Mario Kopić  

Doba radnika

U prvoj polovici 19. stoljeća pojam rada afirmirao se kao ekonomska kategorija, u drugoj polovici počeo se razvijati kao sociološka, dok se u 20. stoljeću nije pretvorio u politološku kategoriju i istodobno zadobio metafizičke dimenzije.

Pretvorba rada u metafizičko načelo proishodi iz radničkog pokreta. Prvi je tu pretvorbu emfatično, ako ne i euforično, izložio i pozdravio njemački pisac i mislilac Ernst Jünger u svom znanom djelu Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godine, djelu što ga odnedavna čitamo i u pouzdanom hrvatskom prijevodu Darije Domić i s instruktivnom popratnom riječju Damira Barbarića.

Začuđen naglim usponom radničkih stranaka i njihovim predviđenim planetarnim osvajanjem vlasti, navijestio je Jünger novo doba u kojem će zavladati lik Radnika, lik Radnika u smislu novog povijesnog tipa. Lik (Gestalt) ovdje ne označava oblik naspram sadržaja, nego paradigmatično određenje jedinstva sadržaja i oblika, cjelinu što sadrži više od zbira svojih dijelova.

Iz Radnika kao lika Rada nastaje nova organizacija društva. Parlamentarnu, liberalnu demokraciju zamijenit će ona radnička: “U prijelazu iz liberalne u demokraciju rada ostvaruje se prodor rada kao načina života u stil života” (193). Zahvatit će i preoblikovat će sav život i cjelokupna čovjeka. Građanski, formalni pojam slobode ustuknut će pred bogatijim pojmom slobode: sloboda će biti određena sadržajno, iz biti rada i bitka radnika. Društvo neće više konstituirati društveni ugovor, nego će njegova struktura ovisiti o moći i diktatu radnika. Taj se diktat neće osvrtati ni na kakve (moralne, religiozne) pretpostavke, tako da će se “volja za totalnom diktaturom u zrcalu novog poretka prepoznati kao volja za totalnom mobilizacijom” (35). Ne samo u odnosu spram prirode, nego i u odnosu spram društva rad se potvrđuje kao volja za moć. Volja za totalnom mobilizacijom potvrđuje se kao totalna volja za moć, za moć kao vlast. Rad nije više samo produkcijski, nego i, odnosno prije svega, organizacijski princip. Otuda primat vlasti nad privredom, politike nad ekonomijom, primat koji se realizira supstitucijom tržišta planom.

Nakon revolucije Nakon revolucije, u kojoj se zbiva prevrednovanje vrijednosti, ostaju produkcija i ekonomija još uvijek značajne, čak temeljne, no nisu više ono odlučujuće. Ono odlučujuće je organizacija i politika. No ni one ne u svojoj tradicionalnoj slici, u okviru građanske podjele vlasti i građanskih sloboda: “Ali nema ničeg jasnijeg od toga da se unutar svijeta u kojemu ime radnika djeluje kao oznaka čina, i gdje se rad poima kao njegova najdublja nužnost, sloboda prikazuje kao izraz upravo te nužnosti ili, drugim riječima, da se svaki zahtjev  za slobodom tu pojavljuje kao zahtjev za radom. Tek kada se zahtjev za slobodom objelodani u tom obliku, može se govoriti o dobu radnika. Jer nije važno to da vlast preuzima neki novi politički ili socijalni sloj, nego to da prostor moći (Machtraum) smisleno ispunjava jedna nova čovječnost, ravnopravna svim velikim historijskim likovima. Odbili smo promatrati radnika kao predstavnika nekog novog staleža, nekog novog društva, neke nove ekonomije, jer on je ili ništa ili je više od toga, naime predstavnik jednog osebujnog lika koji djeluje prema vlastitim zakonima, koji slijedi vlastiti poziv i sudjeluje u jednoj osobitoj slobodi” (51).

Lik Radnika kao figura rada jest nova metaempirijska, odnosno metafizička paradigma.

Empirijski radnik je zastupnik novog staleža, novog društva i nove ekonomije, ali samo kao otjelovljenje Radnika kao lika Rada: “Da bismo to shvatili, svakako moramo biti sposobni za drukčije shvaćanje rada nego što je uobičajeno. Mora se znati da u dobu radnika, ako ono s pravom nosi svoje ime, a ne primjerice onako kako se sve današnje stranke označavaju kao radničke stranke, ne može biti ničega što se ne poima kao rad. Rad je tempo šake, misli i srca, život danju i noću, znanost, ljubav, umjetnost, vjera, obred, rat: rad je titranje atoma i sila koja pokreće zvijezde i sunčeve sustave” (52). Ukratko: rad je biće kao takvo i u cjelini, bitak bića u smislu bićevnosti bića. Karakterističan je prijelaz (preskok) od rada kao tempa misli, srca itd. prema radu kao znanosti, ljubavi, vjeri, dakle s ontološke na teološku razinu: od bića kao takvog na biće u cjelini.

Jüngerov Rad zauzima položaj Platonove ideje Dobra. Rad je sve u svemu. Gledano odozgo: Jedno u svemu; gledano odozdo: sve u Jednom. Rad je bitak sam, ali bitak u značenju biti, dakle u značenju koje je karakteristično za metafizičku dvoznačnost što proishodi iz njezina onto-teološkog ustrojstva. U bit (esenciju) samog bitka spada i opstanak (egzistencija), no bitak sam ne opstoji dok ne opstoji na način nekog posebnog, iznimnog bića. U odnosu na Rad to iznimno biće jest Radnik, Radnik kao lik, odnosno opstojanje Rada. Empirijski, kako fizički tako i intelektualni, radnik otjelovljenje je Radnika kao opstojanja Rada, ali ne sama Rada, koji je, kao i Platonova ideja Dobra kao Ideja idejâ, izvan područja opstojanja. Pritom treba naglasiti izvan, jer sada više nije riječ o onostranosti, nego o ovostranosti opstojanja. Nije riječ o transcendenciji, nego o rescendenciji. Na vrhu je Radnik, a ne Rad. Rad je pod njim, ali ne u podređenom položaju, nego na način kao što je pod nama zemlja koja nas hrani: iz koje smo izišli i u koju ćemo se opet vratiti, pa iako smo u međuvremenu postali ili ćemo pak postati gospodarima Zemlje. Zato Jünger u pismu Henriju Plardu od 24. rujna 1978. naglašava: “Radnik je Titan i time sin Zemlje; slijedi, kako se izrazio Nietzsche, svoj smisao, i to čak tamo gdje se čini da ga razara. Raste vulkanizam. Zemlja neće proizvesti samo nove vrste (Arten), nego i nove rodove (Gattungen). Nadčovjek je još jedna od vrsta (Spezies).” Drugim riječima, jedna od, premda drukčija, vrsta staroga roda. Novi rod je tek rod Radnika. Nadčovjek je dakle s historijsko metafizičkog aspekta na nižem stupnju od Radnika. Isto vrijedi, prema Jüngeru, i za Marxova Proletera. Radnik Nadčovjeka i Proletera ne isključuje, nego uključuje kao svoje predstupnjeve. Svi su radnički pokreti stoga samo empirijsko-historijske aproksimacije. U pismu Walteru Pattu (28. 10. 1979) Jünger će zapisati da je u Radniku “pokušao ponovo unijeti ono što je Marx izdvojio iz Hegela i umjesto jedne ekonomske figure vidjeti lik, recimo, u smislu pra-biljke… Liku radnika su se u Rusiji i također Istočnoj zoni više približili nego kod nas. To se izražava u primatu vlasti (Macht) nad ekonomijom…Također bih htio izbjeći da budem prezentiran kao antimarksist, zacijelo ne pristajem u Marxov sustav, ali on svakako pristaje u moj”.

Ljubljeno biće Radnik je prafenomen u Goetheovu smislu, genotip. Ne oblik, nego oblikotvorna sila u smislu aristotelovskog boga kao Svrhe što miruje u sebi i pokreće sve drugo kao ljubljeno biće (eromenon).

Takva je aproksimacija, u uzvratnom zrcalu vrlo nesavršena, ako ne i posvema promašena, bio i nacionalsocijalistički pokret. Dakako, Jüngerovi su ga zahtjevi nadmašivali već unaprijed. Zato Jüngera ne možemo naprosto smatrati protofašistom ili čak profašistom. Ne kreće se na uobičajenoj ideološkoj, nego na ontološkoj razini. Na ideološkoj bismo ga razini, ako njegova manjkavost nije bila upravo u tome da je svagda htio nešto više, mogli smatrati i boljševikom. U vezi s poljskim pokretom Solidarnost, gotovo pola stoljeća nakon izlaska Radnika, u pismu Waldneru, još uvijek upozorava na osobne prepreke, odnosno neprijatne osjećaje. Solidarnost mu pritom služi samo kao povod: “Tako primjerice, da navedem primjer, što se tiče trenutnih poljskih nemira. Unutarnjoj simpatiji liberalnog duha opire se uvid da se tu unutar razvića dogodio korak unatrag”. Jer “marksizam ruskog tipa je danas jedina povijesno metafizička značajna sila”, odnosno jedini pojavni oblik Radnika i njegove totalne mobilizacije. Nije posrijedi to da svjetsko-povijesni proces ide u smjeru komunizma (“Antimarksističko tumačenje moram odbiti. Marx pristaje u sustav Radnika, ali ga on ne ispunjava.”), nego je komunizam jedini svjetsko-povijesni proces u kojem se ozbiljuje metafizički lik Radnika. Jedini proces kojemu pripada eshatološko poslanje metafizičkog ranga.

Jünger do kraja ostaje vjeran sebi. Parlamentarnu je demokraciju (s političkim pluralizmom, društvenim ugovorom i tržištem) jednom zavazda otpisao kao nešto zastarjelo, nedoraslo potrebama vremena. Fašizam je zajedno s nacional-socijalizmom propao poglavito zbog svoje nacionalne ograničenosti. Preostaje samo još internacionalni, svjetski komunizam, nositelj planetarnog radničkog pokreta, čiji nevidljivi ili skriveni pokretač nije ideologija, nego tehnologija. “Strojna tehnika je odijelo radnika, također njegov svjetski jezik”, piše Jünger u pismu Jean-Michel Palmieru od 7. studenoga 1968. I s točke gledišta Radnika: “Tehnika je način na koji se u liku radnika mobilizira svijet” (116). Tehnika totalizira, unificira i tipizira ne samo društvo, nego i biće u cjelini.

Dugo se vremena na Jüngera oslanjao i Martin Heidegger. Utjecaj Jüngera prepoznaje se već u njegovu frajburškom rektorskom govoru Samopotvrđivanje njemačkog sveučilišta iz 1933. godine, ali još više u govorima tijekom samog obavljanja rektorske službe. Heidegger se pritom na nacional-socijalizam vezao tješnje nego Jünger. Potvrđuje to i sam Jünger u pismu francuskom psihoanalitičaru Jeanu Reboulu (29. 8. 1966.): “Što se mene tiče, Martina Heideggera cijenim ne samo zbog njegova djela nego i zbog toga što se politički eksponirao u vrijeme kada je bilo puno čednije (billig) to ne činiti. Zar mu se može prigovoriti što su političke snage razočarale njegovo povjerenje?”

Lik radnika Nacionalsocijalističku revoluciju Heidegger je isprva pozdravio gotovo kao ukidanje rascjepa između biti i pojave, između bitka i bića. Onto-teološka struktura Radnika imala bi se revolucijom ozbiljiti neposredno na socio-političkoj razini. Lik Radnika morao bi stupiti u prednji plan, postati vidljivom paradigmom i realizirati se najkasnije tijekom jednog pokoljenja. “To događanje je nezaustavljiva navala, gotovo poput prisile, jedna od velikih unutarnjih nužnosti u koje se uklapa ljudsko srce. Samo je tako moguće izrasti do neke veličine. Mi stojimo pod zapovjedničkom snagom jedne nove zbilje. Mi tražimo one koji razumiju ovu novu zapovjednu snagu kako bi izvršili naređenja. Samo oni dolaze u obzir koji još nisu potrošeni, koji korijenima svojega bitka i tubitka sežu u sam narod, koji u sebi osjećaju nagon prema napredovanju, juriš, a to je njemačka omladina. Prava se omladina mora angažirati za veliki cilj, a ona sebe zna kao takvu”. Kao da se ontička moć volje i ontološke moći u revoluciji podudaraju. “Mi hoćemo sebe same. Jer mlađe i najmlađe snage našeg naroda, koje zahvaćaju već preko nas, su to odlučile”. Već je dakle odlučeno. Upravo se stoga – što je paradoks svakog eshatološkog zanosa – moramo što silnije boriti za ozbiljenje odluke. Zbog velikih očekivanja od nacional-socijalističke revolucije, posvemašnja povjerenja u njezine ontološke dimenzije i nepokolebljiva uvjerenja u moć njezina ozbiljenja, Heideggerova je netrpeljivost prema njezinim nedovoljno osviještenim ideolozima i dužnosnicima bila sve veća. Čak prema Vođi samome, koji je navodno brzo nagovijestio prijelaz revolucije u evoluciju, odnosno, s ontološkog gledišta, zaustavio se na pola puta. Kad je Heidegger odstupio kao rektor, morao je ocijeniti da je došlo do unutarnjeg sloma revolucije. Vanjski slom, uključivši vojni poraz, morao mu se pokazati samo neizbježnom posljedicom.

I sada nastupa presudna razlika između Heideggera i Jüngera. Jünger je slom nacional-socijalističkog pokreta primio takoreći stoički, s aristokratskom distancom. Pokret nije bio sazrio za svoje povijesno poslanje, nije bio kadar za totalnu mobilizaciju. Zato se približio samo nižem stupnju lika Radnika i na tom stupnju i propao. Sam pak lik Radnika time nije bio ničim pogođen. Djelovat će i dalje u komunističkim sustavima. Heideggerova pak ocjena, ocjena koja proizlazi iz razočaranosti, poprilično je drukčija. Nacional-socijalistička revolucija uopće nije (bila) prava, nego samo  prividna revolucija, zapravo jedan od sukoba između centara volje za moć. I naredni korak: “prava revolucija” se na razini bitka bića, na razini bitka kao bićevnosti bića, uopće i ne može dogoditi. Dogoditi se može samo kao preokret (Kehre) bitka samog, bitka neovisno o biću. Preokret bitka jest “događaj prisvajanja” ili proces slučivanja bitka kao bitka (Ereignis). U dimenziji tog “događaja prisvajanja” odlučuje se o tome kada se i kako biće može i treba pojaviti u svjetlosti bitka. Zato pravi put ne ide u smjeru lika Radnika, jer to znači samo nastavak i odugovlačenje, razvijanje i dovršavanje već danog, nego je nužan korak natrag, silazak od bitka kao bićevnosti bića prema bitku kao bitku. Silazak dakako nije korak preko crte (trans lineam), nego korak od crte (de linea), umicanje iz totaliteta i njegova mobilizacijskog tempa, odvraćanje od zaborava i okretanje prema spomenu, povratak u mišljenje bitka kao bitka. U spisu Uz pitanje bitka (1955.), oblikovanom kao pismo Jüngeru prigodom njegove šezdesetogodišnjice, očita je kritička dominantna oštrica. Heidegger je suglasan s Jüngerovim površinskim opisom, ali ne i s tumačenjem, koje baca svoje svjetlo i na sam način opisivanja. Jüngerova ekstatična “optimistička” optika ima, prema Heideggeru, svoje izvorište u Nietzscheovoj rescendentnoj metafizici subjektiviteta. Tu metafiziku Jünger ne problematizira, nego je prihvaća kao nešto samo po sebi razumljivo, zajedno s njezinim “pozitivnim nihilizmom” volje za moć, odnosno prevrednovanja svih vrijednosti. Naime, Jünger je povodom Heideggerovog šezdesetog rođendana napisao tekst Preko crte (1950.), svojevrstan duhovni dar kojim je, kako je rekao Heideggeru u pismu od 6. siječnja 1950., želio izraziti svoju zahvalnost “ne samo za Vaš poklon (spis Poljski put, prim. M.K.), nego i za Vašu egzistenciju”. U njemu Jünger ne odstupa od svojega optimizma i ostaje kod svih bitnih crta orisa iz Radnika. Zahtijeva promjenu položaja, prijelaz preko crte nihilizma, preko nultog meridijana, ne pitajući se o biti samog nihilizma. Heidegger pak prije svakog koraka preko, koji sam po sebi može značiti samo korak u prazno, zahtijeva najprije korak natrag, silazak s crte nihilizma, nultog meridijana, zahtijeva dakle i sučeljenje s Radnikom kao metafizičkim likom Rada.

Danas je jasno da onaj tko je, poput Jüngera i Heideggera, zaigrao na kartu Radnika kao modernu varijantu nadčovjeka, vjerojatno nije u izgubljenoj, ali je u svakom slučaju u krajnje kritičnoj situaciji. Na teorijskoj razini nije riječ samo o tome da rad više nije ključna filozofska ili sociološka kategorija. Činjenica decentriranosti kategorije rada postala je takoreći empirijska. Riječ je sada o nečemu višem, o novoj definiciji rada. Teorijski problem je reinterpretacija pojma rada kao takvog