Djeca vinila

Klincu je sigurno oko šesnaest godina, ima raščupanu kosu i izgled uljeza. Na trenutak oklijeva kod prvog čuvara.

 Mladi ljudi uglavnom dolaze sami ili u skupinama noseći svoj projekt. Najprije ih malo poljulja hladnoća Tornja, ozbiljnost predvorja, odsutnost živih boja. Gdje su one vesele poruke, fluorescentni oglasi, njihovi psihodelični snovi? Nedvojbeno su nešto više, na katovima. U Tornju ih ima barem šezdeset.

 Kad prođe šok od prvog pogleda, mladi ljudi vrate samopouzdanje i zatraže da razgovaraju s nekim od odgovornih. Domaćica odgovara kako to nije moguće, da ne primaju ljude koji nude projekte. Mladi ustraju, uvjeravaju da su daroviti i da bi im se moglo posvetiti barem pet minuta. Oni vjeruju da je to sve što im treba, ta mladež!

 Klinac je govorio posve tiho. Bilo je nemoguće čuti što je rekao čuvaru, no on ga je propustio pokazujući mu prijamni ured.

 Domaćice raspolažu malom polugom smještenom idealno ispod pulta. Upućene su što trebaju činiti u slučaju da mladac navaljuje. Zapravo, mnogi od njih počinju razmatati svoje projekte već u predvorju, uvjereni da ih svi slušaju i da će ih netko primiti. Čuvari djeluju dosta brzo i mladci bivaju izbačeni odlučno, ali bez nasilja. Ne treba zaboraviti da su oni naši korisnici. Na internetskim stranicama tvrtke izričito navodimo kako nema potrebe dolaziti u tvrku i mladima toplo preporučujemo da projekte pošalju elektroničkom poštom. Tako su sigurni da će dobiti odgovor, i to gotovo istog trenutka. Čak smo objavili i videosvjedočenja mladih ljudi koji su dolazili uzalud. Ta je strategija svakako učinkovita, ali one najmotiviranije ipak ne uspijeva odgovoriti od toga da pokušaju nemoguće.

 Momak žustrim korakom prolazi predvorjem.

 Najviše ih ima srijedom. Voditelj osiguranja u Tornju, Patrice Gonthier, redovito me upozorava na zanimljive slučajeve. Zna da cijenim spontane ispade kao dobrodošle predahe u mojem, moram priznati, dosta stresnom poslu. Najdraže mi je kada se mladi ne daju, kada se svađaju i pokušavaju, u posljednjem naletu nade, prodati svoj projekt čuvaru iako nema nikakvu moć odlučivanja i sigurno će biti njihov posljednji sugovornik prije nego što se nađu na ulici. Kao da čuvar može nešto učiniti!

 Malen pomak miša i prelazim na kameru broj 6. Momak je stigao do prijamnoga šaltera. Sada ga posve jasno čujem. Njegova priča o dogovoru s nekim tipom na trideset i šestom katu nije nimalo originalna, ali “drži vodu”. Provjeravam istodobno s domaćicom. Čovjek stvarno postoji, ali je online, momak je njegovo ime sigurno našao na internetu. Domaćica zamoli mladog posjetitelja da pričeka u glazbenoj čekaonici. Prelazim na kameru broj 12. Klinac sjeda u naslonjač i pravi se kao da sluša glazbu, kriomice pogledavajući oko sebe. Liftovi nisu daleko. Momak nije glup!

 Odjedanput se na drugom prozorčiću mojega zaslona pojavi Gonthier:

 - Da ga sada obradimo ili želite pričekati još malo?

 - Pričekajte!

 Jedna me pojedinost privukla. Zumirao sam momka. Nosi torbu američke vojske s imenima rockerskih skupina ispisanima krasopisom nalivperom koje ostavlja mrlje. Torba iz nekog drugog doba, skupine iz nekog drugog stoljeća. Ne znam da li zbog tih sitnih pojedinosti ili možda zbog njegova čudnog pogleda...

 - Pustite ga neka se popne, Patrice. To će me zabaviti...

 Gonthier se iskrevelji u svojem malom prozorčiću od piksela.

 - Jeste li sigurni? Franck, to bi moglo potaknuti nered...

 Ponovio sam:

 - Pustite ga neka se popne!

 - Vi ste gazda, Franck.

***

Zovem se Franck Matalo i direktor sam u tvrtki Unique Musique France. Za moje dioničare ja sam menadžer, money-maker, cost-killer, dakle onaj koji stvara novac i kreše troškove. Za moje namještenike ja sam sasvim sasvim kratko - ubojica. A za široku publiku ja sam Gospodin Ploča. Čim se neki novinar zapita nešto o našoj industriji, potražit će mene i nikoga drugoga.

 Tijekom dodjele godišnjih nagrada za glazbu onaj čovjek koji sjedi pored ministra, to sam opet ja. Ja sam vrlo važan jer proizvodim ono što vi želite konzumirati. Zahvaljujući marketingu, ja vas privlačim i čvrsto vežem uz nas. Ja prodajem - vi uživate u kupnji. Moja misija time završava. Na vama je da poslušate, poslije.

 Razumljivo, ja također predsjedam nizom organizacija za promicanje ploča i Odjelom za francusko glazbeno stvaralaštvo... Mislim da sam čak na neki način kum jednoj dobrotvornoj udruzi koja zvijezdama omogućuje da upoznaju bolesnu djecu. Obožavam bolesne klince. Oni su barem istinski živi.

 Priznajem da je čudno što su riječi “ploča” i “stvaralaštvo” preživjele unatoč pomalo zastarjeloj konotaciji. Nedvojbeno teret tradicije. “To je Francuska!” pjevao je zgodan klinac plavih očiju – ime sam mu zaboravio.

 Danas je 7. kolovoza, šesnaest sati. Mudre glave tvrtke Unique vrijedno pripremaju glazbeni krajolik jeseni dok korisnik još obnavlja ljetne uspomene na temelju sponzorirana glazbenog kanala. Pogled mi pada na sićušan okvir. U njemu je osmijeh male četverogodišnje djevojčice. Mila, ti si moje blago. Kako si lijepa! Sve vrijeme koje ne provodim s tobom... Mila, anđele moj. Sve ovo vrijeme koje...

 Vrata se iznenada otvore. Kao što sam predviđao, mladić raščupane kose koji još nema 20 godina hita prema mojem uredu.

 - Dobar dan. Zovem se Niki! Ne bojte se! Želim samo pet minuta. Pet minuta i odlazim.

 S prstom na tipki za poziv zaštitara promatram Nikija. Odjeven je kao vježbenik prije deset godina, prije nego što sam ukinuo “ležerno odijevanje” u uredu. To što prodajemo glazbu ne znači da se moramo odijevati poput glazbenika. Nismo mi reklamnjaci, oni misle da su cijeli život mladi.

 Momak zastane. Na njegovoj majici čitam: Rock’n’Roll ain’t noise pollution.

 Olakšanje! Ne može biti opasan netko tko nosi takvu vrstu natpisa. Zašto se ne bojim? Nemam pojma. Pričekao sam s pozivom redarima. Moja će me znatiželja doći glave:

 - Što radiš ovdje?

 - Trebam samo pet minuta, uvjeravam vas.

 - To si već rekao.

 Niki gleda oko sebe. Zadivljen zidovima, zaslijepljen tapetama s motivom zlatnih ploča. Ne može vjerovati da već nije dotrčalo dvanaestak čuvara i da njega, sasvim malog, nisu još više smanjili, presavinuli na četvrtine i bacili u koš. Mali misli da je u kakvu filmu.

Pitam ga što želi, pa da završimo s time. On uvuče ruku u torbu, izvuče malu kasetu DAT formata i položi je na moj stol.

 - Dakle, ja... zapravo...

 Oštro ga prekinem.

 - Nemoj se truditi, shvatio sam… ti si mlad, zaljubljen u glazbu, sviraš u skupini sa svojim prijateljima, stvorio si album na koji si vrlo ponosan, to se vidi. I budući da si malo manje glup od ostalih, rekao si sam sebi - i tu potpuno imaš pravo – da, budeš li svoju pokusnu snimku poslao poštom, ona nikada neće stići do mene.

 Ne mogu suspregnuti smijeh. Smijem se pokvarenim smijehom pokvarenog gada gledajući kako momak, kojemu je već neugodno, nestaje među letvicama parketa. Dakle, pogodio sam! Mali raščupani momak vjeruje da je izigrao sigurnosne sustave tvrtke i našao se u mojem uredu sa svojom kasetom koju bih trebao poslušati.

Počinjem vikati.

- Jesi li zadovoljan? Misliš li da si preskočio pedeset stuba zato što stojiš tu preda mnom. Ali zapravo nisi prešao nijednu, mladiću! Isto bi tako prošao da si to poslao poštom. Evo!

Bacam njegovu kasetu u koš. Čuje se “tup!”. Mladac me zapanjeno gleda. Ja sam olako odbacio njegov rad, plod njegove utrobe, mlaz njegovih muda... a on ih očito ima, čim je dovde došao.

 Niki šuti. Ostao je samo pogled od kojeg mi je neugodno.

 Tko je to napravio?

 Ja?

Vlada potpuna tišina. Mladac to ne zapaža, a tišina mi je poznata. Prošla je previše brzo. Mladac želi otići.

Ustajem i vadim kasetu iz koša.

- Hajde, poslušat ću tvoju snimku. Već dugo nisam čuo nešto iz kućne radinosti.

Oči uljeza zasjaje. Rubom rukava obrišem prašinu s linije Bang & Olufsen, stroja sačuvanog za ukras, poput kakva džuboksa ili pin-upa iz pedesetih godina. To je ona upadljiva stvarčica prema kojoj se razlikujete od vlasnika banke, “štos” zbog kojega ste važni, čak i ako vam to nije potrebno.

 Pokušavam odobrovoljiti momka.

 - Sjedni.

 - Ne, radije ću stajati.

 - Kako želiš.

 Pritisnem play. Začuje se nekoliko nota neke stvari koja vuče na rock. Zvuči pomalo poznato. Čemu slušati dalje? Ljubaznost ima svoje granice koje posao ne smije zanemariti. Već nakon desetak sekundi pritišćem tipku stop-eject i vraćam Nikiju kasetu.

 - To je dobro, to je... to je zgodno. Ali, znaš li ti zapravo kako se danas radi glazba?

 - Slušajte, ja sam došao samo da...

 Pročistim grlo prije nego što ću zaurlati:

 - Znaš li ti zapravo kako se danas radi glazba?

 Dečko me gleda raširenih očiju i pristane sjesti.

 - Danas smo u 2010. godini, u kojoj glazba napokon zaslužuje da se naziva industrijom. Industrijom u kojoj postoji istraživački odjel, odjel proizvodnje i odjel trgovine.

 Istraživački odjel skuplja podatke o ukusu publike. Ispituje reprezentativne uzorke francuskoga naroda i to se ponavlja svakih šest mjeseci. Dobivene obavijesti pohranjuju se u računalo i zatim obrađuju uz pomoć moćnog softvera, ironično nazvanog Elvis. Taj softver dva dana melje, miješa podatke o mišljenju publike s podacima o onome što se tražilo posljednjih dvanaest mjeseci. Tako dobivamo dvije skupine podataka: jednu za glazbu, drugu za riječi i one se odmah prosljeđuju u odjel proizvodnje.

 Odjel proizvodnje razvio je tri osnovna okvira za albume: ambiance, dance i pop. Oni sadržavaju po četrnaest neutralnih naslova. Ostaje samo da odaberemo onaj koji nas zanima i u njega ubacimo obrađene podatke koji će istaknuti svaku od četrnaest pjesama. Koeficijenti određuju instrumente za svaki zvučni zapis i počinje sintetiziranje vokala. Nekada su se ljudski glasovi satima snimali u skupim studijima, a zatim su se ti, po svojoj prirodi nesavršeni glasovi, ponovno obrađivali paletom digitalnih efekata. Danas, zahvaljujući novim postupcima vokalne sinteze, štedimo vrijeme i novac te proizvodimo odmah savršene glasove i služimo se Elvisom da bismo boju glasa prilagodili tako da bude komercijalno prihvatljiva. Na kraju, a to je vrhunska profinjenost, cinično dodajemo poneku nečistoću našem konačnom proizvodu kako bi djelovao ljudski.

 Mladić spusti pogled i promatra svoju kasetu poput mrlje na hlačama. Ja nastavljam:

 - Zatim palicu preuzima trgovački odjel. On organizira velik natječaj kako bi pronašao nekoga lijepog. Nekoga tko je dovoljno karizmatičan da glumi pjevača, ali ipak ne toliko da bi nam stvarao teškoće.

 Tako nadahnut, ja izigravam učitelja, pedagoga. Objašnjavam mu sustav čijem sam uvođenju znatno pridonio. Ne uspijevam se osloboditi samozadovoljna tona. Ja sam tek običan uništavač snova. Otac koji svojem četverogodišnjem sinu otkriva da je Mickey u Disneylandu lažan. To je gadno, ali to je stvarnost, sinko. Pravi je Mickey pokopan u Hollywoodu. A u francuskom Disneylandu u Marne-la-Valléeu jest neki momak s ugovorom na neodređeno vrijeme. Plaćen je da bi se slikao s tobom, moj sine. To se smije njegova maska, a ne on.

 Momak se ne smije. Već je gotov, ali ja još nisam završio:

 - Da ti ne govorim o disko-testovima, u kojima idemo čak tako daleko da u laboratoriju stvaramo ozračje diskoteke sa zamorcima koji plešu pod hipnozom. Svi imaju na glavi gomilu elektroda i svaki put kada DJ (a to je zapravo računalo) promijeni stvar, analiziraju se njihove reakcije. Nemoj se smijati, tako se radi i s koncertnim nastupima.

 Posljednju sam rečenicu izgovorio premda ga nisam ni pogledao. On se ne smije, ali baš nimalo. Ja nastavljam:

 - Dobro, znam, ti ćeš mi reći: “Da, ali vi proizvodite za jednokratnu upotrebu, to je kratkoročan pristup, ne stvarate ništa za kataloge, nikakvu baštinu.”

 Niki mi uopće nije to namjeravao reći, ali meni je svejedno.

 - Znaš li koliko smo dividendi ove godine isplatili našim dioničarima?

Niki ne zna.

 - O, slušaš li me uopće, ti Niki-torbonoscu? Naši su dioničari zadovoljni. Nimalo ne žale za prijašnjim metodama: gala zabavama, Coca-Colom, zahtjevima glupavih zvijezda, paranoicima svih vrsta, trikovima koje su ti jadnici smišljali da bi se pojavili na televiziji, njihovim potajnim dogovorima s radijskim postajama. Dioničari su mi zahvalni. Pomeo sam gomilu smeća i odjednom je posao promijenio miris. Osjećaš li? Sada je to miris novca! Zbrisali su svi oni mali seratori koji su se pretvarali, oni samouki glazbenici koji su se pojavljivali niotkuda, svi oni predstavnici za tisak koji su se smatrali veličinama. Sve sam ih rasprodao kada sam otkrio da Danone ne treba sve te skupe parazite da bi prodavao jogurte. Privukao sam odrede mladih diplomanata iz tvrtki Procter, Unilever, Colgate s prvim uspješnim iskustvima u proučavanju Flashscana, Scannela, CUT-a i drugih primamljivih hrpa papira iz marketinške agencije Secodip.

 - Najvažnije je potrošaču dati ono što očekuje. Misliš li da potrošač očekuje tebe? Ne vjerujem!

 Mogao bih mu još govoriti kako smo iskorijenili piratstvo i dokrajčili MP3, kako smo umnogostručili zaradu smanjujući cijenu proizvodnje glazbe napola. No Niki ustane poput zombija, zastane na trenutak, stavi kasetu na moj stol i uputi mi posljednji pogled, prije no što će stidljivo izustiti: “Jadni čovječe!”.

Momak napušta prostoriju. Odjednom dobivam želju da ga premlatim. Pa što si on umišlja, taj mladi šašavac? Zgrabim njegovu kasetu, tresnem je o zid, a zatim je zgazim vičući:

- Eto tako, gubi se glupane, vrati se u podrum svojim jazavcima, štakorima i prašini!

Smirujem se gledajući u okvirić. On je ispunjen tvojim osmijehom, Mila! Kako mi nedostaješ, ti daleka bebice! Bi li ti slušala Nikijevu kasetu. Zamišljam te kao mladu obožavateljicu od 10 godina. U svojoj djevojačkoj sobici, sa zidovima pokrivenima posterima, blistaš u bijelo-ružičastom. Vragolasto stavljaš zvuk na najglasnije, samo da bi nas gnjavila svojom glazbom. Jer ti voliš glazbu, Mila, i sigurno se pitaš što mi je bilo da se tako ponašam prema tom momku. No, daj, baci malo pogled na vrh liste najprodavanijih ploča u 15.48. U jednom je stupcu poredak, napredovanje, najbolji plasman, strelice prema gore, prema dolje, a nasuprot je ime umjetnika. U drugom je stupcu naslov pjesme i na kraju ime diskografske kuće: UNIQUE MUSIQUE FRANCE! Mi smo navedeni 45 puta od 50. Vjerujem u budućnost! Uskoro ćemo biti jedini i ja ću upravljati brojevima i strelicama.

 Čitam te šarene naslove, fluorescentna imena koja sam odobrio dva mjeseca prije. Trenutačno je prisutna sklonost kretenskim prezimenima, ento po redu recikliranje yeah-yeah glazbe. Rocky Volcano i Rock’n’rollersi postali su Jazzy Beasty Yo i Ča-ča-čačeri, Loopy Bubble Gum... To je iskričavo, to je otkvačeno, to je popularno, to je unosno!

 Naša glazba donosi zadovoljstvo milijunima ljudi. Brojke koje imam pred sobom to dokazuju: imam sve razloge da budem sretan! Zašto da se opterećujem tim mladićem i njegovom glazbom iz nekoga drugog doba? Moj je katalog pun pjesama. Gle, slušaj malo, Mila!

Jednim klikom puštam pjesmu broj jedan. Loli-Zée: Ne pripadam nikome.

Nikome, nikome,

ni-i-i-i-kooooo-me

Ne pripadam nikome.

Ni-ni-ni-ni-ni-kome

Na engleskom nobody,

na francuskom non merci.

Nemoj misliti da sam glupa,

Ne pripadam nikome.

 To je živahno, to je svježe. Djevojčice je obožavaju. I svidjelo se to tebi ili ne, Mila, to je rad profesionalaca.

Palim cigaru. Dobru, debelu havanu u sjajnu, masnu omotu. Opipam je i čestitam si na njezinu sjaju, na ljepoti tkiva. Otkidam joj vrh i kušam je na hladno. Savršeno je smotana. Zatim je zapalim i od tada mislim samo na nju. Oprosti mi, mala djevojčice, ali divim se njezinu savršenom izgaranju, uživam u prvim okruglim oblačićima njezina gustog dima. Volim je do posljednjeg centimetra zbog mira koji mi donosi. Sklad njezinih aroma prigušuje moju zlovolju sve dok je, zadovoljan, nježno ne položim na rub pepeljare. Nikada je ne gnječim. Ona se gasi sama od sebe. Ja je poštujem zato što ju je rukom smotao iskusan torcedor. Iza mojega vrhunskog užitka još je rad čovjekovih ruku, koščatih ruku obloženih mesom. Odabrao sam cigaru H. Upmann Magnum 46. Reklo bi se da je ime nekog pištolja. To je dobar kalibar, corona gorda, kao što se kaže na Kubi.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Ulomci romana Les Enfants du plastique, Au Diable Vauvert, 2006.

Šef diskografske kuće prihvaća se produkcije neslušljive pankerske skupine i time čini poslovno samoubojstvo. U svojem prvom romanu Thomas Clément sjajno raščlanjuje mehanizme kulturnog marketinga, ali nas zamara stilom gomilajući referencije. Pripovijest je to o ravnatelju diskografske kuće Francku Matalou koji, obuzet nepodnošljivom boli, suicidalno odlučuje prihvatiti produkciju skupine Crijeva, metalaca jednako glupih koliko i loših. Na tome se temelji uspjeh knjige. Prizori u kojima se pojavljuje skupina zaslužni su za to da sve djeluje iznenađujuće smiješno. Valja priznati da se Clément tu iskazao. Radnja romana spretno je smještena u blisku budućnost u kojoj tehnologija i marketing složno plešu nad ostacima nestalog stvaralaštva.

 Za one koji žele pročitati neku knjigu o glazbi i rocku bilo bi mudro da produže svojim putem i zadube se u čitanje Lestera Bangsa. Ponajprije zbog toga što u toj knjizi zapravo ima vrlo malo teksta o glazbi. Osim kada Franck uzme svoju dobru staru gitaru kako bi svirao Stairway to Heaven misleći na svoju kćer... Clémenta uglavnom zanima da spretno i zabavno raščlani mehanizme kulturnog marketinga. Kada usred svega toga postavi najgluplju skupinu iz Limogesa, priča dobiva komičan zalet. Tu jednostavnu zamisao mašta Thomasa Clémenta pretvara u niz smiješnih dogodovština, zbog kojih uspijevamo zaboraviti banalnost samoga teksta. Poželimo tom mladom autoru da u budućnosti darovitost upregne u manje klimavu i prikladniju priču od koje ćemo zapamtiti još ponešto osim usputnih, doduše šaljivih, dosjetki. (John Jefferson Selve)