Marko Lucić i Marko Hodak  

Đavao korupcije na fakultetima?

Sredinom veljače na većini najposjećenijih domaćih portala sunula je vijest o 75% studenata zagrebačkog sveučilišta koji prepisuju na ispitima, navodnom rezultatu međunarodnog studentskog istraživanja predstavljenog u Beogradu. Naravno, taj podatak nije točan. Naravno, pri senzacionalističkom prepisivanju vijesti s drugih portala nitko se od novinara nije dosjetio da se javi domaćem timu koji je provodio istraživanje (potpisnicima ovih redaka i našim kolegama studentima zadarskog sveučilišta, Pavi Parunovu i Marini Orhanović) i provjeri taj podatak, iako su naši beogradski kolege iz međunarodnog tima nakon svoje tiskovne konferencije spremno dijelili naše brojeve mobitela. Jedino je internetsko izdanje Novog lista u tijelu teksta dostojno prenijelo rezultate istraživanja, iako je i njihov naslov bio gotovo u dlaku jednak ostalima. Međutim, prenijevši informaciju o 75% prepisivača poput ostalih portala, naslov je dakako bio proturječan informacijama u tekstu. Eto, za volju onima koji vole natjecanja u daljinskom pišanju, imamo i mi zanimljiv rezultat, nikako neočekivan: velika većina najposjećenijih domaćih internetskih portala doslovno prepisuje vijesti, a ponekad iskazivan stereotip o Novom listu kao razmjerno ozbiljnijem subjektu u hrvatskom medijskom prostoru potvrđen je. Đavao je u detaljima, a ovdje je to riječ “razmjerno“.

O istraživanju Istraživanje je proveo tim u navedenom sastavu, prigodno okupljen pod krovom udruge Monitor Statistica iz Zagreba, članice Antikorupcijske studentske mreže u jugoistočnoj Europi (ACSN-SEE) koju dugogodišnje financira Institut Otvoreno društvo. Ukratko ćemo predstaviti nacrt istraživanja, počevši s nesretnim prepisivanjem. Metodološke nedostatke našeg istraživanja nije nam namjera skrivati, dapače, važni su za adekvatno kontekstualiziranje podataka, ali zbog nedostatka mjesta dijelom se uzdamo u pozornost onih čitatelja koje će nacrt našeg istraživanja možda zanimati toliko da će pomnije čitati između redaka. Predmet istraživanja je studentska percepcija koruptivnih i ostalih neetičnih praksi u visokom obrazovanju. Da bi se dobila što šira poredbena slika percepcije studenata, u anketni upitnik je uključen širok raspon neetičnih praksi: mito, uvjetovana prodaja udžbenika, nepotizam, plagiranje i studentsko varanje. Rezultate o toleranciji prema neetičnom ponašanju u ovom ćemo tekstu predstaviti samo kroz stupanj slaganja s “tolerantnim“ tvrdnjama o neetičnim praksama u visokom obrazovanju (“U redu je činiti X“), iako smo toleranciju “pokrili“ i drugim indikatorima. Iskustva s tim praksama su operacionalizirana kao blizina socijalnog kontakta (od “Nikad čuo/la“ do “Našao/la sam se u takvoj situaciji“).

Kad je o našoj skali blizine društvenog kontakta riječ, važno je naglasiti da su iz odgovora na pitanja o iskustvu s korupcijom i ostalim nerazlučivi svjedoci, počinitelji i oštećenici. Razlozi za to su metodološki: ne možemo direktno pitati ljude jesu li činili ovo ili ono, jer tako povećavamo udio društveno poželjnih odgovora. Uzgred budi rečeno, zabavan analogon problemu društveno poželjnih odgovora u našem slučaju jest činjenica da se zbrajani anketni podaci o navikama ispijanja alkohola nikad i nigdje ne popnu niti blizu statistikama o prodaji alkoholnih pića. Uglavnom, iz naše strategije izbjegavanja društveno poželjnih odgovora proizlazi da se odgovori “Svjedočio/la sam tome, no nije se ticalo mojih interesa“ i “Osobno sam se našao/la u takvoj situaciji“ mogu odnositi na isti događaj, ovisno o tome smatra li se netko tko je svjedočio npr. nepotističkom ocjenjivanju kolege ili netko od koga se prepisivalo oštećenim ili ne, a to je subjektivna stvar. Stoga nikako nije opravdano reći da je, npr., 45% studenata zagrebačkog sveučilišta prepisivalo (koliko ih je reklo da se “našlo u takvoj situaciji“), a još je manje opravdano reći da je to činilo 75% (kad se zbroje oba krajnja stupnja skale koji indiciraju izravno iskustvo). Jedino je opravdano reći da se 75% zagrebačkih i 68% zadarskih studenata susrelo s prepisivanjem, što je osjetno manje “šokantan“ podatak od onoga u gore spomenutim naslovima na portalima. A treba priznati i da su se zagrebački i zadarski studenti u međunarodnom kontekstu najčešće susretali s prepisivanjem, što je suglasno s rezultatima ranijeg istraživanja iste udruge (2008.) na sličnom međunarodnom uzorku.   Ono što portali također nisu prenijeli je da se podaci odnose samo na studente treće godine. U uzorku studenata treće godine na zagrebačkom sveučilištu bilo je 615 sudionika. U Zadru je pak pokrivena većina populacije studenata treće godine s 352 sudionika. Treća godina je tu zato što je od brucoša teško očekivati formirane stavove prema neetičnim praksama na njihovim fakultetima, a kamoli neka iskustva s njima. Budući da je istraživanje provedeno na samom početku akademske godine, isto se, iako u manjoj mjeri, može reći i za studente druge godine. Diplomski studij je opet nešto organizacijski odvojeno od preddiplomskog, a važno je i da ga ne nastavljaju svi završeni preddiplomci. Preddiplomci treće godine već u pravilu imaju zaokruženu sliku studija na čijoj su zadnjoj godini. Napokon, s ovim brojem sudionika možemo se nadati adekvatnijem uzorkovanju barem treće godine zagrebačkog sveučilišta zbog omjera uzorka i populacije, nego što bi to bio slučaj da smo uzrokovali širi raspon studijskih godina.Način uzorkovanja bio je stratificirani kvotni. U uzorak su ulazili studenti treće godine s pojedinih fakulteta, u brojevima proporcionalnim brojevima studenata treće godine na fakultetima zagrebačkog sveučilišta prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2011. Obilježja poput spola i dobi nismo kontrolirali. U međunarodni uzorak smo zbog nereprezentativnosti nacionalnih uzoraka za populacije studenata svih uključenih državnih sveučilišta nastojali dobiti samo uzorke studenata najvećih nacionalnih sveučilišta u pet zemalja: Sveučilište u Plovdivu (475), Sveučilište u Zagrebu (615), Državno sveučilište “A. Russo” u Bălţiju i Državno sveučilište u Moldaviji (825), UKIM Skopje (721), Beogradsko sveučilište (827). Ukupno je bilo 3463 sudionika. Moldavija je iznimka stoga što tamo niti jedno sveučilište ne iskače po broju studenata značajno u odnosu na ostale, za razliku od ostalih zemalja. Stoga smo uključili dva tamošnja sveučilišta. Odgovarajući statistički testovi pokazali su da se poduzorci tih dvaju sveučilišta mogu smatrati pripadajućima istoj populaciji. Što se Bugarske tiče, podatak koji govori sam za sebe jest da najveće nacionalno, sofijsko sveučilište ne samo da nije bilo voljno izdati dopusnicu za istraživanje, nego su njegovi predstavnici, izgleda, i aktivno onemogućavali provedbu istraživanja: naime, našim kolegama u neformalnoj su komunikaciji davali do znanja da će imati problema čak i ako istraživanje provedu izvan zakonom određenih prostora autonomije sveučilišta. U uzorak je stoga stavljeno plovdivsko sveučilište, drugo najveće u zemlji. U skladu s gore rečenim, predmet istraživanja nije bila stvarna raširenost neetičnih praksi u visokom obrazovanju, ali na temelju dijela naših podataka može se reći nešto i o tome, tretirajući postotke studenata koji su imali izravni susret s neetičnim ponašanjem samo kao pokazatelje relativnih tendencija u međunarodnom okviru. Uz pitanja o stavovima prema koruptivnim i ostalim neetičnim ponašanjima te o blizini društvenog kontakta s njima, bilo je i nekoliko pitanja čija je svrha bila staviti problem korupcije u visokom obrazovanju u kontekst ostalih problema.

Ključni problemi na fakultetima Nevažnost problema korupcije u kontekstu ostalih problema u visokom obrazovanju za zagrebačke i zadarske studente prema našim rezultatima jako je važno naglasiti zbog najčešće senzacionalističkog i tendencioznog novinarskog pisanja o korupciji u visokom obrazovanju koje je bilo osobito vidljivo u jesen 2010. Tada je trebalo “reklamirati“ tada tzv. Fuchsove zakone koji su navodno trebali “uvesti reda“ među lijene, nesposobne i korumpirane profesore.1 Na međunarodnoj razini, u Zagrebu je najmanji udio (9% studenata) prepoznao korupciju kao jedan od tri ključna problema na svom fakultetu koje je bilo moguće odabrati između ponuđenih osam (v. Sliku 1). U Zadru je takav odgovor pružilo samo 2% studenata naspram npr. 30% studenata dvaju moldavskih sveučilišta i 19% beogradskih studenata. Najvažniji problem za zagrebačke i zadarske studente je nedovoljna uključenost studenata u donošenje odluka, i po tome se ta dva hrvatska sveučilišta znatno razlikuju od inozemnih. Zanimljivo, distribucija odgovora u Zagrebu i Zadru vrlo je slična, u ovom i u velikom dijelu drugih pitanja. Iznimke ćemo dolje opisati. Približno svaki drugi sudionik u oba grada prepoznao je neuključenost studenata u odlučivanje kao ključan problem na svom fakultetu. Mišljenje je istraživača da se pridavanje razmjerno najveće važnosti problemu neuključenosti studenata u odlučivanje u Zadru i u Zagrebu može povezati s problematičnim novim zakonima o visokom obrazovanju, sveučilištima i znanstvenoj djelatnosti. Medijska kakofonija i nedostatak javne rasprave koji već nekoliko godina prate nove zakone, za mnoge informiranije i sadržaj tih zakona, vjerojatno su uzroci ovog stava. Važno je naglasiti, taj stav nisu pokazali samo poslovični “bundžije s Filozofskog“. Ovdje je riječ o studentima treće godine čitavog zagrebačkog i čitavog zadarskog sveučilišta.  Prema stavovima zagrebačkih i zadarskih studenata, neodgovornost profesora prema svojim obvezama, korupcija i nizak stupanj osposobljenosti znanstveno-nastavnog osoblja točno tim redom najmanje su važni problemi na njihovim fakultetima. Neosposobljenost profesora zagrebački studenti su kao problem odabirali najrjeđe od svih u međunarodnom uzorku, samo 4% njih. Dakle, suprotno gore spomenutom stavu, zagrebački i zadarski studenti svoje profesore ne vide kao lijene, korumpirane i nesposobne.  

“Teška“ korupcija i “laka“ neetičnost  Ispitali smo međupovezanost (ne)toleriranja određenih ponašanja, odnosno varira li (ne)tolerancija studenata prema nekim nedozvoljenim ponašanjima po sličnom obrascu. Govorit ćemo samo o međupovezanosti stavova zagrebačkih i zadarskih studenata. Slično su varirali stavovi prema sljedećim ponašanjima: profesor prima mito na ispitu, student nudi mito na ispitu, uprava doma prima mito za smještaj, student kupuje profesorovu knjigu za prednosti na ispitu, student povlači veze za bolji tretman na ispitu. Drugi skup sličnih obrazaca variranja tvorili su stavovi prema prodaji knjiga za prednosti na ispitu i ocjenjivanju na temelju osobnih veza od strane profesora. Treći skup činili su stavovi prema studentskom i profesorskom plagiranju. Četvrti su činili stavovi prema prepisivanju na ispitu i pisanju tuđeg seminarskog rada. Jedina bitna razlika između međupovezanosti stavova zagrebačkih i zadarskih studenata je u toleranciji prema nepotističkom upisu na fakultet (bilo da je student, bilo da je profesor inicijator) i studentskom trgovanju domskim mjestima: u Zagrebu su stavovi prema nepotističkom upisu spadali u prvi opisani skup koji možemo nazvati “teškom korupcijom“, a stavovi prema studentskoj prodaji domskog mjesta činili su skup zajedno sa stavovima prema “lakšim“ studentskim prekršajima, prepisivanju i pisanju tuđih radova. U Zadru su stavovi prema nepotističkom upisu činili zaseban skup zajedno sa stavovima prema studentskoj prodaji domskog mjesta. Potonju praksu tolerira značajno više zagrebačkih nego zadarskih studenata (40% zagrebačkih naspram 30% zadarskih studenata misli da je “u redu prodati svoje mjesto u domu“). Ujedno je to i jedina statistički značajna razlika u stavovima zagrebačkih i zadarskih studenata. Priča sa studentskim trgovanjem domskim mjestima stoga vrijedi pobližeg ispitivanja. Značajno je više zagrebačkih nego zadarskih studenata imalo izravan susret s time (oko 38 naspram 19%), najviše i u međunarodnom uzorku, nešto ispred Beograda. U Zadru ima oko 200 mjesta u jedinome domu, a oko 75% studenata nije iz Zadra. U Zagrebu ima osjetno više mjesta u domovima pa je vrlo vjerojatno u Zagrebu u odnosu na Zadar znatno češća razmjena među “jednakima“, odnosno međustudentska kupoprodaja mjesta u domu. U to se uklapaju i poslovični oglasi o prodaji domskih mjesta po hodnicima zagrebačkih fakulteta. Nasuprot tome, u Zadru u pravilu osoblje u upravi doma prodaje vrlo mali broj mjesta vrlo rijetkim “miljenicima sudbine“: razmjerno je vrlo visoka korelacija iskustva s članovima uprave doma i studentima koji su trgovali domskim mjestima. Možda je zato ta praksa u Zagrebu nešto toleriranija, dok se u Zadru ona percipira slično nepotističkom upisu na fakultet.    Dosad smo govorili o međupovezanosti stavova, ne i o udjelima studenata koji toleriraju određena ponašanja. Primjerice, sličnost variranja stavova zadarskih studenata prema nepotističkom upisu i studentskoj prodaji mjesta u domu nipošto ne znači da su udjeli studenata koji toleriraju te prakse slični. Zapravo su udjeli studenata koji toleriraju nepotistički upis i u Zagrebu i u Zadru (3, odnosno 5%) primjetno manji od spomenutih udjela onih koji toleriraju studentsko trgovanje domskim mjestima. Kad je o stavovima u međunarodnom kontekstu riječ, udjeli zagrebačkih i zadarskih studenata koji toleriraju “tešku“ korupciju, uvjetovanu prodaju udžbenika, profesorsko, ali i studentsko plagiranje značajno su manji. Plagiranje (studentsko i profesorsko) na svim drugim sveučilištima čak tolerira više studenata nego što ih tolerira studentsko prepisivanje i pisanje tuđih seminarskih radova. Beogradski, zagrebački i zadarski studenti tim redom značajno više u odnosu na ostale toleriraju studentsko trgovanje domskim mjestima (svaki drugi beogradski student misli da je “u redu prodati svoje mjesto u domu“). S druge strane, značajno manji udjeli plovdivskih i skopskih studenata u odnosu na svoje hrvatske i srpske kolege toleriraju “lakše“ studentske prekršaje (studentsko trgovanje mjestima u domu, prepisivanje i pisanje tuđih seminarskih radova). Moldavci više u odnosu na ostale studente toleriraju sve spomenute oblike “teške“ korupcije i plagiranje.

Rjeđe mitimo, a Zadar je “povezaniji“ Ispitali smo međupovezanost iskustava studenata s koruptivnim i ostalim neetičnim praksama na isti način kao i međupovezanost stavova (tolerancije) u prethodnom odjeljku. Dakle, dobivamo sliku skupova neetičnih praksi s kojima su se studenti bili skloni susretati ili ne susretati. Slično kao gore kod tolerancije, susreti sa studentskom kupovinom domskog mjesta u Zagrebu po obrascu su razmjerno slični iskustvu s ostalim lakšim prekršajima, dok je sasvim suprotno u Zadru, gdje je blizina kontakta s obje strane u nedozvoljenoj trgovini domskim mjestima (upravom doma i studentima)  vrlo snažno povezana sa susretima s teškom korupcijom. Kad je o relativnim udjelima riječ, na zagrebačkom i zadarskom sveučilištu najmanje se studenata u međunarodnom uzorku izravno susrelo s mitom na ispitu i uvjetovanom prodajom knjiga (v. Sliku). Međutim, dok su udjeli zagrebačkih studenata koji su se izravno susreli sa sva četiri oblika nepotizma najmanji, udjeli zadarskih studenata primjetno su viši, bliži međunarodnom prosjeku. Čini se da ipak skopski studenti uvjerljivo najčešće “potežu veze“. Kad je o “lakšim“ prekršajima riječ, susreti s prepisivanjem i studentskim plagiranjem u međunarodnom kontekstu razmjerno su česti kod zagrebačkih i zadarskih studenata, a to osobito vrijedi za prepisivanje, kao što smo rekli. Susreti s profesorskim plagiranjem razmjerno su rijetki. (v. sliku 2)

Iako ne možemo među našim sudionicima razlučiti počinitelje, svjedoke i oštećenike koruptivnih praksi, razumno je pretpostaviti mogućnost da se ova međupovezanost iskustava s teškom korupcijom događala “na terenu“, odnosno da su često isti studenti upisivali faks preko veze, plaćali ispite i polagali ih preko veze pa je onda ograničen broj kolega koji s njima pohađaju ispite i predavanja svjedočio svemu tome. Može biti da profesori koji primaju mito često ne žele primati mito od nekog “nepreporučenog“ preko osobnih veza, možda zbog svojih vrijednosti amoralnog familizma, ali možda i uzimajući rizik protuzakonite “transakcije“ u obzir.  

Šačica teških varača Da bismo to provjerili, promotrili smo ovu međupovezanost iskustva s “težom“ korupcijom kroz konkretne udjele studenata koji su se susretali s više takvih ponašanja. Na većini sveučilišta uključenih u istraživanje više je studenata susretalo i mito i nepotizam na ispitima ili pri upisima, nego što ih je susrelo samo mito. Točno polovica onih koji su susreli mito na ispitima u Zagrebu i u Zadru (dakle, polovica od ukupno 4, odnosno 7% studenata) susrelo je sve tri “teže“ prakse: mito, nepotistički upis na fakultet i nepotističko ispitivanje.

Međutim, među studentima koji su susreli “tešku“ korupciju, nadzastupljeni su i oni koji su susreli “lakše“ prekršaje. U Zagrebu je 63, a u Zadru oko 50% studenata koji su susreli mito na ispitima susrelo i studentsko plagiranje, dok je ukupno 31% zagrebačkih i 27% zadarskih studenata potvrdilo susret sa studentskim plagiranjem. U Zadru je polovica studenata koji su susreli podmićenog profesora susrela i profesora koji je plagirao, a u Zagrebu oko 20%. Za usporedbu, ukupno je u Zagrebu tek 6% studenata susrelo profesora plagijatora, a u Zadru 12%, najmanje u međunarodnom uzorku. Ako poredamo neetične prakse o kojima smo najviše govorili na kontinuumu lako-teško (a opravdanje za taj kontinuum daju nam rezultati o toleranciji), možemo zaključiti da je neetično ponašanje kumulativno. Na “teškoj“ strani kontinuuma nalazi se šačica “teških varača“ koji od malo čega prezaju, bila to “laka“ ili “teška“ neetičnost. Interpretacija bi se mogla ticati relativne procjene troškova i koristi od kršenja društvenih normi: ako ste profesor i primili ste mito, tako teško kršeći norme akademskog ponašanja, plagiranje vam ne bi više trebalo predstavljati nikakav problem. Sličan mehanizam mogao bi biti na djelu i ako iza međupovezanosti iskustva sa studentskim plagiranjem i s plaćanjem ispita iščitamo da su isti studenti to radili, čemu su njihovi kolege svjedočili. Onima koji su mitili i koristili veze, a nisu plagirali potonje jednostavno nije bilo potrebno, ili pak njihovim kolegama to nije bilo važno u usporedbi s težim nedjelima pa je stoga ostalo neprimijećeno.  

Valja napomenuti, više je studenata moglo svjedočiti istim nedjelima svojih kolega i profesora pa bi onda iza ionako malih proporcija zagrebačkih i zadarskih studenata u kontekstu međunarodnog uzorka koji imaju direktno iskustvo s mitom i nepotizmom stajalo još manje slučajeva takvih nedjela, posebice u slučaju relativno malenoga i premreženijega zadarskog sveučilišta gdje se veći udjeli studenata s iste studijske godine na ispitima, seminarima i predavanjima susreću s istim kolegama i profesorima, i gdje studenti imaju posla sa znatno malobrojnijim domskim osobljem u jedinome zadarskom studentskom domu. I ovdje treba tražiti pozadinu razmjerno većim udjelima studenata u Zadru nego u Zagrebu koji su se izravno susreli s nepotizmom i profesorskim plagiranjem.

ZAKLJUČAK Uglavnom, naši rezultati sugeriraju da se na zagrebačkom i zadarskom sveučilištu rjeđe mogu susresti mito na ispitu, uvjetovana prodaja knjiga i profesorsko plagiranje u odnosu na beogradsko, plovdivsko, skopsko i dva moldavska sveučilišta. Dok je u Zagrebu i svaki oblik nepotizma razmjerno vrlo rijetko susretan, zadarski studenti po tome su nešto bliži međunarodnom prosjeku, koji skopski studenti najviše dižu, a zagrebački spuštaju. Izgleda da je obrnuto kod prepisivanja i studentskog plagiranja, “lakših“ prekršaja. Ugrubo, slične se tendencije ponavljaju i u stavovima, odnosno toleranciji studenata prema neetičnim praksama: vrlo malo zagrebačkih i zadarskih studenata iskazuje tolerantan stav prema teškoj korupciji, ali razmjerno su skloniji tolerirati “lakše“ neakademsko ponašanje studenata. Postoje opravdani razlozi za zaključak da iza razmjerno velike međupovezanosti iskustava s teškom korupcijom, ali i iza nadzastupljenosti iskustava s “lakim“ u iskustvima s “teškim“ varanjem u većini stoje isti studenti i profesori, šačica teških varača kojima ništa neetično nije strano. Moglo bi se dalje i dublje u analizu i interpretaciju podataka o izravnom iskustvu s korupcijom u visokom obrazovanju, ali već je vidljivo da smo to primorani raditi na jako malim proporcijama ispitanika spekulativno se šuljajući opasno blizu razine statističke pogreške na kojoj bi društveni istraživači trebali govoriti ispod glasa, ako uopće. Jednostavno, to je zato jer problem korupcije u visokom obrazovanju nipošto nije sistemski. “Teških varača“ koji ne prezaju ni od čega ima i bit će u svakom polju unutar svakog društva, ma koliko ono bilo “uređeno“. Nemamo iluzija, visoko obrazovanje po pitanju razmjerne neraširenosti koruptivnog ponašanja nipošto nije reprezentativno za središnje institucije u našem društvu, javne i privatne. Zna se koji je najveći trik Nečastivog: uvjeriti ljude da ne postoji. U Hrvatskoj đavao korupcije možda ima lukaviji modus operandi, uvjeravajući ljude da postoji tamo gdje ga nema s adresa gdje se osjeća kao kod kuće.