Disharmonija muškaraca i žena

Knjige se nadovezuju jedne na druge, vodeći između sebe svojevrsnu komunikaciju kao da su živa bića. Tajno bratstvo u svom je djelu na pijedestal postavio Borges, a ništa manje sličnim intertekstualnim igrarijama opajao se Umberto Eco. Iza svake dobre knjige je biblioteka, glasi tipični stav pisaca sklonih poetici nadovezivanja, razrađivanja, ponavljanja viđenih motiva premještenih u novi kontekst za koji se ubrzo shvati kako je i on replika već prođene situacije. Književnost ima ograničen broj motiva, možda desetak, a snalaženje na krcatom prostoru ispunjenom radom prethodnika, slalom između komada namještaja koje su iza sebe ostavili pisci iz prošlosti, njihovo rekontekstualiziranje, moglo bi se usporediti s hodom jednog od junaka romana već viđena naslova, Kreutzerova sonata, nizozemske spisateljice Margriet de Moor.

Junak je slijepi glazbeni kritičar kojemu je iz razumljivih razloga neobično važno da namještaj i ostale stvari, pa sve do onih najsitnijih kućnih pomagala, poput npr. rakije, budu uvijek na istom mjestu. Svako doslovno izmještanje u njegovu slučaju dovodi do ugrožavanja njegova osjećaja identiteta, kao i do radikaliziranja stava prema drugim ljudima. Mijenjanje samo po sebi, oko čega se vrtloži većina događaja u našoj kulturi, silno je precijenjeno, smatra ovaj mizantrop, komentirajući kako je interijer jednog aerodroma nekoliko godina isti, i kako će biti mijenjan kada političari, a naziva ih idiotima, ponovno budu prolazili na nekom od svojih besplatnih putešestvija k nekom od svojih besmislenih sastanaka na kojima će raspravljati o svojim potpuno ispraznim zamislima o tome kako bi npr. trebala izgledati budućnost čovječanstva. On osobno zarobljenik je tradicije i vlastita naprasita temperamenta, tako da, iako ga ovaj kratki roman prati kroz nekoliko desetljeća, u njemu ne vidimo kvalitativnu promjenu, dapače, on kako radnja romana odmiče tone sve dublje u mrežu idiosinkrazija, naopake ljubavi koja stremi letalnim finalima, dok je količina odbojnosti što je osjeća spram svijeta gotovo močvarno ustajala. U mladosti je neuspjeh jedne veze proslavio pucajući si u glavu, posljedica je bila gubitak vida, a tijekom nekoga glazbenog festivala, gdje je gostovao u svojstvu kritičara, otpočinje vezu s violinisticom koja je dobra naratorova prijateljica. Ona tijekom nekog obiteljskog domjenka opiše kolegu iz kvarteta u kojemu svira i iz njezina detaljiziranja njezin slijepi i gorki suprug dolazi do zaključka kako je s dotičnim usred ljubavne romanse. Danas već do dosade aforizirana Lacanova izjava kako je ljubomora, i kada je opravdana, bolestan eksces, kod Margriet de Moor je razrađena s potrebnom količinom detalja i finih nijansi, gdje dolazi do izražaja jagizacija što je na sebi čini nesretni kritičar, koji je pravi Otelo bez Jaga, nije mu ni potreban jer ga ima u samome sebi. U hipu se, maltene preko noći, ruši kartonska konstrukcija njegova svijeta: namještaj nije gdje je prije bio, osnove kompozicije njegova života se osipaju, i kreće onaj tipičan scenarij ljubomore koji okreće svijet na glavu.

Margriet de Moor u svom se romanu oslonila na prethodne Kreutzerove sonate, glazbene i književnu, i još posegnula u zadnjoj trećini teksta i za Tolstojevom dramom Obiteljska sreća, gdje se i obitelj tretira kao ustajalu baruštinu koju bi prije svega bilo dobro temeljito isušiti. No glavni bi njezin pratitelj ovdje bio kompozitor Janaček, čiju je sonatu razradila i književno odsvirala u dvanaestom poglavlju romana. Iluzija harmoničnosti kao da je temeljni motiv knjige; njeni su junaci rezervirani prema sreći, koju određuju kao karakternu osobinu čije pojavljivanje ili pomanjkanje nema veze sa životnim okolnostima, a rasap kao princip koji je bliži točnom opisu onoga što se događa među ljudima i općenito sa svijetom. U tako mapiranom postavu Schubert i Schonberg na jednom mjestu budu significirani kao provokatori s dovoljno hrabrosti da se odreknu i povijesne podrške. Njezin suicidalni glavni junak na ovakvu podršku svakako ne može računati, njegovi su postupci opasni, a izviru iz nevjere u bilo kakvu konstantu. U jednom trenutku sve mu počne blijedjeti, sve uspomene koje ima odrađuju vizualizaciju onoga što mu se trenutačno događa, pa mjesto što ga u njegovoj svijesti ima supruga biva zamijenjeno slikom što ju je nekoć vidio u muzeju. Taj ga vampirizam dodatno iscrpljuje jer limitira interpretativne mogućnosti događaja, svodeći ih na parafraze već viđenog.

Iz tako zamišljena junaka autorica je napravila logičan korak prema tradiciji, međutim i tu je napravila malu klopku za površnog čitatelja, smjestivši priču o nemogućoj mogućnosti ljubavi među spram harmonije antagonistički postavljene umjetnike iz prošlosti, poglavito “osjećajnog skeptika, svojeglavog modernista Janačeka” koji je u note smještao priče što su se doticale disharmonije koja zna biti posljedica onih opasnih susreta kakvi ponekad znaju biti sudari između muškaraca i žena.