10.3.2005.

Nataša Govedić  

Dnevnik nestajanja i trajanja

tema broja

Ali vrijeme je kratko i nesreća svuda

oko nas: čim odbijamo sudjelovati u

zločinu, to znači da nećemo imati

vremena živjeti nepromišljeno i lako,

još manje ostarjeti da bismo

postali mudrima.

Bertolt Brecht

Zarez, interpunkcijski, potiče prostornu imaginaciju: sliku dvosmislenog razdvajanja radi spajanja (riječi i sintaktičkih cjelina).  No zarez je i neka vrsta temporalnog “prometnika”: njegova granica čuva nastavljanje govora, unutar različitih “kretanja” komunikacije. Može li se zarez tretirati kao amblem različitosti, shvaćene kroz zajedništvo heterogenog misaonog tijeka? Možemo li u njemu prepoznati gramatičku konstrukciju jednog kulturalnog profila? Postoji li u njegovu naporu da razmakne glagole (jer zavisne se rečenice prvenstveno oblikuju s obzirom na glagole, na djelovanje) istovremena volja združivanja, produljenja, trajanja?

Zelena prostirka

Utopija Zareza trebala je biti, sjećam se prvih razgovora oko formiranja časopisa i biranja imena, nešto kao zagovaranje reza: umjesto finog i učenoga govora ispraznih općenitosti uvriježeno zvanih “kultura”, sa ZaRezom bi trebala nastupiti konkretnost ukazivanja na pukotine, rascjepe, rane, zazore, zatvore, provalije, cenzure, tabue. Sjedeći za biljarski zelenom prostirkom Hrvatskog novinarskog društva u jesen 1998. (ta me vodviljski podmetnuta prostirka vjerojatno trebala proročki upozoriti na kontinuirano te krajnje doslovno kockanje s financijskim opstankom novina), činilo mi se da ništa nije lakše nego izmisliti vrata za propuh. U to sam vrijeme vjerovala kako različitosti mogu idealno supostojati u formi polemika: klerikalni liberal i ljevičar činili su mi se jednako relevantnim sugovornicima, kao što mi se činilo da o ratnim silovanjima imaju što za reći i feministkinje i oni kulturalni analitičari koji osim rodne dimenzije istražuju i druge kodove militarnog nasilja. Priznajem, nadalje, da me se tada polemika, kao žanr, doimala  najnormalnijim, dapače konstruktivnim načinom komuniciranja na domaćoj javnoj sceni. Nisam pomnije razmišljala o moći suradnje i dogovaranja; fascinirale su me osporava?eljske geste. Moja dječja (i mačistička) predodžba o njima nalikovala je kazališnoj verziji Robina Hooda ili Cyranoa: mačevanje po strogim, viteškim pravilima razoružavanja; nikada udarci ispod pojasa, jasna svijest da je u pitanju bitka argumenata, a ne proces nečije generalne “diskvalifikacije” iz igre.

Konflikt ili intersekcija?

Kada je, međutim, u veljači 1999. Zarez počeo živjeti kao tekst, a ne samo kao ideja, istinski me šokirala količina sukoba koju je sama činjenica jednog institucionalno nezavisnog časopisa uključila u sebe. Otvorila su se vrata, no nije nastao samo propuh: nastala je prava vremenska nepogoda. Prvih godina činilo se da se jedino i neprestano bavimo (osobnim, koliko i međuklanovskim te međuinstitucionalnim) sukobima, od kojih mnogi nisu imali nikakve veze s viteškim vještinama sučeljene argumentacije. Počela sam se pitati izjednačuje li uistinu naša sredina “demokraciju” s konfliktom? Od nas koji nastupamo na javnoj sceni očekuje se da se znamo svađati (po mogućnosti što okrutnije), ali ne i međusobno uvažavalački razgovarati? Što je još gore, pridonosim li i sama zamašito  shvaćanju kulture kao borilišta, produljuju li i moji tekstovi vijek prastare ideologije sukobljavanja te kako uopće odrediti komunikacijske standarde nenasilnog neslaganja: što je produktivna ironija u obrazloženom tekstu, a što osobni obračun; što je suprotstavljanje nasilju, a što nasilna i vrijeđalačka eskapada koja za sebe ipak tvrdi da pali baklje emancipacije; što je intelektualna hrabrost, a što potreba samopromocije pomoću matoševske strategije pljuvačke... Vrijednim mi se čini da je upravo iskustvo Zareza za mnoge autore, urednike i čitatelje pokrenulo pitanje odgovornog formuliranja disenzusa: pitanja je li, osim produbljivanja konflikta, moguća i intersekcija različitih stavova. Možemo li naučiti govoriti jedni s drugima, a ne samo jedni protiv drugih? Osobno, to mi se čini daleko teže od retorike netrpeljivosti. 

Praxis

Tekstualnost nikada nije dovoljna, piše Stuart Hall. Što će nam časopis za društvena pitanja ako između njegovih autora i njegovih tekstova ne postoji životna, aktivistička paralela? Moram priznati da sam u Zarezu oduvijek najviše voljela tekstove koji svjedoče za obespravljene, svejedno radilo se o temi otklona od propisane seksualne orijentacije, zooaktivizmu, ekološkoj etici ili problemu nepravednog političkog marginaliziranja programa nevladinih organizacija. Meni je potrebno da na ovim prostorima postoji časopis koji kulturu ne shvaća ni dekorativno ni politbiroovski. Časopis koji nema vođu i ne služi nikakvoj ideologijskoj veličini. Časopis u kojem se kultura ne tretira kao apstraktni “stroj za maglu”, nego kao svima dostupna pozornica pronicanja laži; prostor uključivanja što v?ćeg broja glasova i prostor razotkrivanja demagoškog spektakla. Zbog pisanja za Zarez mnogo toga nisam stigla napraviti, ne pamtim koliko sam mnogo puta zbog Zareza bila u financijskom gubitku, ali i jedno i drugo je moj svjesni izbor: jedan infantilno veseli inat sveprisutnom ušutkavanju i zataškavanju, pa čak i inat svemoćnom Kapitalu. Danas u uredništvu redakcije ne postoji ni jedna osoba koja “živi” od pisanja za Zarez,  jer od toga nitko ne može živjeti. Ipak, i dalje postoji grupa ljudi koji žele kulturu koja je više od praznog (akoprem i hrvatskog) slova. Koliko ćemo trajati? Prije šest godina činilo se da nećemo ni zaživjeti, dakle nešto u Zarezu možda ipak izmiče najpredvidljivijem scenariju ekonomskog i političkog zatiranja. Budući da stalno nestajemo, iz tjedna u tjedan sumnjamo hoćemo li preživjeti, to bi kao projekt moglo imati i ne tako kratkoročne posljedice.

Hidrin profil

Moja najtvrdokornija mana sigurno je znatiželja. Ne mogu raditi “samo jedno”, stalno me zanima i drukčija epistemološka vizura. Ne mogu “pripadati” fiksnoj znanstvenoj ili umjetničkoj disciplini (kao ni državi, pokretu, instituciji, itd.): potrebno mi je da uspoređujem, diferenciram, ispreplićem, kontrastiram, nalazim točke prožimanja. Upravo zahvaljujući Zarezu, o sebi sam naučila lekciju takozvanog “izazivanja otpora”: kad god prekoračim određeno diskurzivno polje, preda mnom će se stvoriti kulturalna policija. Uslijedit će pitanja o tome kako se usuđujem paralelno pisati o kazalištu, filmu i književnosti; zašto si uzimam pravo suditi o stranačkoj politici ili čak političkoj teoriji; kako to da me fascinira manipulacija gustim semantičkim poljem reklama; zašto si dopuštam u estetičku analizu uvlačiti antropologiju, etiku, filozofiju, psihologiju ili sociologiju. I tako dal?e. Ovlaštenja, razvlaštenja: jezik birokracije. Pasoši, diplome, radne knjižice: strah od mogućnosti da nekako ipak izmaknemo nedisciplini mašte. Ili disciplini točke. Volim biti stoglava, pisala je Marina Cvetajeva. Kao čudovište, kao tornjevi na gotičkim katedralama, poput vrtloženja roja insekata (da raskinemo s romantičnim usporedbama). U toj je množini Zarez pravo utočište: nikome ne oduzima mogućnost permutacije. I sam se časopis neprestano mijenja, okuplja različite generacije, drukčije profesionalne interese, nevjerojatne kombinacije suradničkih ukusa i opredjeljenja. U proteklih je godinu dana prilično promijenio čitalačku publiku, a vjerojatno će kroz slične promjene (ako opstane) prolaziti još mnogo puta. Nestajanje je upisano u vitalnost; pod uvjetom našeg mijenjanja i nestajanja onoga što smo donedavno bili nastaje trajnost. Nestajanja razumijem; trajnost je fantomska, poput idealne projekcije. Možda je sasvim dovoljno pisati u ovom trenutku, o ovom trenutku, za ovaj trenutak. Možda ne postoje obljetnice; postoji samo kontinuirani, spori rad na preciznijoj formulaciji, boljem razumijevanju, bliskijem primicanju, strastvenijoj posvećenosti. Čitateljima, ali i sebi: razlika je uistinu uspostavljena zarezom.