Dobra po(r)uka domaćim ansamblima

Kad bismo htjeli biti maliciozni, mogli bismo reći da Koncertnoj direkciji Zagreb najbolje uspijevaju glazbeni događaji koje uopće nije kanila uvrstiti u svoje programe. Jedan od vrhunaca protekle sezone bila je tako mađarsko-hrvatska koprodukcija Honeggerove Ivane Orleanske na lomači, isplanirana u posljednji trenutak, nakon otkazivanja gostovanja Petrogradske filharmonije. Slično se dogodilo i na početku nove sezone ciklusa Svijet glazbe, u kojem je isprva planiran nastup Simfonijskog orkestra Grada Birminghama morao biti zamijenjen koncertom ansambla City of London Sinfonia.

Isprva bi se moglo činiti da je teško na zadovoljavajući način nadoknaditi očekivanu svirku orkestra koji je svojevremeno proslavio Sir Simona Rattlea, današnjeg šefa-dirigenta Berlinske filharmonije. City of London Sinfonia, istina, nije ni približno toliko “glamurozan” kao birminghamski orkestar, no, neželjeni rizik Koncertnoj se direkciji i ovaj put isplatio.

Umjetnički opravdano podilaženje publici

Doduše, odluka da kao solist nastupi ruski virtuoz na limenim puhačkim instrumentima Sergej Nakarjakov mogla se učiniti kao umjetnički upitno podilaženje publici. Pritom nije uopće problematično angažiranje tog glazbenika, koliko ideja da ga se predstavi u Haydnovom Koncertu za violončelo i orkestar, u kojem je izvorna solistička dionica transkribirana za krilnicu, danas inače zanemaren instrument srodan trublji. I premda je moćan zvuk solista bio u priličnom neskladu s diskretnim nastupom londonskog orkestra, ova je suradnja ipak provedena na način koji je učinkovito anulirao sve moguće prigovore.  Nakarjakov se, naime, pokazao ne samo kao vrhunski virtuoz, nego i kao glazbenik koji veliku pozornost posvećuje stilu bečke klasike. Uostalom, i sâm je Haydn napisao i nekoliko koncerata za rog ili trublju, pa u tom smislu ni krilnica nije predaleko od njegovog svijeta, pa makar i u dionici koja je tehnički bitno zahtjevnija od onih koje je ovaj skladatelj inače povjeravao limenim puhačima.

Ako je nastup ruskog solista i bio najatraktivniji segment ovog koncerta, engleski gosti pobrinuli su se da i ostatak programa bude gotovo jednako intrigantan. Sučeljavanje Mozartove Pariške simfonije s Beethovenovom uvertirom Coriolan i Prvom simfonijom bilo je pritom dobra prilika ne samo za usporedbu orkestralnog sloga dvojice vremenski bliskih, ali ipak bitno različitih autora. Dvije ponuđene simfonije skladane su, naime, za doslovno isti postav orkestra, no, dok je Mozartova instrumentacija transparentna i prozračna, Beethovenovom dominiraju puhači, pa je ovim sučeljavanje postala jasnom primjedba njegovih suvremenika da su mu simfonije – preglasne.

Kompromis između povijesne obaviještenosti i romantičarskog pristupa

Ipak, svakako najzanimljiviji aspekt ovog gostovanja jest uvid u izvodilačku praksu koja predstavlja uspješan kompromis između takozvane povijesne obaviještenosti i tradicionalističkog, romantičarskog pristupa. Pod ravnanjem dirigenta Douglasa Boyda, City of London Sinfonia pokazuje kako je moguće umjetnički uvjerljivo sjediniti ono što se dugo smatralo nespojivim – sviranje na modernim instrumentima i primjenu povijesnih načela artikulacije i fraziranja. Rezultat pritom nije bitno drukčiji od onoga kojeg nude sastavi koji sviraju na povijesnim glazbalima, a svojim interpretativnim kvalitetama Boyd ne zaostaje za svojim u tom repertoaru puno razvikanijim kolegama.

Upravo zbog toga ovaj koncert može biti dobra poruka, ali i pouka domaćim ansamblima. Jer, ova sredina zasad jedva uspijeva održati i jedan jedini sastav koji raspolaže povijesnim instrumentima – konkretno, Hrvatski barokni ansambl. S druge strane, uz ispravno vodstvo, i tradicionalna izvodilačka tijela mogu doseći kvalitetu sastava specijaliziranih za ranu glazbu. To su već shvatili u, recimo, Simfonijskom orkestru HRT-a i Varaždinskom komornom orkestru. Ostali, pak, mogu slijediti taj primjer – ili se, kao i dosad, tvrdoglavo držati izvedbenih načela koja ne pripadaju čak ni prošlom, nego pretprošlom stoljeću.