Krešimir Zovak  

Diskontinuitet tržišta

Još od osamdesetih godina 20. stoljeća, kad je realno postojeći socijalizam zapao u terminalnu fazu, tržište se nametnulo kao jedini i neupitni mehanizam alokacije društvenog bogatstva. Novouspostavljena hegemonija tržišta bila je toliko snažna da je obuhvatila i veliki dio socijalističke ljevice, razočarane debaklom državno planskih ekonomija Istočnog bloka. Ovdje ćemo ocrtavanjem osnovnih kontura najranije povijesti kapitalizma pokušati osvijetliti šire implikacije tog uzmaka. Nasuprot rasprostranjenoj transhistorijskoj univerzalizaciji apstraktnog tržišta, nastojat ćemo preciznijim određenjem specifičnosti kapitalističkog tržišta ukazati na neke njegove aspekte koji su neizostavni pri promišljanju odnosa između lijeve političko-ekonomske alternative i zakona tržišta.

Vrlo dugo su se dominantne interpretacije ranih stadija kapitalističke povijesti inspirirale radom Adama Smitha, polazeći od izjednačavanja tržišta i kapitalizma. Razvoj potonjeg tretiran je kao prirodni ishod evolucije pradavnih trgovačkih praksi, koje se od modernog, kapitalističkog prisvajanja viška vrijednosti razlikuju isključivo po svome opsegu. U takvom narativu, historijsko je objašnjenje nastanka kapitalizma nepotrebno, budući da ga se promatra kao logični ishod čovjekove “prirodne sklonosti trampi i razmjeni”. Historijska specifičnost kapitalističkog tržišta, koju nije moguće objasniti pukim kvantitativnim širenjem trgovine nakon kraja srednjeg vijeka i raspada kmetstva u Zapadnoj Europi, ostaje zamagljena.

Market opportunity vs. market dependance Kako bismo ukazali na to da se historijski počeci kapitalizma ne mogu objasniti uklanjanjem feudalnih prepreka širenju trgovine, poslužit ćemo se oprekom između dviju “vrsta” tržišta koju je u svojim radovima razvila Ellen Meiksins Wood, jedna od najvažnijih predstavnica političkog marksizma.1 Tržište kao prilika (market opportunity) postojalo je stoljećima prije kapitalizma. Sve ono što je proizvedeno, a što je premašivalo potrebe pojedine ekonomske jedinice moglo se prodati na tržištu kako bi se osigurala sredstva za kupovinu drugih roba. No tek u kapitalizmu možemo govoriti o ovisnosti o tržištu (market dependence), odnosno o situaciji u kojoj su svi igrači uključeni u “igru razmjene” ovisni o tržištu kako bi zadovoljili svoje elementarne materijalne potrebe. To znači da tržište više nije samo mehanizam razmjene, već ono što regulira čitavu društvenu reprodukciju, kako radnika tako i kapitalista. Sama komercijalna ekspanzija nije dovoljna da bi tržište počelo vršiti onu funkciju koja mu pripada u kapitalizmu, a to je stvaranje kompetitivnog pritiska, kako na direktne proizvođače, tako i na prisvajače viška vrijednosti. Sâmo postojanje tržišta na globalnoj razini ne podrazumijeva nastanak kapitalizma jer je za njega nužan kvalitativni rez, a ne tek širenje i generalizacija stoljetnih trgovačkih praksi. Ove su izraz iskorištavanja tržišnih prilika, a ne ovisnosti o tržištu – determinanti pristupa sredstvima za proizvodnju i vlastitu materijalnu reprodukciju. Za historijsko objašnjenje uspostavljanja kapitalističkog tržišta ključno je prikazati kako i zašto materijalna reprodukcija većine stanovništva postaje ovisna o tržištu.

Klasične interpretacije kapitalizma Od Drugog svjetskog rata naovamo, to je pitanje u marksističkim historiografskim krugovima više puta pretresano, i to u sklopu rasprava o tranziciji iz feudalizma u kapitalizam. Velika količina prolivene tinte kao i periodična ponovna oživljavanja debate o tranziciji svjedoče o tome kako se radi o jednom od najsloženijih problema koji zaokupljaju marksističku historiografiju. Približavanje plauzibilnoj, historijski utemeljenoj interpretaciji početaka kapitalizma podrazumijevalo je odbacivanje dviju podjednako teleoloških verzija povijesti kapitalizma. U već spomenutoj klasičnoj, smitovskoj verziji koju je uz manje ili veće modifikacje preuzeo i velik broj marksističkih povjesničara, nekakav oblik protokapitalizma postojao je oduvijek ili barem od antike. Kapitalistička racionalnost je tretirana kao transhistorijski fenomen, a da bi u konačnici proizvela moderni kapitalizam, bilo je potrebno tek uklanjanje različitih političkih i/ili kulturnih prepreka. Iako je u lijevoj inačici ove priče, primjerice u izuzetno utjecajnim radovima Immanuela Wallersteina i škole svjetskog sistema, odbačen Smithov progresivistički optimizam i stavljen naglasak na razvoj nerazvijenosti na kapitalističkoj periferiji, Smithove pretpostavke su ostale barem implicitno prisutne. Pojava na trgovini zasnovane međunarodne podjele rada dovoljan je uvjet pokretanja dinamike kapitalističke akumulacije, s tim da se ona sada odvija u korist centra svjetskog sistema, a na račun sistemske periferije. Druga verzija je utemeljena na postavci o kontradikciji između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa kao glavnom pokretaču povijesnog razvoja.

U toj tehnološki determinističkoj priči, kanoniziranoj u vrijeme Druge internacionale (1889.-1916.), razvoj proizvodnih snaga u određenom trenutku dolazi u kontradikciju s postojećim proizvodnim odnosima te dolazi do mehaničke reakcije kojom se proizvodni odnosi mijenjaju kako bi omogućili daljnji razvoj proizvodnih snaga. Konkretno, uzrok raspada feudalizma i uspostavljanja kapitalističkih proizvodnih odnosa leži u tome što je feudalizam kočio daljnji razvoj proizvodnih snaga. Ovdje su određene specifičnosti kapitalizma, poput sistematskog imperativa stalnog unaprjeđivanja proizvodnih snaga, ponovno projicirane u predkapitalističku prošlost kako bi se pomoću njih objasnio sâm nastanak kapitalizma.

Zaokret političkog marksizma Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u radovima povjesničara Roberta Brennera javlja se znatno drugačija interpretacija koja je pokrenula novi val rasprava o tranziciji (usp. časopis Marksizam u svetu, 1979., br. 2). Brenner nastoji pokazati kako je raspad feudalizma u različitim dijelovima Europe dao različite rezultate, pri čemu je jedino u Engleskoj otpočet proces tranzicije prema kapitalizmu. Kao ključni preduvjet tranzicije Brenner ističe promjenu klasne strukture društva, odnosno novi način aproprijacije viška vrijednosti. To ne znači da nisu bili potrebni i drugi preduvjeti kao što su postojanje globalne trgovačke mreže, jačanje i okrupnjavanje posjeda srednjih seljaka kao i rekonstrukcija državnog aparata, već da sve te promjene unutar stare, feudalne klasne strukture ne mogu rezultirati početkom procesa tranzicije. Bez promjene odnosa između eksploatatora i direktnih proizvođača nije moglo doći do uspostavljanja sustava koji karakterizira imperativ natjecanja, akumulacije i maksimizacije profita, te u kojem stoga postoji i sistemska potreba za unapređivanjem proizvodnih snaga.[2]

“Samoodrživi rast”, sistemski imperativ stalnog revolucioniranja proizvodnih snaga i generalizacija rada za nadnicu kroz razdvajanje proizvođača od sredstava za proizvodnju, historijski su noviteti koje donosi proces uspostavljanja kapitalizma. Kao neizostavni, premda ne i jedini faktor u tom procesu, Brenner ističe promjenu odnosa eksploatacije na engleskom selu koja je reprodukciju obje feudalne klase učinila ovisnom o tržištu. Kako bi pokazao važnost upravo tog faktora, Brenner poseže za Marxovim razlikovanjem između apsolutnog i relativnog viška vrijednosti.[3] Feudalni odnosi eksploatacije su bili određeni činjenicom da su politička i ekonomska moć bili sjedinjeni u rukama feudalaca. U takvim uvjetima, želja feudalaca za iskorištavanjem eventualnih tržišnih prilika mogla je biti zadovoljena povećanjem apsolutnog viška rada, što je istovremeno dodatno potkopavalo ionako ograničene mogućnosti proizvođača za produktivnim investicijama u proizvodnju. Posljedično, intenziviranje trgovine unutar feudalnih klasnih odnosa vodilo je padu, a ne podizanju radne produktivnosti. Promjena klasnih odnosa na engleskom selu, do koje dolazi raspadom feudalizma, rezultirala je pokretanjem potpuno drugačije dinamike. Zemljoposjedničku klasu je njena relativno slaba izvan-ekonomska moć tjerala na potragu za “čisto” ekonomskim metodama ekstrakcije viška vrijednosti. Zemljoposjednicima je to omogućavala relativno velika koncentracija zemlje u njihovim rukama. Direktni proizvođači se uglavnom nisu uspjeli izboriti za vlasništvo nad zemljom, već su je obrađivali kao zakupci. U takvoj konstelaciji po prvi puta reprodukcija obiju klasa postaje ovisna o tržištu. U nedostatku političkih metoda aproprijacije, zemljoposjednici imaju imperativ podizanja produktivnosti i povećanja relativnog viška rada. Zakupci su prisiljeni odgovoriti na taj pritisak kako bi uopće zadržali pristup sredstvima za proizvodnju (zemlji). Tržišno natjecanje između zakupaca vodi postupnoj socijalnoj diferencijaciji seljaštva. Oni uspješniji okrupnjavaju posjede koje obrađuju, dok gubitnici ostaju bez ičega i na taj način započinje postupno stvaranje razvlaštene mase prisiljene na prodavanje svoje radne snage za nadnicu. Krajnji produkt je klasična struktura engleskog agrarnog kapitalizma koju čine zemljoposjednik, farmer-zakupac i “slobodni” radnik.

Kako bi specifičnosti engleske klasne strukture postale jasnije, razmotrimo posljedice raspada kmetstva u drugim dijelovima Europe. U apsolutističkoj Francuskoj seljaci de facto uspostavljaju vlasništvo nad svojim sitnim posjedima, a glavna metoda aproprijacije također ostaje politička prisila, ali ovoga puta dominantno u obliku oporezivanja od strane apsolutističkog državnog aparata. Na istoku Europe se u 16. stoljeću događa restauracija kmetstva. Na golemu potražnju zapadne Europe za sirovinama, feudalci su mogli odgovoriti zahvaljujući svojoj političkoj moći nad seljacima, koja im je omogućavala prisvajanje izraženijeg viška povećanjem apsolutnog viška rada. Istovremeno, time potkopavaju produktivnost poljoprivrede, lišavajući seljake sredstava nužnih za eventualna ulaganja kojima bi se unaprijedila produktivnost. Kako ističe Brenner, samo se u Engleskoj dogodilo to da su metode koje je vladajuća klasa bila koristila za ekstrakciju viška vrijednosti nakon propasti kmetstva, korespondirale s metodama potrebnima za unaprjeđenje proizvodnih snaga.[4]

Politički marksizam i Braudel Pokušajmo rasvijetliti tu relativno apstraktnu konceptualnu raspravu uz pomoć opsežne historiografske građe o ranonovovjekovnoj ekonomiji, koju nam je ostavio Fernand Braudel. S obzirom na neobičan stil i brojne ambivalencije kojima obiluje njegov rad, u kontekstu je rasprave koju razmatramo, pozivajući se na Braudela, moguće braniti različite pozicije. Njegovo određenje predmoderne trgovine kao “trgovačkog kapitalizma” očigledno proturječi ovdje izloženoj koncepciji rane kapitalističke povijesti koju su razvili politički marksisti poput Brennera i Meiksins Wood. No pošto ovladamo Braudelovim kaotičnim definicijama ključnih pojmova, čini se da je u njegovim opisima ranomoderne trgovine lako uočiti distinkciju između tržišta kao prilike i ovisnosti o tržištu, koju smo ovdje stavili u središte rasprave. Iz Braudelovih se historičarskih opisa može dobro vidjeti razlika između (predkapitalističkih) trgovačkih profita koji ovise o fragmentiranim tržištima i (kapitalističkog) natjecanja na integriranom tržištu sa sistemskim imperativom kompetitivne proizvodnje. Kako objašnjava Meiksins Wood, ostvarivanje profita putem trgovine stoljećima nije bilo povezano s efikasnom proizvodnjom, već se temeljilo na principu jeftine kupovine na jednom i skupe prodaje na drugom tržištu. Tek u kapitalizmu imperativom postaje konstantno snižavanje troškova proizvodnje, u direktnom natjecanju s drugim proizvođačima na unificiranom tržištu.[5]

Braudel poput Brennera i Meiksins Wood tvrdi kako “trgovački kapitalizam” nije izmijenio karakter proizvodnje. Prema njemu, ulaganje u manufakture ili poljoprivredu bila je samo pripomoć trgovačkoj djelatnosti. “Sve je u funkciji raspodjele jer je to pravo područje dobiti.”[6] Navodi različite primjere iz kojih je vidljivo da je trgovina bila tek igra nulte sume. Gomilanje trgovačkih profita nije ujedno značilo i unaprjeđenje produktivnosti proizvodnje. Trgovački profiti sputavaju industrijske.[7] Primjerice, Portugal i Španjolska nakon geografskih otkrića, usprkos velikom bogatstvu ostvarenom kroz trgovinu (i pljačku) u Novom svijetu, nisu znatnije ulagali u proizvodnju, nego u uvoz. Također, Braudel ističe kako je “trgovački kapitalizam” u konačnici ostao na margini ukupnog ekonomskog života, ne stvorivši masovna tržišta i u najvećoj mjeri ostavši vezan za trgovanje luksuznom robom.

(Dis)kontinuiteti trgovačkih praksi Na temelju ovakvoga prikaza predkapitalističke trgovine/trgovačkog kapitalizma, što možemo reći o historijskom (dis)kontinuitetu trgovačkih praksi? Može li njihovo kvantitativno širenje staviti u pokret dinamiku kompetitivnog tržišta koje karakterizira konstantni pritisak u smjeru inovacija, unapređivanja proizvodnih tehnika i snižavanja troškova proizvodnje? Ako bi odgovori na ta pitanja bili potvrdni, to bi značilo da je kapitalistička kompetitivna dinamika doista proizašla iz igre nulte sume u kojoj je bogatstvo kapitalističkog centra stvoreno na račun osiromašenja periferije. To bi nadalje značilo da je kapital tek nagomilano bogatstvo koje, nakon što se akumulira, počinje pokretati kapitalističku dinamiku. Nasuprot tome, jedan od najvažnijih Marxovih uvida bio je upravo onaj o kapitalu kao specifičnom društvenom odnosu. Braudel također ističe kako se treba “(...) čuvati napasti da se” misli “(...) da su izvjesni postotak štednje i izvjesni obim akumulacije obdareni snagom da gotovo automatski pokrenu stvaralačko ulaganje i novi postotak rasta”.[8]

Toj napasti su podlegli brojni pobornici trgovačkog modela tranzicije, za koje su podjela rada i akumulacija bogatstva potaknuti ekspanzijom trgovine na kraju srednjeg vijeka bili glavni pokretači tranzicije u kapitalizam. No, kako upozorava Brenner, već tisućama godina ovakvi procvati trgovine praćeni rastućom podjelom rada nisu nikakva historijska novost. “Kako su pojave takvih ‘komercijalnih revolucija’ bile relativno uobičajene, ključno pitanje jest... zašto je rast trgovine/podjele rada pokrenuo tranziciju u slučaju feudalne Europe... Razvoj trgovine ne determinira tranziciju prema novim klasnim odnosima u kojima će kontinuirani razvoj proizvodnih snaga kroz akumulaciju i inovaciju postati istovremeno moguć i neophodan.”[9]

Histrorizacija i denaturalizacija kapitalizma Treba naglasiti kako poanta nije u tvrdnji da su stoljećima stvarane trgovačke mreže irelevantne za nastanak kapitalizma. Ipak, važno je uočiti da tradicionalni tip trgovine nije mogao potaknuti dinamiku kompetitivne proizvodnje. Bez transformacije društvenih vlasničkih odnosa koji su reprodukciju direktnih proizvođača učinili ovisnom o tržištu, željezni zakoni kapitalističkog tržišta nisu mogli vršiti svoju prinudnu funkciju i proizvesti sustav sa sistematskom potrebom stalnog revolucioniranja proizvodnih snaga, sustav bez historijskog presedana. Klasna struktura ranijih, feudalnih društava nije zahtijevala sistematsko podizanje produktivnosti i povećavanje relativnog viška rada, zbog toga što su politička i ekonomska moć bile sjedinjene u rukama zemljoposjednika.

Govoreći u tom smislu s obzirom na politički marksizam, ne radi se o tome, kako su tvrdili pojedini kritičari, da taj pristup nudi ekstremno usku definiciju kapitalizma, prema kojoj je ovaj svodiv na ovisnost o tržištu, već o tome da je ovisnost o tržištu faktor bez kojega je historijska tranzicija iz feudalizma u kapitalizam teško zamisliva (naravno, pod uvjetom da smo odbacili pretpostavku o kapitalizmu kao posljedici unaprijed postojeće kapitalističke racionalnosti). Kako se novouspostavljena ovisnost o tržištu konkretno manifestirala, možemo vidjeti usporedimo li socijalne borbe vođene na francuskom i engleskom ranonovovjekovnom selu. Kako ističe Braudel, seljačke bune u Francuskoj u 17. stoljeću uglavnom su bile uperene protiv poreza,10 što je logična posljedica činjenice da je glavna metoda eksploatacije seljaštva bilo državno oporezivanje. Naime, izgubivši moć nad seljacima kakvu je uživala u vrijeme kmetstva, oslabljena feudalna klasa je, u svrhu zadovoljavanja svojih materijalnih potreba, sve više ovisila o pristupu službama apsolutističkog državnog aparata. Zajedno s bujanjem državnog aparata rasli su i porezi, što je postepeno postalo glavni razlog klasnih borbi u apsolutističkoj Francuskoj. S druge strane, zbog afirmacije ekskluzivnog privatnog vlasništva, engleski se seljaci suočavaju s dokidanjem običajnih prava na zemlju. Za njih stoga glavnu opasnost predstavlja “ograđivanje” zemlje (enclosures). Razlika je u tome što engleski seljaci zemlju obrađuju kao zakupci, zbog čega je njihov pristup zemlji uvjetovan relativnom profitabilnošću njezine upotrebe, dok su francuski seljaci zakonski zaštićeni od opasnosti protjerivanja sa zemlje. Drugim riječima, u Engleskoj se dogodila kvalitativna promjena društvenih vlasničkih odnosa koja je pristup seljakâ sredstvima za proizvodnju i samoodržanje učinila ovisnim o tržištu – ono sada posreduje čak i zadovoljenje elementarnih egzistencijalnih potreba!

Na kraju, vrlo kratko možemo ukazati i na političke implikacije ove rasprave. Ako je razlika između predmodernih trgovačkih praksi i kapitalističke trgovine isključivo kvantitativna, onda se može tvrditi da je nekakav oblik protokapitalizma postojao praktički oduvijek, ili barem od antičkog doba. Kako smo vidjeli, ta teleološka teza Adama Smitha ostavila je značajan trag i u marksističkoj historiografiji, bez obzira na odbacivanje njegovog progresivističkog optimizma. U oba je slučaja za ostvarenje kapitalizma u njegovom punom obliku bilo potrebno tek uklanjanje feudalnih barijera širenju trgovine i međunarodne podjele rada. Uzmemo li u obzir vrlo široku geografsku i historijsku rasprostranjenost trgovine, ispada da teza prema kojoj je svaki oblik trgovine potencijalno kapitalistički, implicira zaključak da kapitalizam doista je prirodni “kraj povijesti”. Zato je ukazivanje na specifičnosti kapitalističkog tržišta i preciznije određenje historijskih početaka kapitalizma važan korak ka njegovoj denaturalizaciji.

Bilješke:

1  M. Gross, “Brodelijanski svijet“, Historijski zbornik, 1986.

2  Z. Kudelić, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, 1993.

3  François Dosse, “Razjedinjeni naslednici“, u: Fernand Braudel, Dinamika kapitalizma, 1989, 9.

4  Georges Duby, “Sjećam se jedne slike“, Gordogan, 1991., br. 34-35.