskupljenje žanra: čak i u svijetu simulacije i projekcije identiteta Pasa iz rezervoara, izdaja je i dalje izdaja". Osobno smatram da film odustaje od bilo kakve ozbiljne izjave o izdaji ili bilo kakvoj drugoj temi u trenutku kada, neposredno nakon što Bijeli ubije Narančastog, zasvira apsurdna pjesma Coconut koja govori o limetama, kokosovim orasima i bolovima u trbuhu. Složenoj narativnoj strukturi i podtekstu koji govori o izdaji i odanosti usprkos, Psi iz rezervoara u potpunosti su "djetinjasti" film: od naslova, preko internih šala (žena koju Narančasti upuca u filmu u stvarnom je životu instruktorica govora Tima Rotha) i napušenog radio-voditelja, do neumornih opscenosti. Umjesto gangstera kao tragičnih junaka hermetički zatvorene supkulture koja funkcionira kao negativan komentar službene Amerike, film Psi iz rezervoara gangstere prikazuje kao svadljivu djecu koja plutaju među naplavinama popularne kulture. Umjesto da uživaju u autentičnoj talijanskoj kuhinji u privatnim restoranima, oni jedu brzu hranu; umjesto opere, slušaju radio-emisiju K-Billy’s Super Sounds of the Seventies. Lišeni etničkih, obiteljskih ili spona zajednice, ti gangsteri ne znaju ni tuđa imena, a na koncu se međusobno poubijaju i prije nego stigne policija. Kao što navodi Sharon Willis, "Tarantinovi filmovi prikazuju maskulinitet koji je sam sebi najgori neprijatelj."8

No, daleko od toga da Psi iz rezervoara predstavljaju izdaju žanra gangsterskog filma; naprotiv, mogli bi biti njegovo ispunjenje. Robin Wood ističe je da bi zbog nezrelosti Tonyja Camontea (Paul Muni), zbog sklonosti filma miješanju farse i horora i njegove fascinacije neodgovornošću, originalno Lice s ožiljkom (r. Howard Hawks i Richard Rosson, 1932.) trebalo analizirati zajedno s Hawksovim komedijama.9 Psi iz rezervoara jednostavno odvode te elemente još dva koraka dalje, izbacujući svoj "verbalni šrapnel" s anarhičnim veseljem.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Ulomak iz "Words as Weapons: Dialogue in Gangster Films", šestog poglavlja u studiji Sarah Kozloff, Overhearing Film Dialogue (Berkeley i Los Angeles: University of California Press, 2000.).



Bilješke.

1 "Quentin Tarantino: Answers First, Questions Later: An Interview with Graham Fuller". U Reservoir Dogs and True Romance: Screenplays by Quentin Tarantino. New York: Grove Press, 1994., str. xiii.

2 Vidi Sharon Willis. "The Fathers Watch the Boys’ Room". Camera Obscura 32 (lipanj 1995): 40–73, i Gary Indiana et al. “Pulp the Hype on the Q.T.” Artforum 33/7 (ožujak 1995): 62–67.

3 Roger Ebert. "Reservoir Dogs". Chicago Sun Times, 26.10.1992. Ponovno objavljeno na: www.suntimes.com/ebert_reviews/1992/10/785503.html.

4 Citirano u: Jeff Dawson. 1995. Quentin Tarantino: The Cinema of Cool. New York: Applause Books, str. 73–74.

5 "Quentin Tarantino interviewed by Gavin Smith". Film Comment 30/4 (srpanj/kolovoz, 1994): str. 34.

6 Ibid., str. 38.

7 J. P. Telotte. "Fatal Capers: Strategy and Enigma in Film Noir." Journal of Popular Film and Television 23/4 (zima 1996): 163–70.

8 Sharon Willis. "The Fathers Watch the Boys’ Room", str. 58.

9 Robin Wood. 1983. Howard Hawks. London: British Film Institute, str. 58–68.