Dionizijski zapisi iz podzemlja

“Ja sam instrument za zapisivanje.” Stari lisac beat-generacije William Seward Burroughs tom rečenicom gotovo se ruga svetoj, uzaludnoj, uzvišenoj profesiji pisca, paradoksalno oslobađajućoj i sputavajućoj u isto vrijeme. Tom jednostavnom, efektnom usporedbom samog sebe s hodajućom pisaćom mašinom koja neprestano bilježi i kojoj je jedini pravi poziv da bude neka vrsta zrcala objektivne stvarnosti, prevrtljiva ogledala što, više ili manje iskrivljeno, odražava vlastita iskustva zapisivača, taj čovjek uvjerljivo jasno opisuje ne samo udes piskarala općenito, nego i posve određenu zadaću karakteristične divlje horde iz pedesetih godina sad već prošlog stoljeća. Vječni balavci, pomalo perverznjaci te redovito junkieji i pijanci prebivali su s obje strane američke obale, zapisivali doživljaje nastale tijekom svoje sumanute jurnjave po prašnoj cesti, pijana i opijena noćna teturanja kroz jazz klubove, istraživanja poročna svijeta beskompromisne slobode, da bi naposljetku prešli u pop-kulturu i ostavili teško izbrisiv, nezaboravan trag na budućim generacijama pisaca, glazbenika, umjetnika i svih koji žive i sanjaju rock’n’roll.

Pisanje u ritmu jazza

Nazivali su ih beatnicima, a titula njihova kralja koju je, kao i uvijek u takvim prilikama kad se kritičari, mediji i obožavatelji uhvate tituliranja, nemoguće izbjeći, prišivena je francuskom Kanađaninu Jacku Kerouacu. On je, uostalom, vlastoručno definirao pojam beat-generacije i utjecao na čitavu povorku poznatih i nepoznatih ličnosti, uključujući i glazbene veličine poput Boba Dylana, Toma Waitsa i mnogih drugih. Tako okrunjen, goropadni Canuck dostojno je otprašio u legendu. Ipak je on sam, u svojem najpoznatijem djelu, romanu Na cesti, tvrdio da su jedini ljudi za njega “oni poludjeli, poludjeli za životom, poludjeli za pričom, poludjeli za spasenjem, željni svega istovremeno, oni koji nikada ne zijevaju ili kažu uobičajenu stvar, već izgaraju…” Njegov književni opus, čini se, tek je ogromna posveta upravo takvoj odabranoj vrsti čovjeka, onoj što propituje puno, i to isključivo kroz privlačne i opasne ponore golog iskustva.

Podzemnici (u izvorniku The Subterraneans) spadaju među poznatije, omiljenije i hvaljenije njegove knjige te su dobar primjer takozvane “spontane proze”, što je termin kojim se Kerouac intenzivno bavio tih burnih pedesetih, pokušavajući lavinu misli pretočiti u riječi upravo onako kako ona teče, sve u namjeri da kod čitatelja izazove reakciju istovjetnu svojoj i pritom se oslobodi ograničenja interpunkcije i uopće bilo kakvih ograničenja što se pojavljuju izvan spleta njegovih uzburkanih misli, poistovjećujući pisanje s udasima i izdasima jazz-glazbenika. Nastao 1953, a objavljen tek nakon uspjeha svog papirnatog brata Na cesti, roman podsjeća na zapetljano, kaotično i nerazmrsivo klupko misli, impresija, emocija, poput božice mudrosti bolno oslobođene iz glave svog oca – stvaraoca. Čak i neupućeni čitatelj brzo shvaća kako je Kerouacova proza izrazito autobiografska, na mahove ponižavajuće ispovjedna, prožeta beskompromisnom iskrenošću, potpuno vjerodostojnom u kamufliranju stvarnih likova i događaja. Mreža koja se tu isprepliće mahnito i silovito čitatelju stvara dojam kao da je pisana isključivo spontano, gonjena impulsom i podivljalim stvaralačkim nagonom, onim koji prvo mora ničeovski srušiti da bi sagradio novo, vrijedno ili istinito. Ili u slučaju koji je, eto, pogodio i Kerouaca, sve to odjednom.

Svaki život stane u bocu

Temeljna spona u radnji knjige odnos je između glavnog lika Lea Percipieda (aka samog Jacka) i njegove kratkotrajne djevojke Mardou Fox, “najsjajnije zvijezde podzemnika”. Ono što je, dakle, Kerouac izložio raširenim zjenicama čitatelja zapravo je opis svih stadija jedne veze i popratnih emocija dvoje ljudi. Zvuči tipično, gotovo banalno, ali kroz Kerouacov tekst provlači se neiscrpno traganje za istinom, spoznajom, novim neizgovorenim pitanjima. Istovremeno uloge podzemnika, boemske skupine smještene u San Francisco, prerušeni igraju upravo beatnici. To je kostur, dok meso ima malo drugačiji okus.

Sve knjige Jacka Kerouaca podsjećaju na halucinantne zapise poludivljeg i emotivno nestabilna čovjeka što pleše vrzino kolo s ludilom, opsesijom i ovisnošću; ispovjedni ton provlači se kroz redove naoko nemarno nabacanih riječi; stvarnost je zasjenjena izrazito subjektivnim pečatom koji protagoniste, mjesta i situacije oblači u ono ruho u kojem ih je taj talentirani alkoholičar zamislio. Dioniz baca Apolona, simbol ratio, sa scene kako bi se napio života i omamio njegovom srži. Kerouacova je proza topla i suosjećajna na osebujan način, spremna da ulovi famoznu esenciju života na najneočekivanijim mjestima, ukrštavajući prljavštinu i mudrost, te dvije strane istog žetona. Srećom, prljavština nije sirova i vulgarna, a mudrost se ne pretvara u hladnu bezukusnu juhu i proizvod pukog razuma. Ovdje intuicija, ruku pod ruku s iskustvom, dominira nad racionalnim razmišljanjem. Osim toga, pravi umjetnik ne boji se priznati da je slab, izgubljen i prignječen molekulama svijeta oko sebe. On shvaća koliko su ljudski duh i tijelo neodvojivi u agoniji i radosti. Kerouac nije realističan u tipičnu smislu riječi – ono što piše ne ostaje čvrsto na zemlji, već leti dva metra iznad stabilna tla, nakon čega konačno izgara, sve dok od poezije bez stiha, tog jedinstvenog svjedočanstva i dokaza života, koenovski rečeno, ne ostane samo pepeo. To je vatra koja gadno pali prste, ali teško da išta grije i hrani tako dobro kao ona.

U kojoj je mjeri ova proza romansirana i uljepšana, teško je reći. Kroz nju struji zrak iz zemlje onih ljudi čiji je glas toliko autentičan jer su odabrali položiti svoju odrpanu, izranjivanu kožu i kosti na cestu uvijek i opet iznova da bi neprestano crpili ono čega su željni – a željni su svega – i vratili se natrag da ispričaju svoju priču, nakon što su temeljito pročešljali podzemlje i prešli preko svih krovova u potrazi za njom. Ipak, na kraju svakog lutanja nazire se isto. “Nema života tako velikog da ne bi stao u bocu”, riječi su Marka Lanegana. Shvatite to kao aluziju na ljudski porok ili jednostavno potvrdu toga da od nekadašnjeg ljudskog bića na kraju ne preostane ništa. Grize si rep, uništava sam sebe, postaje prašina na cesti po kojoj je vukao noge. Čovjek nestaje. Priča ostaje.