Distopijski film i moda totalitarizma

Bernard Tschumi u svojoj knjizi Arhitektura i disjunkcija napominje kako se svojevremeno smatralo da ne postoji socijalistička ili fašistička arhitektura, već samo arhitektura u socijalističkom ili fašističkom društvu. Prostor u arhitekturi smatrao se politički neutralnim. Naravno, ta teza nikako nije istinita, a posebice ako je prenesemo u područje mode i odjeće. Samo jednim pogledom na fotografiju Staljina ili Mussolinija možemo uvidjeti da je odjeća, tj. uniforma imala presudnu ulogu u širenju ideologije, i nikako se nije mogla smatrati neutralnom.

Kad je Hitler došao na vlast, način na koji je vojna uniforma oblikovana postao je ključnim simbolom totalitarne vladavine. Velik trud i kapital odlazio je u oblikovanje posebne odjeće koja je trebala stvoriti obavezu odanosti. Nacisti su uniformama simbolizirali moć i autoritet režima. Kao najbolji primjer mogu poslužiti fotografije Hitlera i Mussolinija u uniformi i bez nje. Kad bismo uniforme postavili u odnos spram nekog imaginarnog fantastičnog svijeta u kojem bi te uniforme imale nearbitraran odnos prema označenom, možda bismo dobili najbolji uvid u to kako uniforme nastaju. Prvotno bismo taj svijet mogli nazvati utopijom, no distopijski svijet je zanimljiviji iz razloga jer najčešće kroz prikaz budućnosti služi kao kritika sadašnjosti, i to često upravo kao kritika totalitarističke vladavine. Kako bi onda izgledale distopijske uniforme? Primjere možemo naći u već izvedenim filmskim distopijama.

Pariz šezdesetih i London 2027.

Najbolje je krenuti od onoga što možemo nazvati nultim stupnjem distopijske kostimografije (važno je napomenuti da kategorizaciju koja slijedi možemo primijeniti i na prikaz arhitekture u filmovima). Kao prvi primjer može poslužiti distopijski film Jean-Luc Godarda Alphaville iz 1965. Radnja je smještena u daleku budućnost gdje agent Lemmy Caution (Eddie Constantine) dolazi iz vanjskog svijeta u metropolu Alphaville koju kontrolira profesor Von Braun (Howard Vernon) i kompjutorski sustav zvan Alpha 60. Stanovnici Alphavillea su izgubili sposobnost slobodnog mišljenja, te su u režimu Alphe 60 pod cenzurom završile mnoge riječi kao ljubav, savjest, a zabranjeno je i pitati zašto. Sve je podređeno kompjutorskom binarnom kodu, a kada stanovnici kažu neku riječ koja je zabranjena čuje se zvuk cenzure. Njihova biblija je rječnik u kojem stoje dopuštene riječi.

Ono što ovaj film čini zanimljivim i zašto je svrstan u nulti stupanj je činjenica da je film sniman šezdesetih godina, a kada ga gledamo to je i posve jasno jer Godard nije učinio nikakvu intervenciju ni na odjeći u filmu ni na arhitekturi grada, iako se radnja odvija u budućnosti. Dapače, film je u vezi s tim čista preslika Pariza šezdesetih godina, gdje je film i snimljen. Ulice Pariza postale su ulice Alphavillea. Razlog tome možemo potražiti u Godardovoj metafori suvremenog društva, a danas, iako je prošlo već skoro pola stoljeća, film nije zastario te upozorava na dehumanizaciju i mehanizaciju društva i služi kao kritika totalitarizma i cenzure. Godard je dao naglasak raznim simbolima i jednadžbama koje se pojavljuju kroz film i zvuku cenzure koji ukazuju kako je Alphaville sveden na komunikaciju i razmišljanje kroz binarni kod, niz jedinica i nula.

Kao drugi primjer nultog stupnja distopijske kostimografije možemo navesti jedan noviji film; Djeca čovječanstva Alfonsa Cuaróna iz 2006., koji je nastao prema romanu P. D. Jamesa. Radnja je smještena u Englesku 2027. godine. Cuarón je film snimio u Londonu također bez većih vizualnih efekata, preinaka arhitekture i promjene odjeće likova. I sam je naveo kako nije htio premjestiti publiku u neku drugu stvarnost. A to nije želio jer, iako smješten u 2027. godinu, film progovara o trenutačnom globalnom biopolitičkom stanju, problemu ilegalnih imigranata, terorizmu, a i sam logor u filmu podsjeća na Abu Ghraib i Guantanamo Bay. Cuarón je čak u jednoj sceni iskoristio popularnu fotografiju Satara Jabara, tako da je zatvorenik u filmu bio u pozi koja podsjeća na skandal mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Kad vatrogasci pale knjige

Za razliku od nultog stupnja, prvi stupanj distopijske kostimografije već pomalo pojedinim intervencijama na odjeći ukazuje da se radi o budućnosti. Tako će u filmovima s distopijskom kostimografijom prvog stupnja, kao i kod nultog, većina odjeće biti identična onoj iz godina u kojima je sniman film. Ali uvodi se faktor uniforme ili svemirskog odijela po kojem vidimo da se radnja odvija u budućnosti (što se arhitekture tiče, najčešće se uvodi svemirska postaja ili manje preinake u scenografiji). Kao prvi primjer može poslužiti Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta iz 1966., koji je nastao prema romanu Raya Bradburyja. To je film o distopijskom društvu u kojem vatrogasci više ne gase požare nego pale knjige. A kao pokazatelj kako Truffaut ovim filmom kritizira totalitarizam koristi se distopijska kostimografija. Naime, vatrogasci nose crne uniforme koje izgledaju kao vojničke, u kombinaciji s visokim crnim kožnim rukavicama i šljemovima, a kada pale knjige na njih odijevaju posebnu odoru koja podsjeća na svećeničku odoru. Ostali likovi u filmu, kao i glavni lik Guy Montag kada ne nosi vatrogasnu uniformu, nose odjeću tipičnu za godine u kojima je film i sniman – to su šezdesete.

Fahrenheit 451 je također i kritika suvremenog društva u kojem se ljudi umjesto knjizi sve više okreću televiziji. To je vidljivo i u scenografiji koja prikazuje tipičan dom iz šzdesetih, ali s jednom preinakom – prostorom vladaju gigantski televizori, a ljudi koji na kući nemaju televizijsku antenu postaju društveno neprihvatljivi. Zanimljivo je kako se još od 1994. priprema remake filma u režiji Mela Gibsona, no on je u međuvremenu ostario pa više nije mogao glumiti Montaga, te su se razmatrali Brad Pitt i Tom Cruise (a tko drugi?), ali cijeli je projekt odgođen jer su smatrali da s razvojem računala koncept paljenja knjiga u budućnosti više ne može funkcionirati. Tim zaključkom su zapravo i potvrdili predviđanja Bradburyja, ali su u ovom slučaju knjige zamijenila računala.

Solaris Andreja Tarkovskog koji je snimljen prema romanu Stanislava Lema, nije bio te sreće te je 2002. dobio svoju holivudsku adaptaciju u režiji Stevena Soderbergha. Mnogi su smatrali da je Solaris socijalistički odgovor na Kubrickovu Odiseju u svemiru, ali Tarkovski se nije miješao u politiku. Jedina naznaka distopijske kostimografije svemirsko je odijelo u kojem glavni lik Kris Kelvin dolazi na svemirsku postaju na planetu oceanu Solaris, s time da je i to minimalizirano. Iako je u filmu korišteno jako malo specijalnih efekata i intervencija na odjeću i prostor, Tarkovski je smatrao da je i to previše, a zbog toga je na kraju i cijeli film smatrao neuspješnim jer je njegov cilj bio napraviti film bez žanra, no nije uspio pobjeći žanru znanstvene fantastike.

Ostali filmovi koje bismo mogli svrstati u prvi stupanj distopijske kostimografije su Terry Gilliam s 12 majmuna i Brazilom, ali razlika između ta dva filma je u tome što je Gilliam u Brazilu mnogo više intervenirao u prostor, dok glavni lik Sam Lowry nosi klasično odijelo. No, to nije ni čudno jer je htio prikazati borbu činovnika koji je u konfliktu sa svojom ulogom u birokraciji, koja je analogna totalitarnoj vlasti u Orwellovoj 1984. Ovdje bismo mogli svrstati i Metropolis Fritza Langa s njegovim Maschinenmenschen i urbanim gradom. Iako je film iz 1927., već tada jasno prognozira nacizam i fašizam, kao i daljnji razvoj kapitalizma.

Obrijane glave u bijelim pamučnim uniformama

U drugom stupnju distopijske kostimografije sva odjeća u filmu ukazuje da se radnja odvija u budućnosti. No s jednom bitnom karakteristikom. Ovdje će nam najbolje poslužiti primjer filma Blade Runner (Istrebljivač) Ridleyja Scotta koji je utemeljen na romanu Bladerunner: sanjaju li androidi električne ovce? Philipa K. Dicka. Ono što karakterizira distopijsku kostimografiju likova je to da su oni zapravo futuristicka verzija popularnih stilova iz osamdesetih, godina u kojima je film sniman (1982.) Tako je glavni negativac Roy Batty (Ruther Houer) stilizirana verzija cyberpunksa, a Pris (Darryl Hannah) je mješavina punksa i pervsa. Rachel (Shean Young) je eksperimentalni replikant koji vjeruje da je čovjek. Njezin lik su odjenuli u klasične kostime širokih ramena i bunde koje konotiraju hladnoću replikanata. To je još jedna bitna stvar u drugom stupnju distopijske kostimografije, odjeća naime ne otkriva o kojem se godišnjem dobu radi, tako u jednoj sceni Blade Runnera vidimo ženu u bikiniju, a odmah iza toga Rachel u bundi. Glavni lik Rick Deckard (Harrison Ford) nosi grubo tkanu svilenu vojničku kišnu kabanicu. Cilj je da se on što više neutralizira i odvoji od izraženih kostima replikanata. Na kraju, time se i najbolje zavara gledatelj, te on automatski nije replikant.

U zadnjem, trećem stupnju distopijska kostimografija doseže svoj vrhunac. Nije ograničena vremenom u kojem je film nastao, te predstavlja najveći odmak od moderne odjeće. Zanimljivo je da se u trećem stupnju vrlo često koristi bijela boja (kao simbol budućnosti, ali i depersonalizacije čovjeka) kako u odjeći, koja je gotovo uvijek u formi uniforme, tako i u prostoru. THX 1138 Georgea Lucasa vjerojatno je najbolji primjer. THX 1138 (Robert Duvall) glavni je lik koji svojim izgledom savršeno ocrtava svijet u kojem živi. Obrijane glave i u bijeloj pamučnoj uniformi, uostalom svi stanovnici tog distopijskog svijeta izgledaju isto. Androidni policajci bez lica drogiraju ih kako bi kontrolirali njihove živote i da bi savladali njihove emocije, uključujući požudu. Policajci su odjeveni u fetišističke odore od crne kože, a kako bi još više naglasio povezanost policajaca s fetišizmom, Lucas uvodi scenu gdje jedan lik masturbira na prizor policajca koji tuče stanovnika u bijeloj pamučnoj odori.

Drugi primjer zapravo u cijelosti ne spada u ovaj treći stupanj, ali svejedno predstavlja vjerojatno najpoznatiji primjer distopijske kostimografije uopće. To je lik Alexa de Largea ( Malcolm McDowell) iz filma Paklena naranča Stanleya Kubricka. Film je adaptacija istoimenog romana Anthonyja Burgessa. Alex je tinejdžer koji uživa u klasičnoj glazbi (posebice Beethovenu), silovanju i ultranasilju. Ali ono što je najvažnije, on i njegova banda (koje on zove “droogs”) ističu se posebnom odjećom – bijele uniforme s izraženim elementom donjeg rublja, crni šeširi, visoke crne čizme, a Alex kao prepoznatljiv znak ima jedno oko našminkano crno.

Distopija kao preslika stvarnosti

Ako usporedimo ova četiri stupnja s početkom, s Hitlerom, Staljinom i Mussolinijem, možemo vidjeti da čim se radi o totalitarizmu i ljudima koji žele provesti svoju volju, ili u ovom slučaju teror, mora postojati neka vrsta uniforme. Postoji uniforma za onog tko provodi teror, i za onog tko je predmet terora. Godine 1971. grupa znanstvenika je na čelu s Philipom Zimbardom napravila eksperiment koji su nazvali The Standford prison experimet. Eksperimet se odvijao na standfordskom univerzitetu gdje su volonteri, koji su ujedno bili i studenti, dobili zadatak da igraju uloge zatvorenika i čuvara. Oni su vrlo brzo prihvatili svoje uloge, a ubrzo je eksperiment izišao iz predviđenih granica i vodio je u psihički i fizički opasne situacije. Naravno, ovo je bila striktno psihološka studija, ali ne možemo odbaciti ulogu uniforme u njoj. Studenti koji su imali uloge čuvara bili su provoditelji terora, a oni u zatvorskim uniformama su bili objekt. Jer kada je netko u uniformi, znači da je jednak kao i bilo koja druga osoba u toj uniformi. Možemo li uopće zamisliti bilo koji oblik totalitarizma bez uniforme? Na kraju, distopija je uvijek inspirirana stvarnošću.