Presuda: HRT kao nositelj prava iskorištavanja autorskog djela smije cenzurirati novinare
Visoki trgovački sud trajno je 30. travnja 2013. godine zabranio novinarima (Hrvatskom novinarskom društvu) da radi rasprave o pojavnim oblicima cenzure na državnoj televiziji prikažu u Domu novinara na Okruglom stolu autorske nemontirane novinarske TV priloge snimljene za TV emisiju “Latinica“, koju je Hrvatska radiotelevizija prethodno odbila emitirati.
Prema toj sudskoj odluci (broj: 74. Pž-7608/11-4) autori novinarskih priloga prenijeli su ugovorom o radu sva autorska prava iskorištavanja svojih autorskih djela na Hrvatsku radioteleviziju, pa državna televizija kao nositelj svih tih prava iskorištavanja može sa spornim autorskim djelima učiniti što god hoće, pa i uništiti ih, odnosno bunkerirati ih i trajno onemogućiti autorima da ih objave.
Sudska podvala Cenzura je u Hrvatskoj formalno zabranjena (Ustav čl. 38). Zbog toga se u Hrvatskoj povremeno pribjegava rafiniranim i kompliciranim (teže uočljivim) oblicima kontroliranja medija i novinara. Na taj način treba promatrati i spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda kojom se, tobože radi zaštite prava iskorištavanja koje je stekla državna televizija, ustvari u potpunosti i zauvijek zabranjuje objavljivanje autorskih djela, odnosno prikazivanje zabranjenih TV priloga.
Uvodno spomenuta presuda Visokog trgovačkog suda je “rep dvogodišnje sudske trakavice“. Još 6. prosinca 2010. godine HRT je odustala od prikazivanja TV emisije Latinica urednika Denisa Latina pod nazivom: “Zločini privatizacije ne zastarijevaju“. Tim povodom je 16. prosinca 2010. godine Hrvatsko novinarsko društvo pokušalo organizirati Okrugli stol HRT CENZURIRANO na kojemu su trebali biti prikazani sporni nemontirani novinarski autorski prilozi radi stručne rasprave o cenzuriranju novinara na HRT-u.
Trgovački sud u Zagrebu, međutim, presudom 21-Ri-450/2010 je 16. prosinca 2010. “privremeno zabranio HND-u da na Okruglom stolu HRT CENZURIRANO prikaže dijelove spomenute emisije Latinica pod nazivom Zločini privatizacije ne zastarijevaju i snimljenih novinarskih priloga:
- Pravo(m) u NAMU - novinarke i autorice Ane Jelinić,
- Noćne more u tvornici snova - novinarke i autorice Nataše Ban Leskovar i
- Tko je jamio nije platio - novinara autora Petra Štefanića“.
U obrazloženju ove sudske odluke navodi se da se HND-u privremeno zabranjuje prikazivanje “radi sprečavanja povrede prava korištenja autorskim djelima“ koje je HRT stekla zaključivanjem ugovora o radu s navedenim novinarima.
No, prvostupanjskom presudom zagrebačkog trgovačkog suda 26.P-569/2011 od 6. svibnja 2011. spomenuta privremena zabrana je ukinuta i tužba HRT odbijena u cijelosti.
HRT se žali protiv te prvostupanjske presude i uvodno spomenutom presudom Visokog trgovačkog suda od 30. travnja 2013. godine ukida se i preinačuje prvostupanjska presuda prvostupanjskog Trgovačkog suda i dosuđuje da HRT ipak može trajno zabraniti HND-u da na Okruglom stolu prikaže zabranjene autorske novinarske priloge radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u.
Cenzura HRT u protekle dvije godine nije pokazao namjeru da prikaže u svojim programima sporne novinarske priloge, nego je naprotiv sudskim tužbama ustrajao u sprječavanju novinara (autora) da (nekomercijalno) prikažu svoje priloge na Okruglom stolu HRT CENZURIRANO u Domu novinara.
Odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT-a možda se može tumačiti kao pravo naručitelja da odustane od naručenih autorskih priloga. No, sudsko zabranjivanje trećima (samim autorima i HND-u) da prikažu sporne priloge na Okruglom stolu radi stručne rasprave (dakle nekomercijalno), nedvojbeno je cenzuriranje zlouporabom prava iskorištavanja autorskog djela.
Prema priopćenju na web-stranici samog HRT-a od emitiranja sporne emisije Latinica odustalo se, navodno, nakon zaprimanja upozorenja od odvjetničkog društva Miljević i partneri da bi objavljivanjem TV emisije Latinica Zločini privatizacije ne zastarijevaju “nastupile za Jadran film i Vinka Grubišića štete velikih razmjera“.
Činjenica je, međutim, da se ništa štetno nije moglo desiti HRT-u da je HND 16. prosinca 2010. godine na Okruglom stolu HRT CENZURIRANO spornu TV emisiju Latinicu i priloge (nekomercijalno) prikazao, nakon što je već HRT odustala od objavljivanja te emisije. Da je eventualno odvjetničko društvo Miljević i partneri dobilo nalog od klijenta da pokrene sudski postupak radi naknade “štete velikih razmjera“, zbog prikazivanja TV emisije Latinica i priloga na Okruglom stolu HRT CENZURIRANO, tužena strana u tom slučaju moglo bi biti samo HND, a nikako ne HRT.
A činjenica je, nadalje, i da su autori na HRT prenijeli pravo iskorištavanja svojih autorskih djela s temeljnom svrhom da ta djela budu objavljena. HRT je, međutim, stečeno pravo iskorištavanja “iskoristio“ tako da ne samo da priloge ne objavi, već i da onemogući bilo koga (pa tako same autore i HND) da spomenuta autorska djela učine dostupnima javnosti. Time ja HRT prekršio ugovore s autorima jer nije poštivao ugovornu odredbu o realizaciji autorskog djela, zbog čega su ti ugovori zapravo i sklopljeni.
Dirigirano novinarstvo Istina je da je HRT zaključio ugovore o radu kojima su autori (novinari) prenijeli (koliko je poznato bez iznimke) na poslodavca neograničena prava iskorištavanja. A važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima jedini nositelj autorskih prava može biti autor, dok svi ostali mogu eventualno od autora steći pravo iskorištavanja (isključivo ili neisključivo, ograničeno ili neograničeno…).
U praksi, međutim, svi novinari koji su zaposleni na državnoj televiziji (slično je i u ostalim medijima u Hrvatskoj) prenijeli su neograničena prava iskorištavanja na poslodavca. Takva praksa ukazuje na dva problema, da državnom radiju i televiziji kao tobože javnim medijima stvarno ne trebaju slobodno novinarstvo i neovisni novinari radi javnog informiranja, kao i da su se novinari zaposleni na državnim medijima “dobrovoljno“ odrekli slobode i neovisnosti samo da bi dobili zaposlenje. Nije teško zamisliti (ne)ravnopravni položaj pojedinca u pregovorima o zaposlenju s “moćnom korporacijom državnog radija i televizije“ koja inzistira na isključivom i neograničenom pravu iskorištavanja autorskih djela stvorenih u radnom odnosu.
No, ima i (pravih) novinara koji odbijaju potpisivati takve nekorektne ugovore. Zbog toga se svim zaposlenim novinarima koji su prenijeli isključiva i neograničena prava iskorištavanja na poslodavce može zamjeriti što su se odrekli slobodnog i neovisnog novinarstva samo da bi “dobili“ ugovore o radu. A medijima u kojima nema ni jednog novinara među zaposlenim koji se nije odrekao slobodnog i neovisnog novinarstva, može se prigovoriti da nisu sredstva javnog informiranja, nego tek promotivna glasila.
Zbog toga padaju gledanost, slušanost i čitanost medija, jer javnost nije spremna plaćati promotivne pamflete po cijeni pravih (novinarskih) informacija.