Dirigenti za 19., 20. i 21. stoljeće

Uz gostovanja Švedskog nacionalnog simfonijskog orkestra iz Göteborga, Minhenske filharmonije i Nizozemske filharmonije, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 17., 18. i 26. Listopada 2006.

U razmaku od tek nešto više od tjedan dana, na pozornici su se Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskom izredala tri vrlo ugledna gostujuća simfonijska orkestra: najprije Švedski nacionalni simfonijski orkestar iz Göteborga, potom Minhenska filharmonija, te, naposljetku, Nizozemska filharmonija. No, bez obzira što je, u osnovi, riječ o ansamblima gotovo iste razine kvalitete, njihovi nastupi primjer su oprečnih pristupa oblikovanju koncertnog programa i, što je osobito bitno, jednako različitih dirigentskih estetskih koncepata. Gosti iz Bavarske kao adut u rukavu imali su ne samo sjajnu tradiciju, nego i Lorina Maazela, jednog od najpoznatijih, ako već ne nužno i najboljih živućih dirigenata. S druge strane, švedski je orkestar svoje mjesto na međunarodnoj sceni izborio tek u posljednjih dvadesetak godina, a ovom ga je prilikom predvodio Švicarac Mario Venzago, umjetnik čiji se marketinški potencijal ni približno ne može mjeriti s Maazelovim. Negdje na pola puta je Nizozemska filharmonija, također relativno mlad orkestar, ali predvođen Yakovom Kreizbergom, dirigentom koji je na svjetskim koncertnim pozornicama sve samo ne nepoznat.

Forma s malo sadržaja

Pa ipak, stječe se dojam da je, barem u suvremenosti pristupa, prevaga na strani Göteborga i Amsterdama. Jer, uza svu briljantnost zvuka i tehnički perfekcionizam njemačkih glazbenika, ton je švedskog i nizozemskog sastava kompaktniji i kultiviraniji. Ne treba pritom zavarati moćan fortissimo Minhenske filharmonije – on je, naime, tek forma s malo sadržaja, za razliku od svirke drugih dvaju orkestara, obilježene pravim osjećajem za mjeru i supstantnim, ali ne i prenatrpanim orkestralnim zvuka.

Svakako da je ovdje riječ o nečemu za što odgovornost ponajprije snose dirigenti. Lorin Maazel pripadnik je stare garde, dirigent koji u središte pozornosti stavlja vlastitu osobnost i autoritet – ili barem autoritarnost. Sâma glazba u takvom kontekstu nije cilj, nego samo sredstvo, pa onda ne iznenađuje da kod Maazela gotovo jednako zvuče dva tako različita djela kao što su Prokofjevljeva Klasična simfonija i Kodalyevi Plesovi iz Galante. Osim toga, Maazelov kult vlastite ličnosti jednostavno ne dopušta konkurenciju, pa je tako koncert bio bez vokalnog ili instrumentalnog solista koji bi pozornost slušateljstva odvukao od dirigenta. Treba priznati da Maazelova samodopadna gesta nipošto nije neučinkovita, no efekt je kratkotrajan i prestaje onog trenutka kad se napusti dvoranu, ako ne i još prije.

Mario Venzago posve je drukčija umjetnička osobnost, predstavnik nove generacije dirigenata koji u prvi plan stavljaju glazbu i glazbenike, a ne sebe sâme. U četiri izabrana djela stoga se mogao steći dojam da slušamo i četiri različita, ali jednako kvalitetna orkestra. Stenhammarova je uvertira Excelsior! tako donijela tipično germanski zvuk ponešto staromodne gestikulacije, a Mozartov Koncert za klarinet i orkestar iznimno dorađeno klasicističko preplitanje dionica u djelu čiji orkestralni segment dirigenti obično smatraju tek pukom pratnjom. Sibeliusova je Sedma simfonija pak otkrila potencijale orkestra u kreiranju prepoznatljivo “nordijskog” tona, dok je uvertira Verdijevoj Moći sudbine probudila strastveni mediteranski duh u tek naizgled hladnim Skandinavcima.

Skladatelj u prvom planu

Yakov Kreizberg Nizozemsku je filharmoniju vodio na način koji je u određenom smislu na pola puta između Maazelovog i Venzagovog pristupa. U relativno uniformnom pristupu orkestralnom zvuku, pri čemu su razlike između zvuka Mendelssohnovog Koncerta za violinu i orkestar i Šostakovičeve Jedanaeste simfonije Kreizberg je u svakom slučaju bliži Maazelu. No, s druge strane, on, bez obzira na nezanemarivu količinu vlastitog umjetničkog ega, ipak u prvi plan stavlja skladatelja. Minuciozna razrada orkestralne pratnje u Mendelssohnovom je Koncertu tako bila gotovo ravna Venzagovoj u istovrsnom Mozartovom djelu, dok je Šostakovičeva partitura zazvučala u najširem spektru svih u njoj sadržanih zvukovnih situacija.

Što se solista tiče, u svom je samozatajnom, glazbi u potpunosti posvećenom pristupu Venzago je idealnog suradnika pronašao u klarinetistu Martinu Fröstu. Premda smo se u Zagrebu ove godine već naslušali odličnih interpreta Mozartovih djela, ipak još nijednom nismo doživjeli tako savršeno usklađenu interakciju između solista, dirigenta i orkestra, ostvarenu u potpunom suglasju s glazbenim mikrokozmosom salcburškog majstora. Yakov Kreizberg imao je nešto manje sreće, jer je njegova solistica bila Julia Fischer, glazbenica usredotočena više na veliku virtuoznu gestu (koja, doduše, nipošto nije bez pokrića), a manje na fino nijansiranje detalja Mendelssohnove partiture.

Naravno, hvalospjevi koncertima orkestara iz Göteborga i Amsterdama ne znači da je nastup Minhenske filharmonije bilo loš - dapače, riječ je o jednako uspješnom i u kontekstu zagrebačkog koncertnog života jednako bitnom događaju. No, postoji ipak jedna bitna razlika – Lorin Maazel u duhu je još uvijek u 19. stoljeću, a Mario Venzago čvrsto stoji u 21. stoljeću, u koje je, pak, Yakov Kreizberg zasad tek djelomično zakoračio.