Dirigirana diskriminacija

“Istina je daleko od toga što se pokušava sugerirati. Stvarna priča nije loša vijest o tome kako dječacima ide lošije, nego dobra vijest – da djevojčicama ide bolje” – zapisala je Sara Mead, članica nezavisne grupe Education Sector na početku članka Istina o dječacima i djevojčicama (The Truth about Boys and Girls, www.educationsector.org), a kojim reagira na niz netočnosti kojima se posljednjih godina pokušavaju objasniti razlozi boljeg uspjeha djevojčica i djevojaka tijekom školovanja. Kako navodi na početku teksta, “histeriju o dječacima” tijekom 2006. osobito su proizvodili Newsweek, New Republic i Esquire, sugerirajući opasnu diskriminaciju dječaka. Jedan od glavnih argumenata boljeg uspjeha tijekom svih razina školovanja, te prvi put u povijesti većeg broja studentica na fakultetima, time i bolje obrazovanih žena – nalaze u sustavu koji nije prilagođen dječacima. I zato ga treba mijenjati. Tvrdi se, naime, da sustav koji traži mirnoću, sabranost, dugotrajno sjedenje, poslušnost više odgovara djevojčicama, nego akcije željnim dječacima.

Histerija o dječacima

Budući da se ovih dana “problem” aktualizirao i u Hrvatskoj člankom u Jutarnjem listu, a u kojem se navode primjeri iz SAD-a, Slovenije, Švedske, za očekivati je da će “histerija o dječacima” uskoro zavladati i našim prostorima. Strah od sve većih obrazovnih uspjeha djevojčica koje sukladno tomu upućuju i na mogućnost sve boljeg uspjeha u radu – pokrenuo je val inicijativa da se sve mijenja. Kako dječaci ne bi bili zakinuti. Sara Mead govori i argumentira upravo to – da je riječ o “histeriji”, odnosno umjetno izazvanom problemu jer da, barem kada je o SAD-u riječ, ta razlika uopće nije alarmantna, da je povećani broj žena na fakultetu posljedica otvaranja sveučilišta prema starijim generacijama i mogućnostima cjeloživotnoga obrazovanja za koje se, u većem broju odlučuju žene, te niz drugih. Razlike mnogo više određuju pripadnost klasi, rasi i etničkoj skupini i još postoje dobro čuvana muška područja koja garantiraju uspjeh, a u koje žene, studentice nemaju pristup. I da svim znanjima i vještinama usprkos, muškarci i dalje mnogo bolje zarađuju.

Treba, dakako, uvažiti notorne činjenice; ranije sazrijevanje djevojčica, početak dječačkog puberteta upravo na prijelazu iz osnovnog u gimnazijsko obrazovanje na što upozorava Zlatko Šešelj. No, pozivati se na, uslijed odgoja, bolju prilagođenost djevojčica kao glavnim argumentom da se ide u promjene obrazovnog sustava – ne upućuje da se tu želi dobro i dječacima i djevojčicama. Jer, riječ je o sustavu koji su postavili muškarci, sustav koji uči pokornosti, poslušnosti, nekritičnosti, hijerarhiji s neupitnim autoritetima i dugo, jako dugo bio je neupitno valjan. Sve dok se žene nisu izborile kako mu pristupiti, naučile njegova pravila i pokazale da mogu savladati iste obrazovne kriterije kao i muškarci. Umnogome su ga tijekom 20. stoljeća promijenile, unijele nova znanja, oslabile njegovu vojničku strukturu, pokazale da kreativnost nije grešna. Svima, i dječacima i djevojčicama. Pokazale su tako da i odgoj koji od svih traži skrušenost i poniznost, ali dječake malo manje kažnjava ako “skrenu s puta” pokazao besmislenim. Za sve. Takav odgoj kreira neslobodne ljude, upravo onakve kakvi su oni koji sada strahuju od uspjeha djevojaka. Za njih svakako prevelikog. Jer oni, zapravo, ne žele obrazovne, slobodne ljude, nego tek poslušne muškarce. Kojima će se tolerirati pokoja “nemirnost”, “potreba za akcijom”, kao da je to nekakvo njihovo ekskluzivno obilježje, a koje sada valja pretvoriti i u ekskluzivno pravo. Slijedom čega se dalje može kreirati cijeli niz novih ekskluzivnih beneficija iz kojeg pak, jer im nije svojstveno, treba isključiti djevojčice, djevojke, žene.

Uvažavanje svakog djeteta

Ono na što želimo upozoriti, dakle, nije potreba da se obrazovni sustav mijenja, jer sustav koji slijepo slijeđenje vođe smatra vrhuncem životnog nauka doista treba mijenjati, nego da argumentacija kojom se služe bučni pregaoci novog trenda “diskriminacije dječaka” donose dugotrajne loše posljedice za sve. Promjena obrazovnog sustava mora biti posljedica spoznaje da je patrijarhalni obrazac loš i za dječake i za djevojčice i mora težiti jednostavno uvažavanju svakog – djeteta. Njegovim individualnim potrebama za “trčanjem” i “sjedenjem”, a da bi onda mogli izgraditi i sustav rada i način života u kojem će participirati sukladno svojem znanju i vještinama, ma kojeg spola/roda bili.