Tom je pao na tlo. Osjetio je kako mu oštar pijesak dere kožu lica. Stisnuo je zube i ponovno ustao. Bol je osjećao u blagom valu, jedva primjetnom. Njegovi nociceptori bili su ušutkani većim količinama analgetika, a krvotok nabijen steroidima i adrenalinom.
Neprijatelj je iskočio iz suhog grma i naciljao u njega. Prekasno, metak iz Tomove puške već je prošao kroz protivnikovu lubanju, bojeći mu tamnoputo lice u grimiz. Na neki način, Tom je mrzio sebe. Mrzio je ovaj rat u kojem sudjeluje. Da je tek malo dijete, nazvao bi samog sebe i stranu na kojoj se bori onim zločestima. Borio se jer je morao. Jer su mu Oni tako rekli. Za naftu. Za resurse. Zbog navodne osvete. Dao je znak svom podređenom i uletio u trošnu kuću.
Njegov najbolji prijatelj bio je unutra. Mala djevojčica je stajala pored njega.
Njegov najbolji prijatelj s kojime je bio regrutiran ležao je na podu. Djevojčica je imala pušku u rukama.
Njegov najbolji prijatelj za kojeg bi dao život imao je razmrskane sve vitalne organe, bez ikakve nade da ijedan kirurg to može popraviti.
Njegov najbolji prijatelj bio je mrtav.
Tom je osjetio kako mu se želudac grči. Usmjerio je svoju pušku prema njoj, percipirajući ključanje vlastite krvi. Tada je zapazio majku djevojčice u krevetu na kutu sobe. Bila je mrtva. Mrzio je rat. Mrzio je sebe zbog toga što jest. Bacio je pušku na pod i zagrlio djevojčicu, razmišljajući kako netko tako malen i krhak mora imati drugačiji život. Suze. Djevojčica nije ispustila pušku.
Pucanj.
Dajana Šalinović
(1989., Rijeka) završila je studij fizioterapije na Medicinskom fakultetu. 2011. dobiva priznanje Društva hrvatskih književnika za svoje rukopise i sudjeluje na VIII. književnoj manifestaciji. Tekstovi su joj objavljeni u različitim časopisima i zbornicima