Djevica, koplje, krug i srce

Od snažnoga lupanja, vrata u zidu kojim je bilo ograđeno imanje poskakivala su i škripala. Napokon se na njima otvori prozorčić i pomoli se starica čije je usahlo, preplanulo lice jedva dopiralo do otvora.

Prošlo je dvadeset godina otkad je nije vidio, ali Frane odmah shvati da je to Marija, Elvijina sluškinja.

– Trebam gospu Elviju Donoro – reče joj. Ona njega nije prepoznala. Nije on više nimalo bio nalik onom Frani, Elvijinu nekadašnjem zaručniku, koji je prije toliko ljeta, razočaran i prevaren, prekonoć otišao na zapad potražiti službu pod zastavom nekog franačkog viteza radije negoli da se osveti za nanesenu sramotu.

– Gospa želi znati tko ste – odvrne Marija sitnim glasom. On pomisli na svoje lice unakaženo tragovima silnih ogrebotina, na grbu sred leđa koju su nakon jedne bitke oblikovale krivo srasle polomljene kosti, na osakaćenu nogu koju je otad vukao za sobom, zaokrećući se u hodu.

– Francesco Perozzi – odgovori, iznenada posramljen, svjestan svog izgleda i ružnoće. Povratak iz križarske vojne, bogatstvo i posjed koje mu je darovao njegov gospodar Raymond nisu mu u ovom trenutku mogli nadomjestiti izgubljenu mladost i zdravlje. Osim toga, imao je bradu i, odjeven u odjeću neuobičajenu u ovim krajevima, bio je nalik baš na nevjernike protiv kojih se borio svih ovih godina.

Frane iz njedra izvadi neobičnu ljušturu male plave školjke i pruži je Mariji. Ona ode u kuću i nakon nekog vremena vrati se po njega.

Ušavši, ugleda pusto dvorište obraslo podivljalim samoniklim biljem. Nevelika kuća bila je tiha, a soba oskudno namještena i sjenovita. U selu su mu rekli da gospu Elviju, otkako joj je ubrzo po vjenčanju umro muž, više nikad nitko nije vidio. Pričalo se da je muževa smrt bila Božja kazna što su Elviju, već zaručenu za Franu Pericu, roditelji prodali tom starcu i odveli je noću, bez javnog vjenčanja, u dvore budućeg muža, na osamu poluotoka gdje se danonoćno miješa zapadni i južni vjetar. Prevarenom zaručniku nakon toga zagubio se svaki trag.

Sad je Frane očekivao da se pred njim pojavi ostarjela i zlovoljna udovica. Djevojka koja je ušla u sobu bila je u svemu zapanjujuće nalik Elviji kakve se sjećao.

– Nisam znao da gospa Elvia ima kćer – jedva je protisnuo pri pozdravu.

– Ja sam Elvia – reče ona. – I nemam kćer.

Gledao je čas nju, čas Mariju. Dah mu nije izlazio iz pluća.

– Što se zbilo s Franom? – upita ga. Prevrtala je u rukama školjku. Nije prepoznala njega, ali prepoznala je predmet koji mu je darovala, na osamljenom žalu jednog sličnog popodneva, nakon ljubavne igre, prije gotovo četvrt stoljeća.

Tek sad se nije usudio reći da je on taj Frane. Ni materinskim jezikom nije više mogao glatko razgovarati. Svi su ga ovdje smatrali tek strancem koji sprovodi dio vojske i pratećeg ljudstva kopnom od Svete zemlje do doma daleko na zapadu.

Stoga prenese Elviji navodne Franine pozdrave, objasni joj da je ovaj odlučio ostati u tuđini i na brzinu išepesa iz kuće, zbunjen i očajan. Nije mogao, ovako ubogaljen, pun ožiljaka, sijed, bradat, kvarnih zubi, njoj, prelijepoj ženi, čudesno mladoj, priznati da je upravo on njezin bivši zaručnik.

– Kako to – upita Mariju u dvorištu – da je gospa Elvia ostala tako mlada?

Marija bojažljivo pogleda prema kući. Odozgo je jarilo kolovoško sunce. Sve, pa čak i kameni zid, mirisalo je na trave. Jedini prozor na ovoj strani kuće bio je zatvoren teškim drvenim krilom.

Marija nije htjela progovoriti dok nije iz kožne vrećice, uvučene pod pojas, izvadio srebrnjak, pa još jedan. Stisla ih je u sitnu žilavu šaku i zagurala pod grubu otrcanu pregaču.

– Priča se u selu da su to đavolja posla – na koncu će ona osvrćući se prema prozoru. Pokaže prema zidu blizu ulaznih vrata. Frane primijeti nevelik krug gole, crvene zemlje suhe i ispucane, bez ijedne travke.

– Gospa Elvia svaki dan stoji u krugu. Rekla je da je to otkrila odmarajući se tu u hladovini, za vrućih popodneva, najprije u žalosti što su je na silu udali za gospara Donora, a potom kad je on umro. Dok stoji tamo, njezino se vrijeme vraća i ona ostaje mlada, djevojačkog lica i djevičanskog tijela, jer ionako su je bili dali već starom i nemoćnom mužu.

– Zašto ne izlazi među ljude? – upita Frane. U Svetoj zemlji nagledao se raznih čuda. Jedno je i na ovom putovanju, po posljednjoj Raymondovoj želji, nosio u tajnosti u Rim. Ali ovako nešto još nije čuo.

– Elvia kaže da su je svi prevarili. Otac, Frane, majka koja je nije zaštitila, ljudi koji su na sve to ostali nijemi. Čeka da svi koji je poznaju umru. Tada će izaći i živjeti život kakav ona želi i smijati se prahu smrtnika.

Frane se nagledao prekrasnih žena, plemkinja, haremskih ljepotica, djevica na tržnicama roblja. Raymond St Gilles bogato ga je nagrađivao poslije svake bitke, čak mu prepuštao neke svoje milosnice. Sam Bog zna koliko je djece Frane posijao od Provanse do Jeruzalema. Ali svaki put, onaj konačni trenutak kad je volio neku ženu, njegova ekstaza bila je ujedno prepuna očaja u kojem je vidio Elvijino lice.

– Spomene li Elvia koji put Franu? – tiho će Mariji. Bio se nadao se da će ga Elvia na neki način prepoznati, zanemariti njegovu ružnoću i starost, da će reći da ga nikad nije prestala ljubiti.

– Ponekad. Kaže da je pobjegao kao kukavica – odgovori ona. – I, moj gospodine Francesco – dometne – nečista sila koja dolazi iz plamene utrobe zemlje kao iz pakla i pomlađuje ju, čini je zlom. Nikad mi nije dopustila da stanem u taj krug iako sam odavno bolesna. Elvia govori da ta sila ne liječi pa da nema koristi da opet postanem mlada. Mlada, a bolesna! Ah, kako bi ona sa mnom tada imala muke, to je rekla.

Frane oslobodi konja privezanog o glatko deblo čempresa i još jednom, prije nego što ode, pogleda krug u sjeni zida.

Laganim kasom konj se otputi starom rimskom cestom kroz šumu do luke. Tamo je more klokotalo među razvaljenim kamenjem lukobrana, a u tri napola potopljena čamca mirovali su rakovi. Frane se vrati u unutrašnjost poluotoka, pa stazom kroz niski gustiš krene prema logoru koji se nalazio na pola puta do Pole.

U logoru je bilo nešto manje od trista duša. Vitezovi, štitonoše i sluge, ostali muškarci i žene odmarali su ispod šatora i šatorskih krila prebačenih preko granja u sjenama visokog, gustog žbunja. Bolesnici, djeca i ranjenici smjestili su se pod drveni trijem ispred malene kamene crkve. Podignuta na osami blage padine blizu mora, bila je posvećena Foški, svetici koja je kao djevojka radi ljubavi prema novoj vjeri skončala odrubljene glave. Zbog toga je, uz Franine ljude, ovdje bilo i dosta novopridošlih hodočasnika u potrazi za čudotvornim ozdravljenjima.

Sluga ga posluži pečenim mesom srne, ulovljene ujutro u guštiku. Frane uđe u šator. Tamo je, položeno uz ostalo oružje, ležalo koplje čiji dodir je već nekoliko puta, na njegove oči, iscijelio ranjene ili bolesne. Kada je Raymond umirao, Frane mu se zavjetovao da će koplje predati nasljedniku pape Urbana II., uz čiji su blagoslovi prije deset godina, željni slave, puni zanosa i vjere krenuli u Svetu zemlju.

Frane je cijelim putem dosad tajio da nosi svetinju. Već prije bio je svjedok grabeža i krvoprolića da bi se došlo u posjed ove relikvije. Uskoro, kad je isporuči u prave ruke, on i njegovi potomci, ako mu ih Bog podari u ovaj kasni trenutak njegova života, imat će osigurano bogatstvo i moć.

Pomiluje staro rimsko koplje, neugledno kraj sjajnog sječiva njegova mača. Koplje je pronašao Raymond u podzemlju Antiohije, po naputku vidovitog redovnika. Nesumnjivo, bilo je zariveno u tijelo umirućeg Isusa i, posvećeno njegovom krvlju, upilo je božansku moć. Ali suđeno je bilo da bude daleko od Raymonda kad je ovaj prošle godine, za opsade Tripolija, stradao u požaru. Unatoč Franinoj brizi, njegov gospodar, ne oporavivši se od opekotina, ojađen i ljutit što ne uspijevaju prodrijeti u grad, predao je dušu Posljednjem sudu. Frane je i sam bio ranjen u tom okršaju, a negdje u grudnom košu, srastao s mišićima, ostao mu je zarobljen komadić željezne strelice.

Frane Perica, sada znan kao Francesco Perrozzi, častan i odan vitez, razmišljao je u osami šatora o svetici Foški, o bogaljima čije je mrmljanje dopiralo do njega kao jednolični bruj, o Svetom koplju i o onom krugu u Elvijinu dvorištu. Navečer, kad se svježina spustila na čeljad umirenu molitvom, a nad more je poput sivog kala polegla magla, Frane se iskrade iz logora i uputi na posjed Elvije Dorone. Čudotvornim kopljem rastjerivao je ispred konja zmije i guštere koji su u naprslinama plitkih stijena škrtom rosom tažili žeđ.

Bilo je blizu ponoći kad je ušao u dvorište. Konja je ostavio u masliniku, a on je na najnižem dijelu preskočio zid.

Prišao je krugu, odložio koplje i sjeo na suhu zemlju. Razmišljao je kako će opet postati mlad, a koplje će mu pomoći da iscijeli vatru u zglobovima i bol u kostima. Dok je tako mirovao, obuzme ga drijemež i njegove želje rasplinu se u snu. Probudi ga je strašna bol. Prestravljen, shvati da zvuk koji čuje potječe od pucanja njegovih kostiju, koje su se, krivo sraštene, sad opet lomile i ravnale. Rukom prijeđe preko lica oblivenog hladnim znojem i osjeti ponovo glatku kožu. Ali kad dodirne neobično bujnu i čvrstu kosu, grudi mu propara najveća bol koju je dotad iskusio u životu.

Od njegova jauka probudile su se Elvia i Marija i već su sa svijećama stajale iznad tijela koje se kao u opsjednutoga grčilo i bacalo po tlu. Elvia je otrla nešto crno s njegovih usana. S grozom je shvatila da je to krv.

Frane vidje kako ga Marija zgranuto promatra. O, da, sad je bio sasvim nalik sebi u mladim danima, pa je Marija napokon dokučila tko je on. Iako su mu oči ostale istog izraza pa se stoga, još prije prvog dolaska, nadao da će ga Elvia, bar po tome, odmah prepoznati.

Krv mu je sve jače punila usta. Zaključi da mu je onaj komad željeza zarobljen u grudima, pokrenut promjenama u njegovu tijelu, najvjerojatnije probio pluća, možda čak i srce. Koplje je bilo na dohvat ruke koju je još mogao micati, ali ne zadugo. Trebao ga je uzeti, položiti ponad sebe i zamoliti Boga za čudo ozdravljenja.

Ali pogled na Elviju čije ga srce nije prepoznalo jer ga je prestalo voljeti davno prije, zaustavi mu pokret. Elvijine bešćutne ruke gadljivo odmaknute od njegova daha, izbrisaše u trenu snagu krvi svih onih bitaka kojima je kupovao vječni život i pravo na sreću.

U zoru, dok je Elvia spavala djevičanskim snom, okupana i bezbrižna, na jastuku od mirisnog bilja, Marija je počela kopati grob u najudaljenijem kutu vrta. Jutarnje sjene postajale su sive poput maslinova lišća, a iz dvorišta je počelo mirisati smilje. Zemlja je bila topla kao da noći nije ni bilo, a na istoku srebro mora stopilo se s onim na nebu.

U podne, Marija je stavila kamen na plitak grob. Odnijela je staro rimsko koplje u kuću i postavila ga kraj ognjišta. Ovo je bilo doba vojski i lutalica, gladnih i nasilnih povratnika koji dolaze obalom s juga, pa će im oružje u kući, ma kako jadno bilo, dobro doći. Ta bile su samo žene, ona stara i bolesna, a druga lijepa i mlada, ali svejedno, obje osuđene na samoću.