Marko Lucić  

Dijalogorovanje

Nedavno mrtvorođeni pregovori Vlade i prosvjednika iz Savske nisu, čini se, bitno pomakli rovove. Možda jedino mogu poslužiti kao nažalost potreban podsjetnik na početke prosvjeda, a tako i na svaku fazu hrvatske samostalnosti. Izjava Bojana Glavaševića o nerazmjeru broja hrvatskih i srpskih boraca s PTSP-om, na izlaganju o pripremi izmjena zakonske zaštite prava civilnih žrtava rata, kao neposredan povod prosvjedima, zaokružuju se u još jedan hod kroz sve prošle godine s recentnim ponavljanjem optužbi o “izjednačavanju žrtve i agresora” u kontekstu zakona o civilnim žrtvama rata očekivanog najesen.

Stranci u društvu Još je uvijek sve ovdje, ratni zločini, nestali, veteranske traume, vojne i civilne žrtve. Dok potonje donedavno nisu imale puno drugog izbora osim tihog obijanja sudskih pragova u borbi za minimalnu materijalnu, medicinsku i psihosocijalnu kompenzaciju, veterani razvijaju snage na političkom teritoriju osvojenom u devedesetima, proširenom u dvijetisućitima nakon saborske Deklaracije o Domovinskom ratu, te potvrđenom nakon protuofenzive “antihrvatske politike”, kao zamišljenog monolitnog neprijatelja, u vrijeme nepravomoćnih presuda Gotovini i Markaču 2011. godine. Kako su vođe prosvjeda nebrojeno puta rekli, nikad nisu ni prestali ratovati za cjelovitu i nedjeljivu “istinu” o Domovinskom ratu, a njihov je cilj konačno i neopozivo karakteriziranje rata kao agresije druge države, te izbacivanje pojma građanskog rata iz uporabe. O kažnjavanju zasad nije bilo riječi. Možemo biti sigurni da ih nikakve medijske gotove formule za tumačenje prosvjeda ‑ na primjer, povlastičarstvo, Karamarko i još Karamarka ‑ neće odvratiti od prosvjeda kao nastavka rata za “istinu”. Civilne, konfliktne političke i društvene snage, kako je u kratkom obraćanju braniteljima jesenas u saboru Josip Leko izvrsno adresirao opći okvir problema koji branitelji imaju, jednostavno nisu sročne s takvim poimanjem povijesti, a onda i traženjem svog mjesta u njemu. U civilnoj sferi sve je relativno i podložno osporavanju i prevrednovanju, koje i jest glavni sastojak strategija aktera u civilnoj političkoj areni. U vojnoj, zapravo ratnoj “društvenoj hemisferi”, kako kaže Ozren Žunec u članku koji prikazuje i objašnjava veteranski problem u Hrvatskoj do 2006. godine1, upravo je suprotno ‑ nailazimo na stupanj zajedništva i usmjerenosti na cilj koji nemaju pandana ni u kojoj civilnoj instituciji, kolektiv čija je vrijednost odražena u nepovredivosti pobjede nad neprijateljem kao jedinog cilja postojanja institucije vojske i rata, odnosno vojske u ratu, iskustva što primarno određuje veterane za čitav život. Iritacija koju u određenom dijelu civilne sfere izazivaju veterani svojim brojnim pravima i privilegijama nije nešto što će kod njih proizvesti spremnost na kompromis ako smatraju da je u pitanju “nastavak rata drugim sredstvima”. Pa i podrška civilne sfere može imati suprotan učinak od namjeravanog: “pokazuje se da krug veteranskog problema može biti zatvoren usprkos nastojanjima oko civilne resocijalizacije veterana. To se događa čak i onda kad društvo osjeća spram njih empatiju te ih u okviru državne politike tretira kao odabranu socijalnu skupinu. Razlika između vojno-ratne i civilne sfere čini se prevelikom da bi je programi civilne resocijalizacije mogli prevladati i poništiti. Veterani ostaju stranci u društvu”[2].

Registar agresora? Problem širi od veteranskog je u tome što je današnji ratni cilj ‑ potpuno jednodimenzionalna “istina” o velikosrpskoj, međudržavnoj agresiji koju prosvjednici žele uklesati u vječnost ‑ danas sve samo ne apstraktno vrijednosno pitanje3. Prosvjednici u pripremanom zakonu o pravima civilnih žrtava rata vide mogućnost masovnog dodjeljivanja materijalnih prava ratnim veteranima i obiteljima poginulih boraca sa srpske strane. Tvrdilo se da neki takvi već ostvaruju prava na obiteljske invalidnine iz sadašnjeg Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. U slučaju Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, donesenog krajem svibnja, analogni su strahovi pretočeni u odredbe da se “suradnici” i “pomagači” neprijatelja izuzimaju od obeštećenja, iako nije jasno tko bi i kako utvrđivao “suradnju” i “pomaganje” ‑ nije bilo niti dosad u Zakonu o civilnim i vojnim invalidima rata, kojim je dio civilnih žrtava nastojao ostvariti prava, a čiji je članak 9 prepisan u prethodno spomenuti zakon. Prema Zakonu o općem oprostu abolirani su pripadnici srpskih vojski koji nisu činili ratne zločine i nisu se ogriješili o humanitarno i ratno pravo, pa nije jasan mehanizam kojim bi oni mogli ili ne bi mogli dobiti obeštećenja kao civili, budući da za abolirane nema pravomoćne sudske presude “zbog sudjelovanja u neprijateljskim vojnim i paravojnim formacijama” , što je kvalifikacija koja izuzima iz prava na obeštećenja propisana Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (čl. 9), ne računajući nejasnu odredbu o “suradnicima” i “pomagačima”. U tom kontekstu prosvjednici navode da nema popisa ljudi koji su ratovali na suprotnoj strani, odnosno otud ideja o “Registru agresora”.

U očekivanju Vladinog odgovora Čitava ikonografija prosvjeda, kao i izjave na braniteljskim tribinama, prilično jasno upućuju na stajalište “štaba” da se kod te navodne mogućnosti ne radi ni o čijem propustu, već o planiranoj akciji u “specijalnom ratu protiv Hrvatske”. Civilne žrtve, s hrvatske i srpske strane, u ovom su scenariju maska istog onog neprijatelja protiv kojeg je trebalo krenuti ‘91., a one udruge hrvatskih civilnih žrtava (između ostalih, obitelji poginulih civila, stradalih na radnoj obvezi ili ne, ranjeni u ratu ili od zaostalog ratnog materijala), koje također sudjeluju u pripremi zakona, zavedene su od ljudskopravaških udruga. Čini se da su stradanja i teškoće tih ljudi, koji dijele nadležno ministarstvo i teška ratna iskustva s braniteljima, u očima ovih ratnika čija je dužnost nekada bila da civile brane vlastitim životima, ipak manje važna u odnosu na glavni cilj, pobjedu nad zamišljenim neprijateljem hrvatske državnosti. Međutim, na objektivno još uvijek otvorena pitanja koja su, eto, baš ovi ljudi postavili, nismo dobili smislen javni odgovor. A trebali bismo, i to u prvom redu zbog svih civilnih žrtava koje toliko dugo čekaju, a mogle bi (p)ostati taocima nastavka rata između Ministarstva i branitelja.

Nisam siguran da prikriveno unošenje zakonskih promjena koje bi se i djelićem poklapale s optužbama iz Savske ne bi donijelo veći rizik za produljenje sukoba i odgađanje pravde za civilne žrtve u neizvjestan mandat neke vlade nesklone tim zakonskim promjenama, u odnosu na javno iznošenje tih promjena. Naposljetku, ne vidim niti razloga zbog kojeg srpski veterani koji nisu činili zločine, ozlijeđeni u ratu, kao građani Hrvatske ne bi trebali dobiti invalidninu. Jednom mobilizirani ili prestrašeni ljudi ne moraju čitav život okajavati to što su se borili u ratu.

Međutim, to što niti materijalni niti socijetalni ishodi nisu isti za civilne i vojne žrtve, ovisno o njihovim stranama (pa i uopće u pogledu svijesti o civilnim žrtvama u društvu), ne umanjuje apriornu političku prirodu ratnih žrtava. Svaka je kategorizacija, pa i civilnih žrtava, politička, zato jer ne može a da nekoga ne zasmeta. Optužbe iz Savske da se pripremanim izmjenama zakonske zaštite prava civilnih žrtava rata otvara prostor davanju naknada pripadnicima JNA, vojske Krajine i paravojske koji su ovdje ratovali, zato traže primjeren politički odgovor, i to ne samo iza zatvorenih vrata ‑ koliko god možda apsurdne bile. Naravno, ovdje je među prvima na meti bila dugogodišnja crvena krpa, udruga Documenta koja surađuje u pripremi zakona, a osim toga još od 2009. prikuplja podatke o ljudskim gubicima u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, bez obzira na strane. Te su se dvije činjenice lako i brzo interpretirale u borbi za jednu istinu. Nikako se ne može očekivati od Documente i ostalih udruga angažiranih u poboljšanju položaja civilnih žrtava da se same brane od ovakvih optužbi. Ne zato što braniteljima “istine” sijeva pred očima na spomen tih udruge, nego zato što su predlagatelji tog zakona Vlada i Ministarstvo branitelja. Inače, sveukupni pozivi na javni dijalog, toleranciju i uživljavanje u perspektivu drugoga, kao program i metoda djelovanja mirovnih udruga, ostaju sabotirani nečinjenjem onih koji najprije mogu osigurati pretpostavke za tako nešto. Prvotna rovovska linija fronte prema Ministarstvu branitelja tako se zaokružuje prema svima ostalima, i svi onda samo logorujemo jedni pored drugih i žvačemo svoje istine.

Bilješke:

1  Žunec, Ozren (2006) “Apsolutna žrtva i relativna kompenzacija: proturječja društvenog položaja veterana i državne skrbi za ratne veterane i invalide“. Polemos, 9(2): str. 11-41.

2 ibid., str. 34.

3  Uzgred, pitanje definicije rata u Hrvatskoj bilo je od itekakvog “praktičnog” značaja i u prvoj i posljednjoj fazi rata, kada je o njegovoj prihvaćenoj definiciji ovisio međunarodni pravni i politički položaj Hrvatske, prvo u priznanju i ukidanju embarga, a potom u osporavanju nadležnosti Haaga za zločine u završnim vojno-redarstvenim akcijama, pri čemu je u drugom slučaju hrvatska vlast često definirala rat kao građanski, umjesto kao međudržavnu agresiju. Također, u pregovorima sa srpskom stranom i pozivima na predaju koncepcija unutardržavnog sukoba korištena je s hrvatske strane kao glavno sredstvo uvjeravanja, bez obzira na to što razmjeri oružanih sukoba i vojne komponente djelovanja dakako otklanjaju jednodimenzionalno tumačenje tih sukoba kao policijske akcije države, kako uostalom i sami službeni prefiksi VRA “Bljesak” i “Oluja” govore. Ozren Žunec, 2007, Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, svezak 1, str. 134 - 138.