Dirigirani dijalozi

Nezadovoljan komentarima iz publike na prigodnoj prezentaciji Horvatinčićeva projekta za Cvjetni trg, prvi čovjek gradske kulture Duško Ljuština održao je okupljenom mnoštvu uljudnu bukvicu, apelirajući samo i jedino na dijalog između vlasti, struke, udruga i građana. Istup je bio suzdržan i trezven, i reklo bi se da doista Ljuština i vlast koju zastupa znaju voditi dijalog sa svojim građanima. Nakon nekoliko dana njegov nadređeni i prijatelj kojemu jede iz ruke, gradonačelnik Bandić, javno je demonstrirao kako taj dijalog i razumijevanje izgledaju u njegovoj verziji. Najprije je dobro ispsovao jednog aktivista iz udruge Pravo za grad, pa ismijao građane i glumce koji su prosvjedovali zbog budućeg Life style centra na Cvjetnom trgu, i na koncu u jednosatnoj live tv emisiji demonstrirao kako izgleda vlast koja se otela kontroli, prisvojila previše moći i zaboravila pravila ponašanja u građanskom društvu. U gradonačelnikovoj verziji dijalog je moguć ili kao dijalog sa samim sobom, ili kao dijalog sa svojim istomišljenicima, što je – u bijesu zaboravivši nataknuti masku građanske uljudbe – potvrdio riječima: “nemam ja s kime razgovarati” i “neću sjesti s prosvjednicima jer njihovo vrijeme može doći tek kada budu novi izbori”.

Lekcije o dijalogu koje je upućivala vlast posljednjih dana – jasno je – samo su političko frazerstvo i kupovina vremena, jer dok budete čekali da vas vlast pozove na famozni Dijalog iza leđa će se užurbano brisati, preuređivati, peglati, manipulirati, i kad dođe vaših pet minuta nećete ni imati o čemu razgovarati.

Struka na poligrafu

Osim gradonačelnika, bahatost su proteklih dana pokazali i drugi akteri slučaja Cvjetni trg, pa je Igor Zidić, inače i član žirija natječaja za Horvatinčićev Centar, ismijavao pjesnika Vladimira Vidrića i ideju da nečija rodna kuća može biti poštovana kao simbol. I to Zidić koji je, uza sve svoje brojne funkcije, također pjesnik, pa bi trebao imati razumijevanja za Vidrića koji je više od njega zadužio hrvatsku književnost; i Zidić koji je povjesničar umjetnosti i ravnatelj Moderne galerije, pa bi već po obrazovanju trebao pokazati više senzibiliteta za zagrebačko povijesno naslijeđe, npr. kuću Hermanna Bollea ovim projektom predviđenu za rušenje. Bahat je bio i Boris Podrecca – inače nesumnjivo važan europski arhitekt – izjavljujući u intervjuima kako se kritičari njegova projekta zapravo boje privatnog kapitala i dušom su vezani uz socijalizam. Podreccu nije zanimalo to što njegov projekt nije zakonit, što je sve oko Kristala zamućeno interesnim brakom politike i privatnog kapitala, ili to što su građani prilično osjetljivi na intervencije na omiljenom im gradskom trgu, a poučeni iskustvom od prije desetak godina kada je isti preuređen – na način da je jednolično niveliran, izgubio zelenilo i dobio novu kič urbanu opremu poput česme-pisoara, lampi i sl. Ništa od toga nije važno; jer onaj koji nije za Podreccu, nije za kreativno autorstvo i europsku arhitekturu. Doista, jaka argumentacija!

No, osim pristranih političara, investitora, lobista i autora, bahati su bili i mnogi predstavnici arhitektonske i urbanističke struke koji se u slučaju Horvatinčićeva Life style centra iliti Zagrebačkih kristala, nastoje inaugurirati kao tobože jedina kompetentna i nezavisna strana. U tu su svrhu organizirali tribinu pod naslovom Javni interes i nezavisna stručna participacija u urbanim transformacijama (s ogledom na blok Zagreb kina), na kojoj  u duhu spomenutoga gradonačelnikova poimanja dijaloga publici nisu dozvolili postavljanje pitanja, nastojeći temu zadržati u okvirima strogo kontroliranog strukovnog diskursa.

Umjesto da komentiraju konkretan slučaj arhitekti za govornicom iznosili su povijest zagrebačkog urbanizma ili svoja neprihvaćena rješenja za taj dio grada, te frazirali o gradnji novoga kao revitalizaciji, s redovitim zaključkom kako ovome gradu nedostaje Strategija.

Bilo je i bizarnih istupa poput onoga arh. Nikole Polaka koji je pročitao što u enciklopediji piše pod natuknicama: kultura, civilizacija i građanske udruge, pozivajući se kao samoproglašeni arbitar na poznate nam vrijednosti Dijalog & Uljudbu. U većine su ipak manje na djelu bili glupost i samoljublje, a više vlastiti interes, s obzirom da se samo tako može protumačiti samocenzuriranje i odbijanje da se iskaže stav o investitoru, konkretnom projektu, zakonskoj podlozi, proceduri, ambijentu, zaštiti, urbanoj vrijednosti itd.

Jasno je da arhitekti tako važnih i unosnih projekata u gradu poput Dinamova stadiona ne mogu bili kritični prema vlasti koja im je te poslove dodijelila, no zašto šutnja i izmotavanje drugih? Arhitektonska struka ima ozbiljnih problema s nezavisnošću, i to onoj od investitora, od gradske uprave i od vlasti, a u društvu gdje se svi međusobno podržavaju i gdje manjak aktivizma omogućuje višak projektiranja, upravo je to tema za ozbiljan unutarstrukovni razgovor. Sam predsjednik Društva arhitekata Zagreba Hrvoje Hrabak u roku od desetak dana, od Horvatinčićeve prezentacije u derutnom prostoru bivše tiskare na Cvjetnom do javne tribine u Matici hrvatskoj, omekšao je svoj stav prema spornom projektu te se od kritičara i zagovaratelja otvorene rasprave premetnuo u predsjednika-fikusa koji nastoji zadovoljiti sve svoje raznointeresno članstvo.

Prostor je naš najvažniji resurs

Ravnatelji nadležnih gradskih urbanističkih i zaštitarskih institucija na slučaju Horvatinčićeva projekta za blok na Cvjetnom trgu pokazali su ponovno kako svoj posao doživljava u našem kontekstu gradska uprava. Te se institucije ne rukovode onim što bi trebala biti njihova funkcija: one ne artikuliraju strukovne i javne interese, ne bave se ozbiljnim trasiranjem urbanog razvoja prema idejama općeg dobra i uopće ne nastoje zaštititi svoje građane od naleta političarske i poduzetničke megalomanije. Dokazi za to? Primjerice, činjenica da je Gradski zavod za zaštitu spomenika u dokumentu koji je od njih tražio Tomo Horvatinčić prije raspisivanja anketnoga natječaja ustvrdio da se, riječima pročelnice Doris Kažimir, “dvije zgrade na Cvjetnom trgu mogu rušiti ukoliko investitor pokaže za to javni interes”. Na pitanje što bi bio taj “javni interes” ravnateljica nije znala odgovoriti, ali je zato ustvrdila da ukoliko ćemo biti toliko “rigidni prema zaštiti” onda je “u ovome gradu moguće samo fasadiranje”. Nevjerojatna izjava za nekoga čiji je posao zaštita grada a ne njegova devastacija; oprez i svijest o povijesnom kontinuitetu i kulturološkoj matrici, a ne frivolnost i kratkotrajno političko dodvoravanje. Dostojna replika bilo je izlaganje konzervatorice Biserke Dumbović Bilušić, koja je ustvrdila da su “konzervatori pod strašnim pritiskom investitora”, te da je “prostor naš jedini resurs” i “ukoliko ove dvije zgrade odredimo za rušenje, onda po istoj logici možemo srušiti i pola Donjeg grada”. Naime, riječ je o tome da cijeli donjogradski prostor ima vrijednost kao urbana cjelina, kao ambijent i povijesno-graditeljski specifikum, te da nije moguće ovdje prosuđivati situaciju isključivo po stupnju vrijednosti pojedinog objekta.

Slavko Dakić, pročelnik Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada,  ponovno je pokazao kako se vodi igra a da se uvijek ostaje unutra, kako se govori a da se ne odgovori ni na jedno pitanje, i kako treba znati u prijelomnom trenutku svaliti krivnju na druge za posao koji si sam mogao obaviti. Naime, kada su se već mediji raspisali i javnost uzbudila činjenicom da je Horvatinčićev projekt u suprotnosti s GUP-om, Dakić (inače i predsjednik Horvatinčićeva žirija) i ljudi iz nadležnih institucija udarili su na sva zvona govoriti o nedostacima postojećeg GUP-a i nepostojanju razvojne strategije za Donji grad. Dakić je ustvrdio: “Žalim svakog investitora koji dolazi investirati u Donji grad i nailazi na ovakve nedorečenosti.” Sve to je dijelom točno, jer doista ne postoji razrađena prostorna strategija za gradsku jezgru, premda GUP, osobito Članak 90 izmijenjen u dopunama iz 2006., precizira mjere zaštite, mogućnosti interpolacija i širine zahvata u jezgru. No, nevjerojatno je da to govori ista osoba koja je potpisala aktualni GUP i sve važeće njegove izmjene i dopune, koja rukovodi urbanim planiranjem grada već mnogo godina, i predvodi instituciju koja je zadužena za to da inicira, izradi i kroz proceduru provede takve strategije.

Gdje smo stali?

I dok se posljednjih dana neki političari i stručnjaci svim sredstvima trude opravdati Horvatinčićev projekt – od spomenutih prezentacija i rasprava, preko plaćenih oglasa i medijskih istupa, do pokušaja ubacivanja rasprave o GUP-u u hitnu proceduru – svi osnovni problemi s početka priče ostali su neriješeni.

Prvo – i najvažnije, nejasan je odnos privatnog poduzetnika i gradske vlasti, o čemu svjedoči i nedopustiva pristranost projektu čelnih ljudi Grada. Kako je moguće da se zbog jednog projekta ide u mijenjanje GUP-a, zadnji put ažuriranog ne tako davne 2006.? I uopće što bi sve u GUP-u trebalo promijeniti da se Horvatinčićev projekt uklopi u zakon? Jer, projekt je sporan po puno parametara ovoga zakona i doista bi trebalo izbrisati najveći njegov dio o povijesnim graditeljskim cjelinama i mjerama zaštite (a Donji grad je tu u A kategoriji), da bi se moglo graditi prema zamisli investitora. Po GUP-u nema gradnje u blokovima, nema javnih garaža, nema razbijanja povijesne jezgre, nema interpolacija ako nisu od javnog interesa, nema razbijanja mreže ulica i sl. Zatim, što takva promjena i uopće način realizacije projekta – privatni kapital inicirao je promjenu zakona – znači za daljnji razvoj grada? Podrazumijeva li to i gradnju u drugim blokovima unutar Potkove; i kako će tada izgledati urbana matrica Zagreba?

U vezi s ovim, imputira se protivnicima Horvatinčićeva projekta da se boje kapitala i da ne razumiju kako su svi važni gradovi svijeta građeni upravo poduzetničkim novcem i na njegovu inicijativu. Možda netko doista i ne razumije važnost privatnog investiranja u gradogradnji, no u negodovanju protiv Life style centra na Cvjetnom trgu okupljeno je puno ljudi vrlo različitih profila, i mnogi od njih stalno tvrde kako nisu protiv privatne inicijative. Oni naime ne očekuju da gradska vlast potjera investitore kao što im se pripisuje, već da investitoru postavi jasne granice dokle smiju ići te zaštiti interes javnosti.

Drugo – nejasno je što je “javni interes” u Horvatinčićevu projektu. Činjenica da nitko od zagovornika nije uspio argumentirati “javni interes” (osim spomenutih 1, pa onda 5 posto za kulturni sadržaj), jasno pokazuje da toga interesa nema. Naime, “javni interes” nije proizvoljna kategorija u koju se može utrpati sve prostore u koje građanin može slobodno ući, dakle šoping centre i objekte komercijalne namjene. Postoje kategorije objekata od javnog interesa (upravne, gospodarske, obrazovne, kulturne itd.) popisane također GUP-om, pa je npr. buduća Muzička akademija javni interes, ali luksuzne trgovine i VIP apartmani to nisu.

Treće – problem strategije razvoja Donjeg grada. Iz svega što se posljednjih dana događa oko projekta za blok Cvjetni trg-Gundulićeva vidljivo je da gradska uprava ne samo da nije izradila konkretnu strategiju koja bi propisivala način revitalizacije i razvoja najuže gradske jezgre, već da ona ni nema viziju u kojem smjeru bi se trebalo kretati. Treba biti pošten i reći da je tako bilo i prije Bandića, te da odgovornost najvećim dijelom leži na nadležnim gradskim urbanističkim i strateško-planerskim institucijama u kojima su godinama isti ljudi. Ovako doista ispada da poduzetnik Horvatinčić ima viziju i ima je pravo javno obznaniti – što god mi mislili o njoj – dok gradska vlast samo čeka dovoljno dobru priliku kojoj će se prilagoditi i potom je odobriti svojim pečatom. Zar ne bi trebalo biti obrnuto?

Četvrto – problem razumijevanja identiteta grada. U istupima zagovaratelja ovoga projekta pa i u javnim, navodno nezavisno-strukovnim raspravama ponajviše se dosada govorilo o tehnikalijama: o gabaritima, visinama objekta, izgledu fasade i otvoru, dužini pasaža, okolnim ulicama, stupnju zaštite pojedine zgrade itd. Vrlo malo i često nejasno se isticala vrijednost ukupnog ambijenta, memorija mjesta, prostorna matrica Donjeg grada, uopće identitet trga kao najprepoznatljivijeg kulturološkog znaka u ukupnom identitetu grada. Cvjetni trg u fizionomiji Zagreba nema jednaku važnost kao neka prigradska ledina. Krhkost donjogradske strukture nije vidljiva samo u tehničkim podacima, niti se intervencija u danom prostoru može razmatrati samo sa stajališta stvarnih prostornim odnosa, kako bi to mnogi u arhitektonskoj struci željeli predstaviti.

Nevedenom treba pridodati: sudski spor s Pravoslavnom crkvom oko vlasništva kina Zagreb, loše rješavanje prometa u projektu, legitimnost u načinu izglasavanja novoga GUP-a, pristranost i kredibilitet pojedinih čelnih ljudi gradske uprave itd.

Jedan po jedan glas...

O svemu tome bi građani ovoga grada, kulturna javnost i stručnjaci različitih profila željeli razgovarati – i to s gradskom upravom i investitorom. Ne da ih se mulja, izbjegava ili odgađa do sljedećih izbora. Ne da se njima manipulira i umjesto konkretne rasprave podvaljuje im se bajka o visokoj investiciji uloženoj u javni interes. Ne da se prema njima odnosi nadmeno i svako neslaganje projektom proglašava neznanjem, tradicionalizmom, krutošću, uličnom demokracijom...

Ako se dosada gradska vlast nije naučila voditi ravnopravni i otvoreni dijalog već samo dirigirati i očekivati poslušno slušateljstvo, vrijeme je da se trgne. Nasuprot njoj ne stoji zlonamjerna ili tupava manjina; već priličan broj ljudi različitih struka, svjetonazora i političkih uvjerenja (zato je i pokušaj da na valovima ove građanske inicijative uzjaše neka politička stranka za svaku osudu). Znate ono, jedna po jedna kap..., jedan po jedan glas doista proizvede učinak vodopada. To nije nikakvo linčovanje privatnog poduzetnika, kako je ustvrdio Tomo Horvatinčić u emisiji Kontraplan. Niti je to psihološki rat protiv gradonačelnika, kako je ustvrdio Milan Bandić u emisiji Nedjeljom u dva. To se, naime, zove glas javnosti.