15.7.2004.

Grozdana Cvitan  

Djeca brzo uče

Prema posljednjim procjenama, uključujući i grupe djece iz Italije, Francuske i Njemačke, te iz Rijeke, u radionicama (četrnaest redovnih, dvije izvanredne i permanentna crtaonica) MDF-a u Šibeniku ove je godine sudjelovalo, učilo i kreativno ostvarivalo programe oko sedamsto djece. Čini se da je to prekretnica iz koje je moguće vidjeti promjene u samom festivalu. Naime, svojevrsni autizam koji se posljednjih godina mogao osjetiti u nekoliko aspekata festivala ove godine nisu popravili ni službeni repertoar ni odrasli na press-konferencijama. Ako je netko zaslužan za atmosferu i ukupnu živost, onda su to ponajprije djeca u radionicama.

Godine poslijeratnog oporavka bilo je i vrijeme tolerancije u kojem su pojedini ansambli (strani) stizali okrnjeni jer neki članovi ansambla nisu bili sigurni da je rat završio. Okrnjeni ansambli nastupali su s okrnjenim programima. Budne oči sudionika press-konferencija tu su okrnjenost primjećivale i do suza sudionika (dakle, onih koji su mislili da svojim dolaskom daju potporu i čine dobro djelo, što iz njihove perspektive nije bilo netočno). Ili, kako bi rekli neki šibenski festivalci: “Pozovemo ljude, a onda ih izgadimo za okruglim stolom”. Problem je u tome što iscrpljujuće rasprave iz godine u godinu vodi istih desetak ljudi, što se te rasprave u poslijeratnom (za razliku od prijeratnog) vremenu ne publiciraju pa nikog ni ne obvezuju. A u živoj raspravi uvijek je lakše oderati prolazne goste (dakle, strance) nego domaće (često prijatelje). Rijetke novinare svojom upornošću sve više zamjenjuju samo djevojke i mladići u novinarskoj radionici za mlade koja stvara festivalski Bilten.

Stručne rasprave o temi Status i uloga dramskih studija u Hrvatskoj kroz radionice i okrugle stolove vođene su, zato, pomalo sa strane. Festival ih je organizirao s Učilištem ZKM-a iz Zagreba i GKM-om iz Splita, a vodili Vlado Krušić i Goran Golovko. Rezultirale su zaključcima koje tek treba senzibilizirati, nastaviti rasprave, dovoditi stručnjake…

Raspored programa već je godinama više-manje isti. U večernje sate smješteno je u prosjeku od tri do pet programa u okviru kojih selektirani program uvijek čini unaprijed određen broj predstava određene forme, bez obzira koliko programa zaista zaslužuje mjesto na festivalu. Uglavnom, dvije predstave po danu pripadaju službenom dijelu festivala (selektiranom programu) dok ostatak čine programi za djecu na otvorenom i Noćni program, sastavljeni po principu: što voda nanese. U toj okamenjenoj strukturi rasporeda predstava malo što se mijenja tijekom godina, iako je istina da zbivanja na trgovima i ulicama mogu biti uspješna u svako doba jutra i poslijepodneva, odnosno večeri, da takvi programi mogu kolidirati i biti više puta ponovljeni na različitim mjestima u gradu i izvan grada tijekom festivala. Kao što su radionice ove godine iskoračile u Vodice (prijeratni festivali poznavali su i disperziranost programa), to bi povratak nekih poznatih i zapostavljenih mogućnosti mogao značiti i dolazak sretnijih festivalskih vremena. Privatizacija ili nešto slično pojela je proteklih godina ideju Sedmog kontinenta odnosno Otoka mladosti. Usput pogubljenim idejama ove godine pridružilo se i prošle godine dogovoreno i ugovorom potpisano – osnivanje Festivalskog orkestra prema ideji Alana Bjelinskog i Billa Conora.

Ali, za razliku od starijih, djeca na festivalu nisu ni umorna, ni bezidejna, niti rezignirana prema već viđenom i inače mogućem. Oni, istina, ne drže financije, ali i ne koštaju previše. Pritom izvrsno znaju izabrati ono što žele da im se na festivalu događa. Oni su primijetili da ove godine nijedna od tri velike izložbe, koje se tradicionalno otvaraju drugog dana festivala, prvi put u novijoj povijesti festivala nije prezentirala dječje stvaralaštvo.

Festival ima i neke druge, vanjske standarde koje je teško rušiti u borbi s publikom. Tako, primjerice, književno stvaralaštvo za djecu loše prolazi promovira li se u kazalištu, bolje na trgovima, a najbolje ako je na Ljetnoj pozornici. Zašto je tako – teško je odgovoriti, ali je, temeljem dugogodišnje prakse, moguće konstatirati.

Trajanje tijekom dva tjedna i nekoliko programa dnevno mogu biti predmet opširne analize, čak i kad se nema što posebno reći. Ove godine u Šibeniku nije bilo posebno velikih predstava, dragulja produkcije, ali bilo je dobrih programa, novih pokušaja i atmosfere koja daje nadu. U Šibeniku je sve više djece koju je festival odgojio i koja pokazuju da znaju prepoznati što im je ponuđeno i o tome formirati mišljenje. Potvrđuje to i Bilten koji uređuju šibenski srednjoškolci i vodi Samir Mila. Oni će i ubuduće govoriti o festivalu.

Kronika festivala

Autori tekstova su osnovnoškolci u Novinarskoj radionici – NORI: Božo Bilušić, Ivan i Tomislav Bukić, Mario Guberina, Katarina Jakelić, Katarina Labor, Siniša Milović, Mate Morić, Anita Olivari, Nina Perković, Ivan Piližota, Zrinka Rizvan, Dajana Skočić, Ivan Varošanec, Josipa Vučenović

Trg ratnika

U kazalištu ste mogli vidjeti predstavu Trg ratnika, koju su izvodili glumci Kazališta Virovitica. Predstava je namijenjena mladima iznad 12 godina, pa su većinu publike činili odrasli. Predstava govori o tome kako ne treba ratovati i mrziti se, jer nas to može dovesti samo do onog najgoreg – smrti. U ovoj predstavi najviše mi se svidjelo što nam je dvoje glumaca samo različitim ponašanjem prikazalo cijelu skupinu ljudi. Dalo se primijetiti kako je onoj nekolicini djece predstava bila dosadna. Ali, zato je ostatak publike uživao i pokazao svoje oduševljenje. Mislim da su oni, koji nisu pogledali ovu predstavu, mnogo propustili, jer je u njoj prikazan život mnogih ljudi današnjice, koji žive u zemljama gdje se ratuje. Prikazana je njihova tuga, strahovi i strepnje. Iako sam nakon ove predstave bila tužna, Virovitičani su zaslužili sve pohvale.

Anita Olivari (8 r.)

Kovčeg

Na Dobriću je održana predstava Kovčeg. Da je predstava bila zanimljiva govori nam mnogobrojna publika, koja je pljeskom oduševljenja ispratila glumca (pantomimičara).

Inače, ovo je bila priča o čovjeku koji pronalazi kovčeg i u njegovoj unutrašnjosti otkriva različite odjevne predmete, pretežito kape. Redatelj je ovom predstavom htio pokazati da odijelo ne čini čovjeka, s čime se potpuno slažem.

Katarina Labor (7 r.)

27. lipnja

Spot videofilmske radionice

Član sam videofilmske radionice. U njoj radi još tridesetak članova, a vode nas gospodin Tomislav Crnogaća (nastavnik povijesti) i gospođa Ivana Rupić (nastavnica likovnog odgoja).

Danas završavamo snimanje materijala za spot o gradu tijekom Festivala, koji će nama i našim uzvanicima biti prikazan, najvjerojatnije, u subotu, posljednjeg dana festivala. Uzgred, glazba Maksima Mrvice bit će glazbena podloga za spot. Naravno, čeka nas još dosta posla: montaža, sinkronizacija zvuka… Za te završne poslove Ivana Rupić je izabrala četiri iskusnija polaznika radionice.

No, u protekla tri dana snimali smo i materijale za TV-reportažu o Šibeniku, pa naš rad neće završiti radom na spotu, nego se nastavlja…

Tomislav Bukić (5 r.)

Gimnastika

Na Trgu Ivana Pavla Šubića I u 20 sati održala se gimnastička predstava. Izvođači su bili iz raznih krajeva Hrvatske. Neki od njih su nastupali na raznim natjecanjima. Svi su pojedinačno pokazivali svoje kvalitete. Ti gimnastičari, kao da su nekako drukčiji od drugih. Mogu raditi sa svojim tijelom što ih je volja. Ljudi su im se divili. Neki od njih su izvodili ritmičku gimnastiku, neki stojeve, drugi špage, a neki pokrete na određenim predmetima. Gimnastičari su mi izgledali kao da su bili od pamuka. Predstavu je pratila lijepa glazba.

Gledatelja je bilo podosta, za takvu vrstu priredbe, a na kraju su izvođače nagradili neizostavnim pljeskom.

Mario Guberina (4 r.)

Ah, ta sapunica

U predstavi Ah, ta sapunica riječ je o dvije sestre: Mari i Jeli, koje pokušavaju spasiti izmišljeni svijet od kralja Smrdoslava. Na svom putu nailaze na bauke, cvijeće, vještice, vile. Djeca odlično glume, plešu i pjevaju. Kostimi su vrlo zanimljivi i bogati. Najviše mi se svidio lik sluge kralja Smrdislava. Od redatelja, Gordana Golovka, sam nakon predstave doznao da u njoj sudjeluje 52 djece i da je nastala za četiri i pol mjeseca.

Božidar Bilušić (6 r.)

“Mačke” i boje

Na Ljetnoj pozornicu svoju predstavu održalo je Kazalište Virovitica iz Virovitice. Predstava se zvala Mačke. Skladatelj je bio Ivan Karlić, redatelj Damir Mađarić, a koreografiju je osmislila Snježana Ambrović. Likovi u predstavi su: Snježnobijela (voli sve bijelo), Crna Liza (voli sve crno), Sivi Munk (voli sve sivo) i Princ Marmeladov (voli sve crveno).

Predstava mi je bila odlična, a publici dobra, jer nisu svi oduševljeno pljeskali.

Ivan Bukić (2 r.)

28. lipnja

Predstavljanje grafičke mape

Likovna radionica Galerije sv. Krševana još jednom je dokazala svoju vrijednost. Ovaj put se u prostorijama NP Krka, s početkom u 13 sati, predstavila s grafičkom mapom od 12 listova/motiva iz etnografske zbirke NP Krka. Jedan od listova je i moj uradak – Kubura. Mapa je nastala u grafičkom atelijeru Ane Polić, jedne od voditeljica radionice. Urednik mape je Velibor Janković, a radionicu su osim spomenutih, vodili i Antonija Modrušante i Zdenka Bilušić. Na radionici smo se upoznali s pravim zanatom: grafičkim vještinama bakropisom, suhom iglom i akva-tintom. Bilo nam je to lijepo.

Božidar Bilušić (6 r.)

Tri bajke u jednoj predstavi

U kazalištu su igrale u jednoj predstavi tri bajke (Kazalište Žar ptica, predstava Vilinska svirala). Bile su nekako posebne, zbog drukčijih likova i sadržaja, a opet su činile jednu predstavu. Govorile su o dobru i zlu, siromaštvu i bogatstvu. Po reakciji publike (većinom – mala djeca) zaključila sam da im se prva bajka, u kojoj se pojavljuju vragovi, nije baš svidjela. Naime, cijelo su vrijeme bila prestrašena, a djeca od dvije, tri godine čak su i zaplakala. Ipak, i na njezinu kraju publika je nagradila izvođače pljeskom.

Druga bajka je govorila o fruli koja ispunjava želje, te govori o bogatstvu i siromaštvu. Zadnja bajka nasmijala je publiku, jer je govorila kako se čovjek želi oženiti svinjom. Ta svinja zapravo je bila djevojka.

Sve u svemu, bajke su barem bile dobro raspoređene: tužna i strašiva, pa ona s happy-endom, i na kraju dosta smijeha. No, svaka je bajka na svoj način bila lijepa i sve su mi se svidjele, iako bih voljela da ih je bilo malo više, no nema veze, jer i ovako je svaka bila posebna i zanimljiva na svoj način, a – priznajem i to – ja sam prvi put gledala više od jedne bajke u jednoj predstavi.

Nakon pljeska na kraju zadnje bajke, gledatelji su napuštali dvoranu komentirajući viđeno, što je pokazivalo da su s predstave ponijeli duboke i brojne dojmove.

Dajana Skočić (5 r.)

Zlatna ribica

Kad je počela lutkarska predstava Zlatna ribica na Meduliću u gledalištu je bilo mnogo ljudi – većinom su to bila djeca. Svi su imali nešto za jesti i piti. Neka mala djeca išla su iza pozornice vidjeti tko su glumci koji drže lutke. Većina djece su sjedila na podu. Mene je nasmijao jedan dječak, koji je usred predstave ustao i rekao: “Mama, ima li soka?”.

Predstavu je pratila glazba. Neka djeca su se šetala ispred pozornice. Sredinom predstave mnogo sam puta čuo kako ljudi ispituju djecu da li dobro vide s udaljenih mjesta. Usred predstave sam čuo da je nešto puknulo. Sredinom predstave djeca su već počela sa zanimanjem gledati predstavu. Jedno dijete pokraj mene je zaplakalo.

Ja, inače, ne volim lutkarske predstave, pa mi se ni ova baš nije svidjela.

Ivan Varošanec (4 r.)

Godina

Na Ljetnoj pozornici mogli ste pogledati predstavu Godina, koju je izvodio Studio za ples i ritmiku PIR iz Zagreba. Doznali smo da ansambl čini čak tridesetak polaznica omladinskog uzrasta. Rad u skupini temelji se na istraživačkom pristupu dječjeg pokreta. Inače, ovo je predstava u kojoj su, kroz ples popraćen glazbom Maksima Mrvice i Yanna Tiersena, prikazana godišnja doba.

Sudeći po pljesku, predstava se svidjela publici, a i nama.

Katarina Jakelić i Zrinka Rizvan (7 r.)

29. lipnja

Radionica Street Dance

Radionica Sreet Dance je s radom počela 28. lipnja na Trgu Pavla Šubića I. Tu radionicu vodi Bert von Gorp iz Belgije, a ostvarena je u suradnji s Ministarstvom kulture Flandrije. S njim smo razgovarali i doznali nešto o radionici, o njemu i njegovim dojmovima s Festivala.

– NORA: Koje Vam je ovo, po redu, sudjelovanje na Festivalu?

– Gorp: Ovo je drugi put da sam na Festivalu, i već sam se prilagodio.

– NORA: Koliko godina imaju djeca, koja su uključena u Vašu radionicu?

– Gorp: U radionicu su uključena djeca od 7 do 11 godina, koja još nemaju dobre kondicije da bi mogla dovoljno raditi s teniskim lopticama, rolama i romobilima. Primijetio sam da u Vodicama djeca, koja imaju 14 godina, mnogo brže i bolje znaju snaći u prostoru.

– NORA: Koje ste dijelove Hrvatske posjetili?

– Gorp: Posjetio sam samo Šibenik i Zagreb. Smatram da su kulture u Hrvatskoj i Belgiji različite. U Hrvatskoj ima dosta američkog utjecaja, što nije u redu, jer svaka zemlja ima svoje vrijednosti, koje treba cijeniti i očuvati.

– NORA: Što biste mogli reći o Šibeniku?

– Gorp: Koliko sam ga upoznao, to je grad s velikom kulturom i dugom baštinom. Posebice sam primijetio, iako to nema veze s ovim, i htio bih pohvaliti vaše skatere.

– NORA: Hoćete li doći i sljedeće godine?

– Gorp: Ove godine me pozvala direktorica festivala Jasenka Ramljak, a hoću li 2005. biti pozvan – ne znam. Ako budem, sigurno ću doći.

Josipa Vučenović (8 r.)

Uređenje grada

Sinoć smo posebnu pozornost posvetili uređenju Šibenika za vrijeme Festivala. Na prvi pogled pomislili smo da je grad uređen isto kao i svake godine. Kad smo se prisjetili kako je grad bio uređen prošle godine, uvidjeli smo da je ipak grad prošle godine bio mnogo više uređen. Jer, ove godine u gradu su samo postavljene zastavice, a odnedavna i slon na ulazu u Kalelargu. Prošle godine su na zidovima ulica bile postavljene slike u velikim formatima i lijepa, nebeskoplava “gradska vrata”. I to još uz zid našeg kazališta! Eto, zato nam se ovogodišnje uređenje grada nije toliko svidjelo, a isto tako i nekolicini prolaznika koje smo pitali kako im se sviđa uređenost grada.

Siniša Milović, Mate Morić i Ivan Piližota (7 r.)

Jesmo li pravo čudo

Jeste li ikad razmišljali o tome kako ste došli na ovaj svijet? Vjerujem da malo tko o tome razmišlja, ali kad vam se ta tema nametne, čisto samo dok tražite nešto zanimljivo za vrijeme ovog festivala i ne ostaje vam ništa drugo. Tako sam i ja danas otišla u kazalište, da ubijem dosadu. Pogledala sam predstavu Rođenje ili kako sam došao na ovaj svijet u izvedbi Dražena Šivaka. Kad je predstava počela odmah sam se začudila ugledavši na pozornici jednog jedinoga glumca, koji je odglumio cijelu predstavu. No, tko bi rekao da će taj glumac samotnjak podići atmosferu i uspješno nasmijati publiku svojim komičnim pokretima i govorom, odnosno humorom i sarkazmom. Glumac se na pozornici činio kao da i nije glumio, zapravo je glumio na osebujan način i potpuno drukčije od svih koje sam dosad vidjela. Otvoreno i opušteno razgovarao je s djecom iz publike i izvrsno improvizirao, otvarajući njihov svijet mašte, pri čemu su se svi izvrsno zabavljali. Inače, prikazao nam je i razvojni put čovjeka od začeća do rođenja. Zapravo, htio nam je putem humora probuditi svijest, odnosno spoznaju da nismo samo obična mala stvorenja, već da nas samo rođenje i opstanak na Zemlji čine velikima i neprocjenjivo vrijednima. Tako je meni, na kraju predstave, sasvim slučajno napamet pala jedna misao: “Otkud Ja na ovome svijetu!?” Pa, tako savjetujem i vama, kad pročitate ovaj tekst, da tako sebe zapitate: “Kako sam došao na ovaj svijet”. I, vjerujte da ne trebate tražiti odgovor, vi ga već imate, samo ga trebate postati svjesni, i shvatit ćete koliko uistinu i vi, i ja, i onaj glumac na pozornici, na prvi pogled obični ljudi, zapravo vrijedimo.

Nina Perković (8 r.)

 Polupriča i poluples

Na Ljetnoj pozornici održana je baletna predstava Crvenkapica. Bilo je jako malo praznih mjesta. Samo su mala djeca predstavu gledala sa zanimanjem. Odrasle to nije zanimalo, već su došli zbog svoje djece. Iznenadilo me što u predstavi nije bilo nijednog muškog plesača. Očekivao sam balet, a kad sam vidio da je to dječji ples – razočarao sam se.

Predstava je kasnila 15 minuta. U predstavi mi se ništa nije svidjelo. Predstava je imala pripovjedača, a bila je polupriča i poluples. Jedino me nasmijalo kad se “stara baka” ustala iz kreveta i počela plesati. Sredinom predstave vjetar je malo jače puhnuo pa je odnio jedan predmet s pozornice. Predstavu je pratila nježna glazba, što mi se također nije svidjelo. Meni je ova bajka jedna od gorih bajki koje sam čitao, a još i ne volim balet! Zato sam otišao usred predstave.

Mario Guberina (4 r.)

30. lipnja

Maugli

U kazalištu se održala predstava Maugli. Izvođači su bili Stoličen kuklen teatar iz Bugarske. Predstava je bila lutkarska. Bilo je dosta manje ljudi nego proteklih dana. Neke je ljude puštalo u kazalište čak i bez karte i propusnice. Posjetitelji su uglavnom bili djeca. Mnogim ljudima se predstava nije svidjela zbog toga što je bila na stranom jeziku. Meni se predstava također nije svidjela. Priča govori o dječaku koji se rodio u šumi i koji je odrastao u šumi. Životinje iz šume su ga prihvatile čim se rodio. Tamo mu je bilo lijepo. Malo mi se i nije svidjelo dječakovo ime. Zbog mnogih razloga otišao sam kući prije završetka.

Mario Guberina (4 r.)

Razgovor s predsjednikom Mesićem

U 20,30 sati u šibensko kazalište došao je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Stjepan Mesić je podijelio ordene (medalje) Robertu i Dani iz Kanade.

– NORA: Vi stalno pijete kavu s odraslima, a kada ćete početi piti čaj s nama djecom, pa da s nama pričate o našim problemima?

– Mesić: Bilo bi pametno da ponekad popijem s vama nešto bezalkoholno i da popričamo o vašim problemima. Puno kave nije dobro za zdravlje. Razmislit ću o tome.

– NORA: Želite li nešto poručiti djeci?

– Mesić: Da kažu svoje želje i da ponekad slušaju starije.

Na kraju me pitao što želim biti kad odrastem. Ja sam mu rekao da želim biti učitelj. Onda mi je jedna gospođa rekla da zato nikad neću imati novca. Ja sam imao još pitanja, ali se Predsjednik žurio na večeru, pa ih nisam mogao sve postaviti.

Ivan Bukić (2 r.)

1. srpnja

Tri praščića

Na Ljetnoj pozornici prikazana je talijanska predstava Tri praščića. Predstava je bila ispričana na talijanskom jeziku pa se nije ništa razumjelo. Publike je bilo više od očekivanog, ali zbog nerazumljivosti predstave publika je odlazila prije vremena. Scenografija baš i nije bila posebno uređena pa nemamo što pohvaliti osim dobre glume, iako je i ona izvedena na playback. Sadržaj Tri praščića već svi dobro znate pa vam ga neću prepričavati. Ukratko, to bi bilo to s Ljetne.

Katarina Jakelić (7 r.)

2. srpnja

Cyrano

Na ulazu u kazalište je bilo neobično, bogato i dinamično. Najprije su se dijelili mini-šamponi za kosu. Također su se dijelili čokoladni napici. A na stolu ispred recepcije mogle su se kupiti i knjige raznih izvođača.

Od 19 sati održana je predstava Cyrano. Izvelo ju je Kazalište Mala scena iz Zagreba. Redatelj je Ivica Šimić. Predstava je bila samo za mladež iznad 12 godina. Ja imam 10, pa mi se isto predstava jako dopala.

Kazalište je bilo popunjeno. Predstavu je odglumilo četvero glumaca. Priča govori o djevojci Roxani u koju su svi bili zaljubljeni. Naravno, najviše od svih volio ju je glavni lik – Cyrano. Nakon predstave glumci su dobili dug i gromoglasan pljesak.

Mario Guberina (4 r.)

Gume i buveli

Na Ljetnoj pozornici gledali smo mađarsku predstavu Osam dana stvaranja svijeta, u kojoj je baš sve prikazano s pomoću guma i buvela. Jako su mi se svidjele glazba i neobična glazbala, koja svira samo jedan glumac. Publika ih je oduševljeno ispratila.

Božo Bilušić (6 r.)

3. srpnja

Na žalost – kasno

Danas u 10 sati će se održati otvorenje aluminijske kocke, tj. Zemlje, uratka Kiparske radionice. Na žalost je danas zatvorenje 44. MDF-a, ali i otvorenje aluminijske kocke, tj. Zemlje. Ne znam kakvo će biti otvorenje te kocke, ali ima još jedno: mi smo na toj kocki napravili reljefe, pa svaki od šest skupova reljefa predstavlja jedan kontinent.

Ivan Bukić (2 r.)

Festivalska zastava spuštena je nakon izvedbe Brittenova Malog dimnjačara u izvedbi osječkog HNK i uz tradicionalni pozdrav: Doviđenja, dogodine, u Šibeniku!

Lutkari

Svijest o razinama uspjeha

Kosovka Kužat-Spaić, dugogodišnja aktivna sudionica okruglog stola, poznata je po minucioznim analizama predstava, kojima uz stručni dignitet pokušava dati i smisao u kontekstu ukupnog festivala u Šibeniku, ove je godine pratila programe prvog tjedna, a komentira posebno lutkarski dio domaćeg programa koji je u tom tjednu prikazan.

– Šibenik je dobro mjesto za stjecanje uvida, određene inventure u lutkarstvu. Što to zapravo ovog časa jeste, i to ne samo unutar same struke? Kako se u Šibeniku pojavljuju i literatura i lutkarstvo i dječji centri s jedne strane, s druge glazbeni i scenski teatri, adresirani djeci i za djecu, moguće su mnoge analize.

Meni se čini da lutkarstvo kao profesija ima svoje mjesto u Hrvatskoj, što se pokazuje na razne načine i na raznim smotrama. Zbog toga ne možemo biti nezadovoljni. Međutim, čini mi se da se u Šibeniku pojavljuje situacija o kojoj mislim da moramo razgovarati, razmisliti gdje nam ide ono što u lutkarstvu zovemo kazališna dramaturgija. Što to znači? Što je zapravo uopće primjena likovnosti u lutkarstvu? Sve mi to znamo iz temelja, ali sada u jednom razdoblju kad se odmičemo od toga, nije naodmet reći kako osjećamo da ta dramaturgija, koja je karakteristična posebice u literaturi za djecu, zapravo traži mogućnost da lutka govori taj tekst, a ne animirane lutke, ili da se vezujemo za izvornik tako da je ta rečenica opisna kao u izvorniku, a ne kao scenska likovnost. Tu dolazimo u koliziju s medijem. I bilo bi vrlo mudro da se pozabave brojni dramaturzi koje danas imamo pitanjem govori li naše lutkarstvo istinski jezikom koji mu je najprikladniji.

Nadalje, lutkarstvo u zadnje vrijeme postaje izazov mnogima kao sredstvo izražavanja, kao kazališni znak. Prema tome, lutkarstvo danas dobiva univerzalniji karakter nego što je to bilo prije. Ono se više ne vezuje samo za dječju igru. Danas svjedočimo golemim spektaklima u kojima se koriste lutke. Gospodari prstenova i mnoga slična djela građeni su na lutkarstvu. Lutkarstvo poprima sasvim druga značenja, drukčije se uobličuje, a legende, bajke, dobivaju neka mjerila u kojima se otkriva stvarnost novog djeteta. A i odrasli nalaze sebe u tome. Ako je to stvarno tako, onda se mnogi ljudi iz raznih struka imaju potrebu iskušati u tom mediju a da ga dovoljno ne poznaju, da ne znaju njegove elementarne zakonitosti, nego im je to često samo vizualni štos. To se, dakako, može koristiti u nekoliko minuta, ali to se brzo potroši. Ako nema osnovnog razloga zašto je pokrenuta lutka koja nešto mora reći na sceni, onda to ide u prazno i nije prava umjetnost.

Ovog trena je dosta osjetljivo eksperimentirati – kad kažem eksperimentirati onda to uzimam u onom smislu u kojem se poznati režiseri često znaju zateći u lutkama, pa im se nešto sviđa i na tome inzistiraju, a to su zapravo elementi, tek lutkarska abeceda koja je već davno postojala u lutkarstvu, i to treba graditi dalje. Lutkarstvo ima specifikum koji bih nazvala dramaturgija prostora. Scenografija i lutka imaju isto porijeklo. Nema tu živog glumca. Pa da se scenografija oko njega okreće ili se stavlja u službu, primjerice, označavanja prostora ili okoliša, nego jednostavno sudjeluje unutar, a da bi sudjelovao, onda moraš znati te zakonitosti. To su sve nijanse na kojima čovjek na ovakvim susretima djelomično, a često i s jakim argumentom, može uočiti. Zato mislim da je poučno biti na mjestima gdje se dobije slika ne samo našeg lutkarstva nego i onog što dolazi izvana u raznim oblicima.

Kad je riječ o festivalu, mislim da je ove godine strani program bolji nego dosad. Napokon se počeo vezivati uz nešto što su ostvarenja uglednijih, provjerenijih centara kulture i programa, koji imaju što reći kad dođu u Šibenik, a što je nekad na ovom festivalu bio takoreći osnovni razlog da se uopće dođe. To je neko vrijeme bilo donekle “denfano”, a ove godine mi se prvi put čini da je taj program kvalitetniji. Zato što je festival vratio natrag klasičnu glazbu, što je stiglo nekoliko dobrih vanjskih predstava (slovenska predstava, vrlo zanimljiv balet iz Makedonije) itd. – sve su to elementi koji pokazuju da su se u tim sredinama potrudili odnosno osoba koja ih je dovela ovdje potrudila se dovesti ono što je u nekoj sredini doista određeni domet.

Radionice su, kao i dosad, dragocjen prilog festivalu i na neki način treba ih podcrtati. Čini mi se da se MDF ponovo ukorjenjuje u svoje kvalitetne tokove.