Diverzije

Već ste se navikli na život. Znate kako ga preživjeti. Plaćate uredno svoje račune, konačno se bavite administracijom vlastitog života, a da pri tom ne dobijete temperaturu, dani vam slijede jedan drugi i ne pada vam na pamet da se probudite a da ne znate ni gdje ste, ni s kim ste, ni o kojem se dijelu tjedna radi. Ili dana. Ili godišnje dobi. To je odavno iza vas. Nasmijete se tek ponekad na neki vic, a ne dopuštate ni da vas stresira tuga zbog gladne, bolesne i prestrašene djece tamo negdje u svijetu. O zločinima u susjedstvu odavno ste prestali čitali, savršeno znate izraziti saučešće i čestitke bez bojazni da će vam to ostaviti trag na licu, ili da će vam nekoga baciti u neočekivan zagrljaj. Ne dopuštate da vas se primjećuje. Ni na Zemlji, ni s Neba. Postali ste savršeni arhivar, katalogizator i organizator vlastitog života. Vlastitih osjećaja. Mogli biste raditi kao zaštitar od prepada sudbine. Ipak, odjednom vas iznenadi. Na ulicu kojom svaki dan idete od kuće, ili prema njoj, iznenada se spusti neidentificirani leteći objekt. Nosi prošlost, smrt, razglednicu, dječji smijeh, dobrotu... A vi samo pomislite, kako ćete tu diverziju objasniti supruzi? Kako će ona prihvatiti to što kasnite?

Utorak se već dogodio sutra.

Ponekad prošlost uleti u sadašnjost. Uleti u budućnost. Skoči vam za vrat, počne vas daviti, tući nogama u mjesta koja najviše bole. Izubija vas. Izranjava. Potrga vam odjeću. Razgoliti vas. A onda kad padnete i više ne znate jeste li još uopće živi, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nikada nije postojala. Izbrisala je samu sebe. Pregledavate modrice i dronjke koje vam je ostavila. Nitko ih drugi ne vidi. Ponekad vam se učini kao da nekog nasmijavaju. Ili da ste se nekom sažalili, da bi njemu bilo bolje. A možda je uistinu čovjek i iskren. Ima i takvih. Približite se zrcalu. Ali ništa ne zamjećujete. Mislite si da možda slijepite za vlastite rane. Da gubite vid, da bi izgubili i bol za nečim što vam zaposjeda život kad god mu padne na pamet, a sami više niste ni sigurni je li se sve to, nešto, uistinu dogodilo. Da pristajete izgubiti sebe, da se više ne bi zamijetili. Jer ste možda izgubili bitku za samoga sebe. Pojma nemate što je to bilo. O čemu se radilo. Što otputujete dalje, prošlost vam je bliže. Ne samo to, dočeka vas na aerodromu. Kao da otputuje ranije samo da bi vam priredila dobrodošlicu, da se ne bi osjećali usamljenim. I nema tako loše avio kompanije koja je može zagubiti.

Mirno hodate ulicom, po nekom nepoznatom gradu. Negdje daleko. Petnaest sati leta od kanti za smeće ispred vaše kuće. Nekad bi za to bile potrebne godine. Na drugom ste kontinentu, a jučer se odjednom pretvorilo u sutra. Nikako ne možete prestati razgovarati s osobom koja vam je već dugo nepoznata. I nije vam jasno kako vi, koji ste tako uvijek pristojno distancirani, pristajete voditi dijalog s potpunim neznancem. S osobom koju već dugo nije briga hodate li još uopće Zemljom. Zapravo biste trebali biti zadivljeni jer ta ravnodušnost, možda glupa hrabrost, sigurno znači neku metafizičku istinu. Da ništa ne nestaje. Da smo stalno zajedno. Da nas vrijeme ne razdvaja. Eto to ta osoba zna, a čini se i vi, a da o tome ni pojma nemate.

Raspravljate sa svojom nastavnicom iz povijesti o važnosti ujedinjenja Egipta jer vas je jednom davno, kad ste imali trinaestak godina, pohvalila zbog toga. I sad, šetkajući nepoznatim ulicama, vodite rat s nekim, tada klincem, koji nikako kod nje nije mogao dalje od dvojke. A nit’ ste u Egiptu, a ni ne znate je li taj Darko, tako se zvao, još živ, ali ne prestajete osjećati tugu i nevjericu da je profesorica koju nisu mogli slomiti glad i žeđ u ratu, smrzavanje i skrivanje u šumi, koja je vladala hodnicima donjogradske osnovne škole, i bila jedna prava ptica rugalica, posustala i uspješno smotala sebi štrik oko vrata. Ili ste vi to tako zapamtili. Navodili su neke razloge, prepričavali sukobe sa suprugom, ali vi zbog tog ujedinjenog Egipta nikad niste htjeli dopustiti, pristati na to da je neki glupi emotivni potres mogao srušiti tu ženu, navesti je da sebi odgurne stolac. Di ste vi bili tad? Da vas je bar nazvala. Da joj kažete da vas njezina pohvala učinila izuzetnim egiptologom. Da vi jedini znate gdje je nestala Nefretiti.

Eto, upravo ste se riješili slučaja iz osnovne škole, kad ono, zakuca vam na vrata prepiska s gimnazijskim prijateljem. S njim vas je povezivalo nešto što nije bilo moguće ni s jednom drugom osobom. Potreba da stalno razgovarate o smislu života. I smrti. Ludilu. Samoubojstvu. Camus je bio vaša biblija. Odgurivali ste svakoga tko je htio s vama na kavu. Ili šetnju. Jer kako dijeliti s nekim misli o samouništenju? O važnosti finalne slobode izbora. A da to ne ispriča vašim roditeljima, nekom školskom psihologu.

Daleko se odselio. Hvalio je prednosti koje mu je donosila mogućnost zapadnjačke zarade, prednosti koje sebi niste mogli priužtiti. Prepiska je postajala sve više nalik na popis za vlasnički list. On je pisao o stvarima, a vi o mirisima, ludilu, noćnim morama, Čestitali ste bezvremeno, ili prerano, ili prekasno, a onda su pisma polagano počela odlaziti na druge adrese. Jednom ste, mnogo godina kasnije, izvukli nasumce nekoliko pisma iz prošlosti. Željeli ste se uvjeriti da je on bio taj koji je zaribao, koji se više nije znao razgovarati, pisati s vama važnom smislenošću, ali gotovo je svako pismo završavalo žalbom kako mu ne pišete dovoljno. Njegova  pisma, istina je, jesu bila male samohvale ali djelovala su ipak toplo, mladenački iskreno. No vi ste se očito povukli. Niste mu ništa mogli napisati osim prepričavanja općih situacija. Našli ste u toj ladici i neka druga pisma, nekih drugih prijatelja koji su također otišli. I u ostalim se ponavljala njihova žalba da im ne pišete dovoljno.

Sjedili ste tako, mnogo godina poslije, po nepoznatim dalekim caféima i razmišljali kako ste to postali takvi, bezosjećajni. Dok su oni možda usamljeni lutali tuđinom, vi im se niste mogli prisiliti napisati bilo što lijepo, osim opisa dana. Jeste li im zamjerali što su otišli? Baš i ne. Jeste li im predbacivali što su vas ostavili? Jeste li se osjećali napuštenim? Možda. Ali niste im mogli oprostiti to što su željeli, ili su mislili da je tako, ili ste vi htjeli misliti da je tako, da se ne sjećate kako su izgledali oni vaši dječje iskreni razgovori. Ispovijedi mračnih razmišljanja o smrti i sumnji u život. Bili ste pristojni i nikad im niste to napisali. Nastavili ste tek površno održavati prepisku da ih ne povrijedite. Sve dok je pristojnost nije dokrajčila. Pa i što, otišli su, daleko su, zbog čega s njima razgovarati o tome kako su oni doživljavali to prijateljstvo? Podsjećati ih na ludila buđenja koje ste dijelili? I skrivali od drugih? Čemu se mučiti s nečim što više ne postoji? Prijateljstva ne zahtijevaju objašnjenja.

Ipak kako to da su vas tako malo poznavali? Kako to da su tako brzo zaboravili ono što ste im, činilo vam se, davali nemilice kao najprobranije dijelove vlastite duše, kao neke male zamotuljke svjetla koja ste pakirali samo za njih. Sve je bilo poput nekog sna koji vas je cijelu noć činio sretnim, a koji ste nesmotreno pri buđenju izložili svjetlu, i uspjeli da nestane kad ste otvorili oči. Onog trenutka kad su stupili na razinu znanaca, kada su pisma počela izgledati kao da dolaze od profesionalnog pisara, a ne od prijatelja, bili ste za njih izgubljeni. A da to nisu ni primjetili. Da su i oni za vas bili izgubljeni. Jednom, kad ste sreli tog svog najboljeg metafizičkog prijatelja, rekao vam je: Sasvim sam se promijenio.

Promatrali ste ga, pofarbao je kosu, bio je mladenački utegnut, govorio je o nekom velikom broju žena s kojima je usporedo hodao. Niste znali ni što bi, ni kako bi s tim, odgovorili ste mu samo: Ja se nisam ništa promijenio. Učinilo vam se tada, u tome trenutku, kao da se vaš prijatelj iz rane mladosti uspio probiti do vlastitih zjenica, izzrcaliti se u pogledu, ali to je bilo tako kratko da niste mogli biti sigurni. Niste više bili sigurni ni koga je vaš vlastiti pogled pripustio u zjenice.

Zašto mislite na to u maloj uličici u caféu u Urugvaju? Pa mogli ste to i u Berislavićevoj. Prošlosti je nužan odmak od sadašnjosti. Pa vrijeme zamijeni kilometrima. Potrebno joj je uvijek nanovo izreći sve ono patetično što ste izbjegavali reći ljudima koje ste voljeli. Koje volite. I sebi.

Smrt.

Jutros ste razgovarali. Planirali kavu. Smijali ste. Malo poslije vam netko pošalje sms. Ni ne nazove. Esemesira. Veli jedan znanac, da je sms izum stoljeća. Prošlog. Kad god mora baš nešto gadno obaviti spasi ga sms. Sterilan je, štiti od zaraze, od pogleda, od razgovora. E pa taj vas sms šturo obavije?tava da je umro. Onaj s kojim ste se još jutros telefonski smijali. Činilo vam se kao da ste samo okrenuli glavu, pogledali kroz prozor, privukli vas neki vrapčići, a kad ste još nešto željeli dodati, riječ je ostala u zraku. U praznom prostoru koji je još do maloprije zauzimao vaš sugovornik. A sad ga više nema. Nikad ga više nećete susresti. Nikad mu više nećete postaviti neka pitanja, kao što to on zapravo misli postoji li duša ili ne, jer vam ga je to bilo neugodno pitati dok ste lutali Ribnjakom. Nikada mu se više nećete moći ispričati, možda i za nešto što i ne traži ispriku. Ostavio vam je samo prazninu. Pa si vi sad mislite.

Ispričao mi je prijatelj kako je sreo smrt. Zvao ju je, zvao i ona je došla.

– Budalaš – rekla mu je jedna Ana – pa smrt ionako dolazi sama. Ne treba je još i zvati.

– Ti si razgovarao sa smrću? – postavi se pitanje samo od sebe.

– Nisam se napušio. Imao sam temperaturu. Izašao sam iz tijela, pomogla mi je da se vratim.

– Pa što je radila u tvojoj blizini?

– Valjda je pazila na mene.

– Kako izgleda?

– Transparentno – nakesio se.

Srce se čudno rastužilo. Pa zar stvarno nema ni s kim razgovarati?

– Nisi je se bojao?

– Pa kažem ti, izašao sam iz tijela, pojma nisam imao gdje sam, i tad me je ona vratila. U tijelo. Nisam se ni stigao prestrašiti.

– A sad?

– Molim te nemoj se naljutiti zbog toga što ću ti reći. Ona jest neodoljiva.

– Možda je bio netko drugi?

– Sasvim moguće.

– Daj molim te, svi imaju prijatelje koji idu na skijanje, uplaćuju novogodišnje aranžmane, muče se s majstorima, sanjare o tajnim ljubavima, svađaju se s obitelji na Božić, a moj razgovara sa smrću!

– E pa, nit je ružna, nit nosi kosu – opisivao ju je.

– Uvijek su ti se sviđale starice.

– Ljupka je za svoje vječne godine – šalio se. – Baš dobro očuvana. Plakala je.

– Ja ću zaplakati.

– Ne mogu baš reći da je šarmantna, to mi više nekako ide uz intelektualnost, podsjećalo bi na Yves Montana.

– Taj je tebi intelektualan? Vodim te u bolnicu. Ti si još u vrućici, samo to toplomjeru nije jasno.

– A kako bi on mogao glumiti smrt?

– Ne treba ni glumiti.

– Više je ko Bibi Anderson. Ne djeluje, nekako samo jest.

– Kako te nije sram, em si mačista em ponavljač tuđe teorije.

– Znam – posramio se.

– Otkud ti da je žena?

– Stereotip, jel da? Al’ to je zato što sam tražim neku suprotnost. Eto plakala je, žalila se da je usamljena, da je nitko ne voli. A ona samo radi svoj posao. Nekad je ljudi tako zovu da dođe, njoj se se pomiješaju glasovi i naredbe, a onda onog kojem nije vrijeme moram još spašavati, objašnjavala mi je, zvati različite anđele da mu pomognu. Ah jadna li posla – oponašao ju je prijatelj. – A neke moram prevarom odvesti. Paze godinama na svoje zdravlje, pregledavaju svaki dijelić tijela, ničim se drugim ne stignu baviti pa im moram sakriti bolest dok nije prekasno. Ne žele se odvojiti. Otići. Stalno smišljaju nove lijekove.

– Ljudi su pametni – uletio je prijatelj,

– Same otrove, ako se mene pita. Jasno da postoji lijek protiv bolesti. Ali ne i protiv smrti. Baš mučno. Moram ih pobijediti zamorom, prijevarom, prividom, smišljati različite trikove – govorila je smrt.

– Možda žele biti samo hrabri.

– Umor pobjeđuje hrabrost.

– Moraš ih razumijeti.

– Kao da nemam drugog posla. Al eto, to mi je zadatak. Ponekad izgubim živce i djelujem bešćutno. Ne razumijem kako ljudi mogu biti tako glupi. Pa ionako im treba biti jasno da moraju otići, da će doći vrijeme.

– Možda dolaziš prerano? – pokušavao je prijatelj biti pametan.

– Prerano za tijelo. Možda. Al to s tim nema veze. Dolazim kad moram. Kao da je meni lako kad sjedim za monitorom ultrazvuka i velim, evo tu je jedan čvorić nisam ga prije vidjela. Mrzim taj posao.

– I rasplakala se – opisivao je prijatelj njezinu tugu.

– Zašto ljudi misle da smrt nešto zna što oni ne znaju – jecala je.

– A što ti?

– Samo sam mislio na sve ljude koje sam izgubio, one koji su je zvali, i one koji su trčali od nje. Nekako nikad ne možeš odgonetnuti tko će biti sljedeći. Ima neku nevjerojatnu sposobnost za iznenađenje. Ne mislim na bolesne, i njezine udvarače. Pogledaš u vrh cipele, kad odjednom nestane netko tko je uvijek bio tu za tebe. Nisi ni primijetio da je bio bolestan. Da mu je duša bila zatočena i zakopana tako duboko, tako daleko, da nisi mogao ni naslutiti njezinu patnju. Okreneš se i nestane cijeli svijet.

– A tebi nema tko napraviti naočale pa ne možeš ni čitati? – pokušavala ga je nasmijati. Smrt.

Pomislio je kako je bezobrazna. Ipak je dodao:

– S kojima bih se još rado družio...

– Gledaš previše morbidnih filmova – dodao sam. – Pobacat ću ti sve knjige o smrti čim se dočepam tvoje knjižnice.

Nacerila se:

– A da se družiš malo s njim?

– Mislila je na tebe – objasnio je prijatelj.

– Kad su već drugi već otišli – smiješila se. – A ni Bibi Anderson nije više u modi.

– Taman sam se spuštao u tijelo – pričao je smrtoznanac – no pred sam klik još sam uspio nadodati:

– A što mogu kad je Bergman rekao da bi ona njemu bila seksi i na odru.

Razglednica.

Dani prolaze mirno. Svi su prijatelji na broju. Do savršenstva ste doveli umijeće odbijanja novih likova u svom životu. Kako sad uvesti neku novu osobu? Trebali biste joj toliko toga ispričati. Trebala bi vam i sama toliko toga ispripovijedati. Ma i to nije problematično. Ali vi biste to i trebali saslušati. Cijelo djetinjstvo. Opise roditelja, ljubavnica i ljubavnika, fascinacije, ako još postoje, životna razočarenja, pogrešne izbore koji su preko patnje vodili do ispravnih odluka. Čistom pasivnošću, zapravo. Trebalo bi je testirati na toliko toga. Saslušati sve o emotivnim i financijskim gubicima. I dobicima. Ali što bi onda radila s vama? Nije to ta osoba zaslužila, ali ni vi. Jedva da smognete i malo strpljenja da čujete vijesti. Tek toliko da vidite jeste li još uvijek na istom planetu. Na onom na kojem ste odlučili doći na svijet. Postoji li još uopće? Redovno ostajete bez struje i vode jer nemate volje pročitati ceduljice na oglasnoj ploči. Baš ih mrzite. Iz sandučića vadite samo račune. Pisma ionako ne dobivate. Tek neke pozivnice. Neotvorene ih bacate u smeće. Samo bi vam to trebalo, da se družite, razgovarate. Da vam se onda još ti razgovori povlače po glavi, da vas muče nabijenošću koja bi možda mogla biti povezana s nekim neriješenim osjećajima. Sve je to beskrajno glupi dodatak. Računi ne postavljaju emotivne zahtijeve. Bar. A ni to nije sigurno. I knjige ste pažljivo probrali, nema tu pridošlica. A ako i ima, dobro ste se raspitali o njoj, njemu. Autoru. O sadržaju, stilu i životu. Pa niste vi koš za tuđe mentalno smeće i neispunjene žudnje. I sami pazite da druge ne opteretite svojima. Ma što druge, da ne opteretite sebe! A sad da dajete još i pare za nečije tuđe. Da mu dajete mjesto na svojoj polici! Pa ga onda još i prašite i brinete se o njemu. Jer vi sebe znate, pouzdani ste. Kad je netko u vašem domu onda ćete se vi do kraja svoga života brinuti o njemu. Tako je i s prijateljima. E pa mjesto je popunjeno. A i snaga rapodijeljena na već postojeće.

Dakle u taj organizirani mir, jednog vrućeg samotnog gradskog ljeta, kad ste jedva dočekali da konačno svi nekamo otputuju na svoja ljetovanja, stigla je njezina razglednica. Gotovo je odletila u kartonsku kutiju za papir ali oko vam je uhvatilo stube najljepšeg rimskog trga na koji ste baš osjetljivi. Odlučujete se okrenuti je iako ste već osjećali da vam srce preskače i da taj postupak ne spada u najpametnije na svijetu. Pisalo je: Sad imam o čemu misliti. Ništa više. Nije vam baš bilo jasno o čemu ona to ima misliti ali srce se ispunilo toga ljeta srećicom koja vas dugo nije napuštala. Zašto je to napisala? Možda zato jer ste joj slučajno dodirnuli ruku dok ste joj darivali Zapiske Maltea Lauridsa Briggea. Kako nepromišljeno.

Spremali ste se na put. Stavili ste razglednicu u knjigu koju ste nosili sa sobom. Njome ste markirali stranice. Pokušavali ste se poslije sjetiti o kojoj se to knjizi radilo. Ali samo se sjećate rimskih stuba, njezinog rukopisa i crne tinte. I ubrzanog otkucaja srca.

Godinama ste putovali s razglednicom koju vam je poslala ta gospođa. Zauzeta, možda bi trebalo naglasiti. Vama ne pripadajuća. Nikome ne sklona. Koja je jedino bila odana vlastitoj prošlosti. Bolovala je od svih mogućih razočarenja, u ljubavnike, u prijatelje, u ideologije, u zbrkanu klimu, u tuđe površnosti, u svoje komotnosti, ostavljenosti, prepuštanja sudbini, svih oblika melankolije, napada šutnje. Ma tko bi sve to uopće nabrojio. Ali nalazi se u svim mogućim romanima. Sve se to zrcalilo u očima, i dugim, vama najljepšim, prstima na svijetu. Bez ikakva nakita, prstenja, ili dugačkih noktiju, ta decentno performirana prikrivena tuga bila joj je jedinim ukrasom. Ali imala je moć najmoćnijih oklopa. Bila vam je nedodirljiva.

Godinama ste poslije razmišljali kako to da ljubavnice i supruge ne naprave neki takav prepad na srce? Kako to da nikad ne znaju o nama toliko kao osobe koje susrećemo kratko. Nama ne pripadajuće. Dolazeće iz nekog drugog vremena. Iz neke druge generacije. U nekom prolazu. Čekajući vlak. Čekajući nekog drugog za koga mislite da je vaš. Zbog kratkoće? Ponekad pomislite da je to vaša budućnost. Ponekad pokušate spasiti veliku ljubav kakvim nesretnim krajem. Zadržati je bar u prošlosti. Zbog toga što kratki susreti bez nastavka imaju to malo skriveno bogatstvo izravnog otvaranja koja su ponekad uskraćena dugim putovima? Koja ponekad pomažu da se prežive bolnički hodnici, mrtvačnice s najdražima, i sva razočarenja koja njegujete kao da su neka bogatstva. Tko bi znao o čemu se radi. Možda o nekoj mudrosti života.

Dječji smijeh.

Ostvarenje te diverzije jedini je zadatak zbog kojeg ste se rodili.

Dobrota.

Osude vas na smrt. Nevinog. Zabunom. Možda ste se sami osudili na smrt. Pronašli način da budete osuđeni na smrt. Godinama se odlučuju, egzekutori, koju će tehniku primijeniti. Da vas dovrše. Strane se vlade angažiraju oko vas. Vaša obitelj. Prijatelji. Neznanci vam pišu pisma podrške. Jedan je čak napisao knjigu o vama. Neki mladi ljudi stupaju ulicom za vas. Traže promjenu zakona. Ponovno suđenje. Pojma niste imali da ste tako voljeni. Cijeli svijet se za vas digao na noge. Da vas oslobode. Potpuno ste zbunjeni. U početku vam se čini sve uzaludnim. Kao da se to ne odnosi na vas. Da ipak postoje trenuci u životu kad za nešto može postati prekasno. Kad vam više nije važna reakcija ljudi za koje ste donedavno živjeli. Zapravo možda se tu i nije radilo o nekim stvarnim osobama nego tek o potrebi da za nešto što stvarate imate publiku, a publika to nije i sama znala. Stalno očekujete još pljeska od ljudi koji ni ne shvaćaju da su publika. Sve vam je svejedno. Sad. I tada krene pljesak.

I zahvati vas tuđe oduševljenje. Ponese vas. Izađete iz optužbe. Kao da ste se odjednom probudili iz nekog košmara. Nikad kraja sreći. Beskrajno ste zahvalni životu na toj zamci, na toj pouci. Da nije te glupe lažne osude nikad ne biste znali da imate toliko prijatelja. Da ljudi mogu biti tako dobri.

Ali u jednom trenutku spustite glavu, vežete cipelu i jave vam da je umro prijatelj. Prvo jedan. Pa drugi. Treći. Mislite si, umiru li to oni zato što si ja vežem cipelu? Nabavite cipele bez vezica. A oni i dalje nestaju. Jedan to odluči čak sam za sebe. Gdje ste vi tada bili za njega? Zašto vas nije nazvao? Zašto niste primijetili da je sam sebe osudio? Da nije tražio za sebe nikakvo drugo suđenje? Nikakvo izuzeće suca? Nikakvu novu porotu? Možda niste htjeli primijetiti da trebate činiti više za svoje znance jer su vam u jednom trenutku pomogli?

Odjednom dođete do točke kad shvatite da više nema nikoga da potpiše peticiju za vas. Počinjete čak misliti da ste možda ipak krivi. Da se nije radilo samo o pogrešnoj optužbi. Zastanete. Čekajte, to nije bila nikakva pogodba, nije se radilo ni o kakvoj pogodbi, zar ne? Da vi budete spašeni, a oni da odu? Kao da se dogodio neki obrnuti proces i ostali ste živi, a oni su nestali. Umrli ste, a da to niste znali. Ili oni. Možda. Ipak, ostala je u jednom svemirskom trenutku njihova dobrota. Dobrota koja ih je okupila u spašavanju.