Debitantski album prikazao je Blakea kao autora koji može ujediniti ulogu elektronskog producenta i folk kantautora
James Blake je u vrlo kratko vrijeme prošao tranziciju od “još jednog post dubstep DJ-a” do statusa punokrvnog singer-songwritera. No, dok su njegovi rani singlovi predstavljali prije svega sliku raskošnog produkcijskog talenta, debitantski album je prikazao Blakea kao osobu koja može ujediniti ulogu elektronskog producenta i folk kantautora. Overgrown je novi korak u tom procesu definiranja “elektro kantautora” i sad je posve očito da James Blake producent i James Blake pjevač nude dvije slične, no ipak razdvojene priče. Jedan od problema Overgrowna je možda i previše očita želja da se načelno hladni post dubstep i future garage zvuci vežu s emocionalnim vokabularom pokupljenim iz folka, r’n’b-ija i gospela. S jedne strane, Blake se čini kao strastveni, duboko osobni pjevač, no s druge ga gotovo redovito zasjeni futuristička, nerijetko iznimno inovativna produkcija.
Upravo zbog toga, krajnji rezultat zna biti zanimljiv, ali i na jednoj razini izrazito frustrirajući. Postavlja se zapravo jedno retoričko pitanje, ako u sukobu ogoljene emocije i tehnologije pobjeđuje tehnologija, koja je pritom vođena od iste te osobe koja nastoji sasvim ogoliti svoju humanost, znači li to da autor u biti uopće nije toliko siguran u svoje osjećaje koliko se čini na prvi pogled? No, kad se sve zbroji, emocije se pretoče u hermetičnost dodatno potaknutu strojevima, a kantautor postaje štićenik svoje druge, pragmatičnije, opreznije strane. Overgrown je soul ploča za ljude koji se možda i opravdano boje osjećati, folk ploča za ljude koje ne romantiziraju samo prirodu i klupska ploča za ljude koji se rijetko miču iz fotelje. Drugim riječima, izbjegavši podleći do kraja različitim klišejima koje rabi, James Blake je postao bliži onima koji nisu sigurni gdje pripadaju, a takvih je uvijek daleko više nego li mislite