Umjetnički radovi realizirani unutar minimalističkog i oskudnog prostora uličnog haustora postoje samo kao prolazni simbolički činovi
Plesni studio Liberdance (Jurišićeva 7) od lipnja je ugostio šestero umjetnika čijom je djelatnošću haustor plesnog studija pretvoren u inkubator hibridnih i prolaznih umjetničkih formi. Na navedenoj lokaciji, likovna umjetnica Tonka Maleković u suradnji s plesnim studijem organizira niz privremenih intervencija među kojima su osobito prisutni radovi mlađe domaće i inozemne umjetničke generacije. Prostor haustor-galerije zamišljen je kao organička cjelina u kojoj se plesna i vizualna umjetnost konceptualno isprepliću na temelju efemernosti. Zanimljiva je podudarnost da je na sličnom mjestu, u galeriji Haustor (Frankopanska 2a) 1971. godine postavljena prva međunarodna konceptualna izložba pod nazivom At the Moment. Braco Dimitrijević i Nena Baljković pokretanjem izložbe realizirali su želju za izlaskom iz institucionalnih okvira kulture mainstreama i premještanjem umjetničkih radova u javne prostore grada. Za razliku od izložbe At the Moment koja je kategoriju efemernosti naglašavala svojom kratkotrajnošću (trajala je sveukupno tri sata), u galeriji LiberSPACE efemerni su sami umjetnički radovi jer postoje samo kao prolazni simbolički činovi.
Realizacija projekata unutar minimalističkog i oskudnog prostora uličnog haustora napuštanje je “bijele kocke“, odnosno institucionalnog prostora galerija i muzeja. U takvom alternativnom prostoru, u haustor-galeriji LiberSPACE realizirani su site-specific projekti koji svaki na svoj način reagiraju na aspekte prostora, vremena i autorstva, odnosno odnosa s publikom. Predstavljeni su umjetnički iskazi suptilnog karaktera čiji je angažirajući potencijal u preispitivanju ustaljenih kategorija putem kojih se poima i percipira stvarnost. LiberSPACE se uz to pokazao i kao mjesto pogodno za afirmaciju novih umjetničkih imena jer se mlađim umjetnicima nudi podrška pri razvijanju i realizaciji inicijalnih ideja u zadanom kontekstu.
Novi most Kaptola i Griča Nasuprot produkcijski zahtjevnih umjetničkih projekata, oskudnost prostora i uvjeta produkcije predstavljaju izazov koji potiče umjetnike na iznalaženje novih kreativnih odgovora. Skromni prostor haustora kao mjesto umjetničke realizacije, ali i izvor materijala proizvodi dvosmjerni odnos: prostor progovara kroz umjetnička djela, no i sama djela transformiraju prostor haustora. Početni impuls za odabir alternativnog umjetničkog prostora jest preispitivanje ekonomskog omjera uloženog i proizvedenog, odnosno mogućnost ostvarivanja maksimalnog učinka uz pomoć minimalnih i oskudnih sredstava. Primjer izrazito minimalističke prostorne intervencije realizirane u haustor-galeriji jest radikalno kratkotrajna igra zrcala koju je izveo mladi britanski umjetnik Alex Edwards. Umjesto da umjetnost služi kao zrcalo za odražavanje stvarnosti, pomicanje i okretanje zrcala u kojima se odražavao haustor u ovom slučaju bilo je u službi njezina razaranja. Riječima umjetnika, “fizička stvarnost nedohvatljiva je i nedodirljiva, prizvana je distorzija i reprezentacija onoga što jest, okolina je istovremeno i prikazani objekt i materijal”. Time se u percepciji gledatelja na trenutak stvara zbunjenost koja aktivira maštu, otvarajući mjesto za nadopunjavanje umjetničkog djela vlastitom interpretacijom. S druge strane, u umjetničkoj intervenciji novosadskog arhitekta Aleksandera Bedea pod nazivom Most, potencijal koji pruža prostor haustora realiziran je drugačije. Nadahnut arhitektonskom prošlošću grada, Bede je odlučio izgraditi most preko potoka Medveščaka koji je nekad tekao Tkalčom sve do uličnog bloka u kojem se nalazi haustor plesnog centra. Pri njegovoj izgradnji korišteni su predmeti pronađeni u samom haustoru, kao što su građevinske palete i stare fotografije. Simulacijom mosta preko Medveščaka urbana sadašnjost gradskog prostora stapa se s asocijacijama na njegovu prošlost. Upravo je kategorija vremena, odnosno osvještavanje trajanja putem nestalnosti i prolaznosti, temeljni zajednički nazivnik svih umjetničkih intervencija.
Umjesto proizvodnje novih statičnih struktura i materijalizacije umjetnosti, efemernim intervencijama potiče se promjenjivost i dinamika u postojećim javnim okvirima; konkretizaciju artefakata zamjenjuju privremeni simbolički činovi. Nekoliko tjedana nakon svake intervencije u izlogu haustor-galerije moguće je pogledati dokumentacijski materijal o prezentiranom radu. U svojem se najradikalnijem obliku prolaznost pojavila u performativnoj intervenciji koju je prilikom otvorenja haustor-galerije izveo Marijan Crtalić. Taj afirmirani multimedijalni umjetnik koji se bavi pitanjima identiteta u socijalnom i političkom kontekstu na vratima haustor-galerije stvorio je neuhvatljivu prostornu intervenciju ostavivši disanjem trag vlastita lica na staklu vrata.
Skulptura u pokretu Element vremena na drugi je način podcrtao domaći kipar Petar Popijač koji je, nadahnut biljkom pronađenom u haustoru i svakodnevnim treninzima u plesnom centru, osmislio intervenciju pod nazivom Ples mahovine. Mahovina koja raste iz pukotina asfalta na podu haustora potaknula ga je na izvedbu takozvane “skulpture u pokretu“, odnosno povezivanje statične forme i pokreta putem medija (mahovine) pronađenog u samom uličnom haustoru. Nezamjetljiv pokret mahovine postavljene na krov plesnog studija mnogo je sporiji od pokreta čovjeka i njegovog shvaćanja temporalnosti te simbolički ples mahovine, odnosno njezin rast, zahtijeva redefiniciju ljudske percepcije vremena.
Rušenje barijere između umjetnika-autora i publike kroz participativnost još jedan je upadljiv element u projektima koji su do sada realizirani u haustoru plesnog centra. Autor samo zadaje umjetnički okvir, a publika sudjeluje u kreativnom procesu preuzimajući dio autorske odgovornosti. Takvom demokratizacijom umjetnosti gledatelj sam dovršava umjetničko djelo te kreira vlastita značenja umjesto pukog primanja i dekodiranja značenja koje je zamislio autor. Primjer intervencije koja naglašava odnos autora i publike jest relacijski projekt talijanske umjetnice Tatiane Villani Metaproject, u kojem su privatni snovi gledatelja umjetničkim posredovanjem izneseni u javni urbani prostor. Uz pomoć umjetnice publika je izradila skice koje su kasnije šivaćom mašinom izvezene na tkaninu. Drugi relacijski projekt u LiberSPACE-u ostvarila je češka umjetnica Lucie Mičikova čijom je intervencijom pod nazivom From Above završen planirani umjetnički ciklus za 2012. godinu. U improviziranom šatoru postavljenom na balkonu galerije Mičikova je čitala fragmente priče Itala Calvina Barun Penjač, u kojoj dječak nakon što se popeo na stablo s njega više ne želi sići. Mlada umjetnica naposljetku je pozvala publiku da joj se pridruži pod krovom šatora i sama pročita dijelove spomenute priče. Mičikovu nadahnjuju utopijske arhitekturne vizije a svoj rad realizira u mediju crteža, instalacija, videa i performansa.
Historijski čist Rad haustor-galerije nastavio se i u 2013. godini s gostovanjima novih domaćih i inozemnih umjetnika. Nakon novogodišnje pauze projekt je u siječnju nastavljen performansom mladog mostarskog umjetnika Gorana Ristića. U svojem radu Ja sam historijski čist, Ristić se riješio nakupina vlastite kože (na tabanima stopala) u pokušaju da se oslobodi taloga povijesti. Koža je odraz sukoba iz prošlosti i njezinog utjecaja na sadašnjost pa ju je potrebno oguliti kako ne bismo ponavljali iste pogreške. Najavljuju se i umjetnički projekti Ane Horvat, Igora Rufa, Martine Miholić, Božene Končić Badurina, Bean, skupine Efemerke, Emme Houlihan te mnogih drugih. Posljednji program u LiberSPACE-u održan je 16. veljače ove godine, performativno čitanje poezije Aleksandra Huta Kona.