Dileme kulturnog razvoja

Posljednje dvije-tri godine učestale su rasprave o kulturnim politikama. Tradicionalni modeli i pristupi više ne mogu odgovoriti na pitanja koja donose brze promjene u svim područjima života. U središtu pozornosti stručnjaka danas su kulturna raznolikost i interkulturni dijalog, te se na brojnim forumima i u istraživanjima ističe potreba definiranja njihovog mjesta u kulturnim politikama. Taj je zahtjev osobito došao do izražaja nakon prihvaćanja Unescove Konvencije o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza 2005. godine koja je, kao prvi zakonski instrument, pokrenula niz država na aktivnosti vezane uz kulturnu raznolikost i interkulturni dijalog.

Kulturne politike na kušnji raznolikosti

Nedavno je izašla knjiga o “kulturnim politikama na kušnji raznolikosti”. Urednici su renomirani stručnjaci u području kulturne politike, španjolski profesor Lluís Bonet i francuski istraživač Emmanuel Négrier. Knjiga provokativnog naslova Kraj nacionalnih kultura? Kulturne politike na kušnji raznolikosti (La fin des cultures nationales? Les politiques culturelles ? l’épreuve de la diversité, Paris, Ed. La Découverte, 2008.) kritički pristupa problematici kulturne raznolikosti na primjeru više europskih i latinoameričkih zemalja.

Bonet i Négrier ističu da kulturna raznolikost “pretendira” na status nove norme javnih politika, u kontekstu ubrzane globalizacije ekonomija i društava. Dvadeseto stoljeće obilježila je afirmacija kulturnih politika na nacionalnoj razini. Kulturna raznolikost danas dovodi u pitanje nacionalni karakter kulturnih politika kako su se razvijale u dvadesetom stoljeću. Odnos između globalizacije, kulture i javnih politika potaknuo je živu interdisciplinarnu raspravu o zbilji promjena u tijeku: što je globalizacija sa stajališta kulturnih politika? Je li to “trojanski konj” tržišne standardizacije ili novi pristup pitanjima identiteta u okviru multikulturnog društva?

U analizi kraja nacionalnih kultura autori su suprotstavili dva stava. Prva je hipoteza o svršetku jednog povijesnog ciklusa u kojem su države u većini velikih sektora javne politike imale središnje ili dominantno mjesto u definiranju, provedbi i ovladavanju izvorima javne akcije. U drugoj, riječ je o definiranju nove prirode državne akcije u takvom okruženju koje državu lišava izvora njene prijašnje moći. Na taj način se pojam “kraj” može interpretirati u dva pravca: kao hipotetski ishod jedne povijesne uloge i kao finalitet javne intervencije/akcije u najširem smislu, odnosno kao pojavu novih paradigmi javnih politika, uključujući i kulturnu politiku, koje se suočavaju s problematikom kulturne raznolikosti. Mogli bismo, štoviše, reći da autori razumijevaju “kraj nacionalnih kultura” kao izazov za kulturne politike, izazov prilagodbe pluralizmu praksi i kulturnih izraza, pluralizmu koji obilježava naš svijet.

Prakse kulturne raznolikosti

U pogledu prakse kulturne raznolikosti u kulturnim politikama, ona se tumači različito s obzirom na nacionalni kontekst: tako je, na primjer, britanski ili nizozemski model potpuno drugačiji od talijanskog, španjolskog ili francuskog, što proizlazi iz tekstova niza autora u knjizi (François Matarasso, Eltje Bos i Cas Smithuijsen, Jordi Cais Fontanella i Joan Manuel García Jorba). Način na koji zemlje shvaćaju raznolikost prvenstveno je u funkciji njihova vlastitog povijesnog odnosa prema drugosti, a Bonet i Négrier smatraju da su razlike u pristupu više relativne nego apsolutne. Pitanje kulturne raznolikosti je individualno (obuhvaća svaku zemlju s njenom specifičnom problematikom) i kolektivno (kao pojava problematike koja je zajednička svim zemljama). Raznolikost obuhvaća i sva područja intervencije, te se tiče jezične, industrijske, urbane, obrazovne i svih drugih politika. Kulturna politika trebala bi izražavati njihovu međuovisnost, “suočena sa svojom novom interkulturnom sudbinom”. Tekstovi Tonyja Bennetta o odnosima između kulture i različitosti (politike i multikulturne prakse, multikulturalizam i kulturna raznolikost), Monike Lacarrieu o odnosu globalno-lokalno (“lokalne kulture” kao imperativ za kulturne politike 21. stoljeća), Joana Subiratsa o ulozi politike u elaboraciji aktualnih kulturnih politika (kulturne politike suočene s globalizacijom), te Xaviera Cubelesa o kulturnim industrijama (globalizacija u sferi javne intervencije), kao i drugi prilozi, pokazuju da smo doista daleko od klasičnih pogleda na mjesto manjina u kulturnim politikama, odnosno shvaćanja pojma kulturne raznolikosti isključivo u okviru kulturnih odnosa većine i manjina.

Ona danas ima mnogo složenija značenja koja analizira knjiga o kulturnim politikama na kušnji raznolikosti, otvarajući istodobno nove dileme i pitanja budućih pravaca kulturnih politika u suvremenom svijetu.