Žena je kroz prozor vidjela djevojčicu kako se približava dvorišnim vratima i to ju je obradovalo. Iza nje trčalo je još dvoje djece, jedno muško, jedno žensko, noseći oko vrata mokre ručnike.
Žena je brže bolje otvorila prozor i povikala: “Marta, ulazi unutra! Vas dvoje, m’rš kući!”
Djeca su se ukopala u mjestu, u nevjerici izbečila oči i potom se trkom vratila svojoj kući. Sve troje imali su osjećaj kao da su upali u klopku koju im je netko dugo i pomno pripremao.
“U moje dvorište više neka ne ulaze”, rekla je žena. Bila je zajapurena i činilo se da će joj iz očiju svaki čas početi frcati vatromet. Marta je šutjela. Nije mogla iznaći nijednu riječ koja bi popravila stvar i vratila tu djecu natrag. Nije se ljutila na ženu, kao što je ona to mislila, samo joj nije imala što reći. Tupa slabost prostrujala joj je tijelom. Kao da ju je netko premlatio kolcem po leđima i sada ih više ne može osjetiti. Kao da se utapa u mlakom, gumenastom blatu, a udovi ju ne žele slušati.
“Netko njihov je rekao da je netko naš iz njihovog dvorišta ukrao gajbu piva.”
Marta nije razmišljala o gajbi piva. Razmišljala je o riječima njihov i naš. Zašto se ta žena uvijek morala izražavati tako kruto?
“U našoj kući nitko i ne pije pivo. A i da pije, možemo ga kupiti sami.”
Žena je kuhala ručak i napola za sebe, napola za Martu, nastavila kuditi i nabrajati. Jedino što je Marta željela bilo je da žena napokon ušuti i da ostanu sjediti u tišini. Nije joj govorila ništa jer bi žena nastavila u još radikalnijem tonu, izvlačila bi svakakve gadosti o toj obitelji i sipala ih na najotrovnije načine. Kad bi to iscrpila, tražila bi od Marte da potvrdi da i ona mrzi tu djecu i tu obitelj. Ovako joj se nitko nije protivio, pa je mogla nabrajati samo još neko vrijeme, dok ne osjeti besmisao svojih riječi ili dok joj gorčina mržnje ne udari u glavu kao ledena voda.
Iako je žena često govorila ružne stvari o svojim susjedima, primjerice da su patološki lažljivci ili da se kao divlje svinje cijelo ljeto prežderavaju kuhanim kukuruzima, sve do sada nije ulazila u svađe s njima. Ljetne vrućine su jenjavale, a u ženinoj glavi je kuhalo.
Na televiziji je bila emisija o podvodnom svijetu i ekranom su plivale egzotične bodljikave ribe iz najdubljih svjetskih mora. Marta je uzela prazan papir, nekoliko bojica i pokušala nacrtati jednu od njih. Riba je ispala grbavo i izduženo i nije bila nimalo nalik ribama s ekrana. Pošarala ju je i pokušala nacrtati drugu, ali i ona je ispala komično. Nakon toga je ostavila papir pomirivši se s činjenicom da nije nadarena za crtanje, ispružila se na dvosjedu i pratila emisiju. Dubok televizijski glas smireno je pripovijedao o životu riba. Kao da oni znaju kako žive ribe, pomislila je Marta. Što uostalom moramo i znati išta o tim ribama?
Kao da su te ribe od neke važnosti.
Razmišljala je na koji će način sutra prići djeci i hoće li poslije svega s njima više moći ići na kupanje na rijeku. Pretpostavljala je, nakon što je svađa njihovih roditelja dosegla vrhunac, da od danas ni ona neće smjeti kročiti nogom u njihovu kuću. Čak ni kada joj lopta preleti preko ograde i upadne u njihovo dvorište neće smjeti otići po nju. Sada će morati paziti da loptu ne baci predaleko jer će u tom slučaju to biti izgubljena lopta. Ležala je i zamišljala djecu kako roditeljima pripovijedaju što se dogodilo, njihovog oca kako skida umazanu kapu s glave i iz bijesa je baca u kut sobe. Debelu majku kako podvijenih nogu sjedi na kauču i kažiprstom i palcem pritišće veliku bradavicu na licu. Kako zamahujući laktovima prilazi njihovoj kući i njima dvjema, ženi i djevojčici, govori da tko su one da se tako ponašaju prema njihovoj djeci. Da ih od svoje kuće tjeraju kao pse.
Marta je zažmirila i stisnula oči u nadi da će tako lakše otjerati misli.
Ženine ruke bile su do lakta u brašnu. Stiskala je tijesto kao plastelin i zirkala kroz prozor. Kao da je očekivala da netko prođe cestom i uđe u dvorište. Uvijek je, čak i kada je bjesnilo najgore nevrijeme i kada je ulica bila prekrivena debelim slojem snijega i leda, zirkala ne bi li vidjela prolazi li tko. Bez obzira bi li ugledala nekoga ili ne, njezin pogled odmah potom razočarano bi se razlio po dnevnoj sobi. Ne postoji nitko važan tko može proći tom ulicom, rekla bi.
Žena je nekada znala biti i vesela i Marti su se sviđali ti rijetki trenuci sreće. Smijala se kao neko glomazno nebesko biće. Marta je nekada zamišljala da se ljudi tako grleno smiju u raju. Ženino lice sada je plamtjelo je od bijesa i uz najveće napore Marta ga nije mogla dovesti u vezu s njezinim radosnim licem.
“Mi da krademo”, naposljetku je prosiktala žena, “da nemam što jesti opet ne bi’ krala. Znaš kakvo je došlo vrijeme kad ti najgori ološ dovodi policiju.”
Prvi dan škole Marta je školski autobus čekala sama. Pitala se što je s djecom. Njihovi roditelji nisu imali auto, pa ih nitko nije mogao odvesti u školu, a sljedeća autobusna stanica nalazila se predaleko od njihove kuće, tako da je bila mala vjerojatnost da su djeca autobus čekala tamo. Cijeli dan istezala je vrat po školskim hodnicima ne bi li ugledala barem jednu od dvije toliko poznate žute glave. Možda su se razboljeli, pomislila je, a ako ne, onda se skrivaju od moga pogleda.
Kada se vratila iz škole, Marta ženi nije rekla da djecu nije vidjela cijeli dan. Žena bi vjerojatno rekla nešto poput: “Što će ti oni, bolje da ih ne viđaš.”
Marta je razvrstavala bilježnice za školu kada je pred njihov prozor doletjela petarda. Bilo je devet sati i uskoro je trebao početi kviz koji su voljele obje, i ona i žena. Spustila je bilježnicu na krilo i ostala nepomično sjediti gledajući u smjeru televizora. Po ekranu su bešumno poskakivali crtani likovi. Tukli su se, vukli za repove i uši, naganjali jedni druge iz nekakvih besmislenih razloga. Žena je razgrnula zavjese, ali vani je bio mrak. Izvana su mogli vidjeti njih u kući, ali iznutra se nije vidjelo ništa. Moglo se jedino ugasiti svjetlo i tada, ako je bilo mjesečine, razabrati gdjekoji oblik. Nakon prve, u nepravilnim razmacima ispred prozora eksplodiralo je još pet, šest petardi. Bile su to petarde srednje veličine i ako ih se ne bi bacilo na vrijeme, čovjeku su mogle raznijeti prst. Nekoliko godina prije, kada je svako iole hrabro dijete u školskoj torbi nosilo pregršt petardi raznih veličina, jednom dječaku iz škole takva petarda raznijela je pola šake. Sva djeca su to znala, ali su i dalje palila petarde i jedni ih drugima bacali pod noge.
“To su sto posto oni”, rekla je žena. “Jesam ti sto puta rekla da se ne družiš s njima?”
“Možda nisu oni”, procijedila je Marta i utonula u kauč, ispod razine prozora. Zamišljala je da se nalazi u toploj morskoj vodi i da joj se ne vidi glava. Znala je da im se djeca sada osvećuju za poniženje, ali nije htjela potvrditi ženino mišljenje. Mrzila je biti na njezinoj strani. Tu djecu više nije smatrala prijateljima, ali nisu joj bili ni neprijatelji, pa nije mogla govoriti protiv njih.
Jutro nakon toga Marta je prva došla na stanicu, 20 minuta do 8. Djeca su, raščupana i snena, došla deset minuta kasnije. Odjeća im je kao i uvijek mirisala na vlagu. Cerekajući se, prošla su pored Marte i naslonila se, svako s jedne strane, na prometni znak koji upozorava da je cesta vijugava i da vozači uspore. Svako za sebe iscrtavalo je krugove u pijesku. Marta je, kao čuvar kraljevske palače, stajala mirno, ne gledajući ni lijevo ni desno. Prekoputa stanice nalazila se otrcana zgrada katastra u koju su jedna za drugom ulijetale napirlitane službenice. Svaka od njih lupala je štiklama na identičan način. Ubrzano, ali muklo. Djeca su, tobože nikome posebno, mumljala pjesmicu: “Debela, debela, najela se pepela, pepeo smrdi, debela prdi.”
Kada su ušli u autobus, djeca su se smjestila na sjedalo koje se nalazilo nasuprot Marte. Komentirali su kako bi jednom mogli posjetiti staro židovsko groblje pored kojeg je autobus upravo prošao i koje je sada u potpunosti bilo sakriveno bujnom vegetacijom. Iz torbe su izvadili barbiku koju je Marta prošli tjedan ostavila u njihovoj kući i skinuli ju do gola. Potom je jedno od njih iz džepa izvuklo sklopivi lovački nožić i krenulo joj pažljivo izrezivati oči.
“Vidi Marta”, rekla su djeca i bacila joj unakaženu lutku u krilo, “barbika ti je oslijepila”.
Marta je ispod oka pogledala djecu i po prvi puta ih zamrzila iz dna duše.
Ružica Aščić (Travnik, 1987.) studij novinarstva i povijesti završila je na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kratka proza zastupljena joj je u antologijama Bez vrata, bez kucanja: novi hrvatski prozaici, Vranac – najbolja kratka priča 2012. i 2014. te u časopisima Zarez, Re, Fantom slobode, Urbani Vračevi, Keine Delikatessen. Dobitnica je nagrade Marin Držić za dramsko djelo.