Rezime glazbene godine za nama kroz dvadeset reprezentativnih naslova
Teško je složiti koherentnu priču kad su u pitanju godišnje glazbene liste. U vrijeme u kojem je zahvaljujući internetu glazba disperzirana na bezbroj mikro-scena i stilova teško je govoriti o nekakvom jedinstvenom fenomenu. U tom smislu ovo je tek mala, ali eklektična lista ostvarenja koja su, barem u mojim ušima, ostavila trag u prošloj godini. U duhu nepretencioznosti, kronološki je redoslijed relativno precizan, a numeriranje je izbjegnuto jer glazbi pridaje posve nepotrebne natjecateljske tendencije.
Scott Walker Bisch Bosch (4AD)
Bisch Bosch je teška crnohumorna ploča, a Scott Walker je kroz zadnjih trideset godina postao gotovo mitska figura u pop glazbi. Današnji Scott Walker nesumnjivo je težak tip, a iza počesto opskurne, groteskne glazbe i istih takvih stihova krije se jedan vrlo sofisticirani šaljivdžija, koji svijet prije svega promatra kao niz slučajnih uspona i padova i pritom se ne libi potražiti tragove nadrealnog, apsurdnog humora i u najvećim ljudskim strahovima.
Raime Quarter Turns Over a Living Line (Blackest Ever Black)
Ovim albumom, kao napuštenim hodnicima neke velike zgrade, odzvanjaju duhovi britanske glazbene prošlosti – jungle, industrial, post-punk, i dubstep ovdje su izdvojeni iz svog originalnog konteksta. Pretvoreni u fragmente, ti utjecaji služe kao soundtrack jedne specifično urbane tjeskobe.
Death Grips The Money Store / No Love Deep Web (Epic / Self Released)
Nekako mi se čini da Death Grips neće još dugo trajati, no njihova glazba i jest glazba sagorijevanja i samouništenja. Otpočetka ona utjelovljuje suludu brzinu i prolaznost suvremenog načina života, no to nije njezina osnovna poruka. Sve što su željeli reći saželi su na samom početku karijere – I am the beast I worship... fraza je koja odlično sažima sve što Zach Hill i Stephan Burnett rade na svom suludom putovanju čijem se nastavku, koliko god ono dugo trajalo, mogu samo veseliti.
El-P Cancer 4 Cure (Fat Possum)
Na svom trećem albumu njujorški producent i MC nudi kompleksnu i izrazito individualnu glazbenu viziju. Koliko je svijet koji ovdje glazbom i tekstom opisuje El-P odraz stvarnosti, a koliko SF koncept, ostaje na osobnu prosudbu, no Cancer 4 Cure je moćan, betonski konkretan komad glazbe koji se bez ustručavanja zabija u slušateljevu glavu.
Old Apparatus Derren / Realise /Alfur / Harem EPs (Sullen Tone)
Glazba koju Old Apparatus stvaraju opire se jednostavnoj karakterizaciji. Premda su prvotno strpani u dubstep kutiju, najviše zbog toga što su im prva dva izdanja izašla na dubstep etiketi Deep Medi, ovdje pokazuju punu širinu svojih utjecaja, od ambijentalnih pasaža, starijeg londonskog dubstepa pa sve do post-rocka.
Kendrick Lamar Good Kid, M.A.A.D. City (Interscope)
Novi album Kendricka Lamara je dočekan lovorikama i statusom klasika odmah po izlasku. Ne bez razloga jer u pitanju je rijetka vrsta hip-hop albuma koja objedinjuje koncept, jaku MC figuru i ambicioznu produkciju. Kendrick priči o odrastanju u Comptonu prilazi s rijetko detaljne i iskrene strane, ne propustivši uvrstiti vrlo različite aspekte odrastanja, od prvih ljubavi, problema s vršnjačkim pritiskom i kriminalom, prevelikog naglaska na egu do problema s alkoholom.
Swans The Seer (Young God)
Snimiti dvostruki album s 11 pjesama od kojih se 3 protežu na čak sat vremena, i pritom zadržati pažnju slušatelja, može samo netko tko itekako zna što radi. Micheal Gira ne mora više ništa dokazivati, a drugi povratnički album Swansa pokazuje da je u svom stvaralaštvu zatvorio puni krug. The Seer je trijumf osebujne, moćne autorske ličnosti, kantautorska ploča koja se ne boji otići u kolektivnu improvizaciju i iz nje izaći obogaćena novom, duboko spiritualnom dimenzijom.
Baroness Yellow & Green (Relapse)
Na svom trećem i najambicioznijem ostvarenju dosad, Baroness dobrim dijelom napuštaju metal idiom, a rezultat bi lako mogao biti jedan od najboljih rock albuma posljednjih godina. S obzirom da su jedva preživjeli autobusnu nesreću, koja se dogodila neposredno nakon objavljivanja albuma, ovo je vrlo lako mogao biti i njihov labuđi pjev, ipak ostaje za nadati se da je ovo tek uzbudljiv početak jedne istinski velike priče.
Aesop Rock Skelethon (Rhymesayers Entertainment)
Veteranski underground MC vratio se nakon pet godina stanke sa šestim albumom, ujedno prvim u potpunosti samostalno produciranim. Malo tko u modernom hip-hopu zvuči ovako samosvojno, svojeglavo, osebujno, ali i na kraju krajeva usamljeno.
Frank Ocean Channel Orange (Def Jam)
Svijet Channel Orangea složen je i raznovrstan – na momente dekadentan, na momente dirljivo tužan, no iza njegove neskrivene ambicije krije se ozbiljna autorska ličnost. Slično kao i Stevie Wonder i Prince prije njega, Frank zna spojiti ekscentričnost i pristupačnost. Psihodelične konstrukcije pretapaju se u soul balade i obrnuto bez ikakvog vidljivog napora.
Fiona Apple The Idler Wheel… (Clean Slate/Epic)
Onaj tko od četvrtog albuma Fione Apple očekuje tipični “ženski” album, gadno će se iznenaditi. Ovo nije Adele i sat vremena naricanja za prošlim ljubavima. Umjesto toga, Fiona Apple nudi široki i neobuzdani spektar emocija koje nije baš uvijek ugodno za slušati. No, ni život nije uvijek ugodan.
Clams Casino Instrumentals 2 (Self Released)
U radu Clams Casina nema karakterističnog praznog prostora, kakav zbog funkcionalnosti krasi većinu hip-hop produkcija. Instrumentals 2 ponovno pokazuje sliku jednog od trenutno najzanimljivijih beatmakera, čije produkcije zbog velike zvučne zasićenosti bolje funkcioniraju bez repera.
Converge All We Love We Leave Behind (Epithaph)
Osmi album hardcore veterana donosi poslovično energičnu zvučnu sliku, ali ujedno i jedno od konciznijih izdanja benda u posljednje vrijeme. Vokalist Jacob Banonn još je jednom u središtu zvukovne i emocionalne oluje, ovoga puta usredotočene na teme prolaznosti i života na putu. Na njegove manične lamentacije bend reagira bez ikakvog vidljivog napora, potpuno prirodno mijenjajući tempo od mahnitih brzaca do sporovoznih doom tema.
Burial Kindred/Truant EP (Hyperdub)
Burial nije izdao album već pet godina, no sve češće izbacuje singlove, svakim sljedećim pokazujući koliko je izvan i iznad bilo kojeg oblika klupske glazbe. Zanemarujući na ova dva EP-ja ikakvu tradicionalniju formu i priklanjajući se vrlo slobodnom kolažiranju koje dodatno naglašava njegov tok svijesti bez suvišnih riječi, Burial pretvara ostavštinu klupske kulture u čistu audio poeziju.
Laurel Halo Quarantine (Hyperdub)
Debitantski album Laurel Halo predstavlja spoj ogoljelog, sirovog i počesto nesavršenog vokalnog izričaja s dubokom elektronskom zvučnom slikom, koja svojom monumentalnošću predstavlja direktnu opreku ranjivoj prirodi vokala. Quarantine odlično funkcionira baš zahvaljujući svojim manjkavostima. Bez sirovog, ranjivog i zapravo prekrasno iskrenog vokala, njegova apstraktna i minuciozno izvedena zvučna slika ostavljala bi dojam određene hladnoće.
Chromatics Kill for Love (Italians Do it Better, 2012.)
Chromatics sviraju glazbu nošenu jakim emocijama, gustom atmosferom, a često i neskrivenom patetikom. Kill for Love je na trenutke posve nelogično složena kolekcija pjesama, katkad i stilski posve oprečnih, međutim, unatoč tom možda i namjernom kreativnom neredu, ovo je jako dobro ostvarenje koje svoje mane s ponosom nosi na rukavu.
Lambchop Mr. M (Merge/City Slang)
Lambchop je bio i ostao mali bend koji pjeva o malim stvarima, ali na način koji sigurno nije mali, ostvarivši tako još jednu tihu, gotovo nečujnu pobjedu u diskografiji prepunoj istih. Kurt Wagner se ni na ovom albumu ne libi ispaljivati stihove o skidanju božićnih svjetiljki u veljači ili o kuhanju dok se istovremeno razgovara na telefon, a njegov baršunasti, smirujući, cigaretama oplemenjeni bariton umotan u prigušene, ali ambiciozno osmišljene aranžmane desetaka instrumenata.
Godspeed You! Black Emperor Allelujah! Don’t Bend! Ascend! (Constellation)
Premda GY!BE na momente ponavljaju prijašnje motive, nadoknađuju to energijom i organskom svirkom. Iako se možda činilo da je vrijeme ovog benda prošlo, i da su trikovi koje su naučili istrošeni, ovaj album je pokazao koliko je njihova izvorna forma zapravo snažna, stoga ostaje samo nadati se da do sljedećeg ostvarenja neće proći deset godina.
Purity Ring Shrines (4AD)
Megan James i Corin Roddick stvorili su istovremeno zavodljivu i enigmatičnu zvijer. Synth i dream pop teksture su stopljene sa trap ritmikom, a senzualni vokali s bizarnim, pomalo nelagodnim tekstovima. Rezultat je album istodobno primamljiv i misteriozan, koliko pop toliko i eksperimentalan. Kako god nazvali to što rade, Purity Ring su stvorili album kojem se isplati vraćati.
Liars WIXIW (Mute)
Liars su na kraju, unatoč brojnim promjenama, ostali vjerni sebi, stvorivši još jedan jako dobar album koji balansira po rubovima slušateljevih očekivanja, lutajući od jednog ekstrema do drugog, nudeći predvidljiva i manje predvidljiva rješenja pretočena u pjesme koje savršeno predočavaju emocionalnu nestabilnost kakva im je valjda i bila na umu pri stvaranju ovog albuma.