Dobrodošao Osama

Ako dvojica čine isto, nije isto

(Si duo faciunt idem, non est idem)

Barem mi bismo se, s obzirom na svoje novije iskustvo, u tome trebali izvještiti: dobro shvatiti i prihvatiti spoznaju da “ako dvojica čine isto, nije isto”. I niti ne pokušavati komparirati prošlu aferu s karikaturama proroka Muhameda s najnovijim istupom aktualnog rimskog pape Benedicta XVI. Iako po medijskoj obradi teme ta dva događaja izgledaju slično ili čak identično (uvijek sve završava slikama demonstranata iz tzv. islamskog svijeta, koji pale zastave, slike i uzvikuju parole), riječ je o dva bitno različita događaja.

Akcije

Ponovimo telegrafski ono što iz vijesti vjerojatno znate: u svome prošlotjednom govoru na univerzitetu u Regensburgu, a u sklopu svoje “turneje” po Bavarskoj, za Bavarce domaći papa Benedict XVI., i dalje poznatiji kao ex kardinal Ratzinger, citirao je bizantskog cara iz 14. stoljeća Manuela II. Palaeologusa. Isti je, sasvim u duhu svoga križarskog vremena, napisao da je sve što je prorok Muhamed sobom donio bilo zlo i neljudsko, “poput njegove zapovjedi da vjeru koju propovijeda širi mačem.”

Rečeno – učinjeno, mogli bismo reći s obzirom na poznato “papa dixit” i žilavu vjeru (i još više medijsko nametanje) u tzv. Papin moralni autoritet, ako već ne i u samu dogmu o nepogrešivosti pape. Te riječi su, za svakoga iole svjesnog političke situacije u svijetu, očekivano izazvale burne reakcije. I, na drugi način, isto tako burne protureakcije. Vatikanske službe, dužnosnici te čudne države, osobe zadužene za dobre odnose iste s tzv. svjetskom javnošću – sve to upreglo se da demantira “nesporazume” kojih nije ni bilo.

Najprije je novi vatikanski državni tajnik Tarcisio Bertone u petak objavio kako je “Sveti Otac apsolutno i duboko ožalošćen što su neki dijelovi njegova govora možda bili uvredljivi za osjećaje muslimanskih vjernika i što su protumačeni na način koji nikako ne odgovara njegovim namjerama”. A onda se, nakon što su glasnogovornici, plus policijsko pojačanje dodijeljeno ljubaznošću talijanske države, na zbog kiše skraćenom nedjeljnom obraćanju (Angelus), iz svoga ljetnikovca u Castel Gandolfu, obratio on sam. Ponovivši uglavnom isto što su već rekli njemu podređeni službenici: “Duboko sam ožalošćen zbog reakcija na nekoliko pasusa moga govora na univerzitetu u Regensburgu, koji su muslimanski vjernici doživjeli kao uvredljiv”. I dalje: “To je bio citat iz jednog srednjovjekovnog teksta koji nikako ne predstavlja moje osobno stajalište”. Zadovoljan svojim ograđivanjem završio je riječima: “Nadam se da će to umiriti duše i razjasniti smisao mojega govora, koji je bio i jest poziv na jasan i iskren dijalog u obostranom poštivanju”. Bilo je tu, kažu izvještači, usprkos kiši i svoj ozbiljnosti situacije, dobrog raspoloženja i viceva, koji su svemu dodali i novi, naoko neočekivani antisemitski zaplet (stare priče o odgovornosti Židova za Kristovo razapinjanje). I sve tako. Gaf do gafa. Ali Papa nam je obećao opširniji izvještaj s putovanja u Njemačku, za svoje opće audijencije srijedom.

Reakcije

Vatikan se, dakle, mimo svojih običaja, počeo permanentno, iz dana u dan, ispričavati. Pedantni izvjestitelji primijetili su da je Papino nedjeljno, ladanjsko obraćanje press-služba Vatikana medijima dostavila, uz uobičajeni talijanski, i na engleskom i francuskom jeziku. No, inflacija količine isprike nije donijela kvalitetu. Prije suprotno.

Za Massouda Shadjareha iz Islamske komisije za ljudska prava Papa u isprikama nije uvjerljiv, a njegov govor muzika je za rasističke predrasude. “Blaži” su u Muslimanskom vijeću Britanije, odakle poručuju da je Papa naznakom u prvom govoru da ne dijeli mišljenje sa svojim izvorom iz 14. stoljeća mogao izbjeći cijeli slučaj. Urednik britanskih Muslimanskih novosti (Muslim News) Ahmed Versi misli da je Papa trebao jasno naglasiti kako islam ne propovijeda nasilje.

Još su “mekši” predstavnici 3,2 milijuna njemačkih muslimana, od kojih je većina Turaka, a kojima je prva briga da ne propadne Papin posjet Turskoj, zakazan za studeni. Isto tako koncilijantni su i turski vjerski poglavari.

Drukčije je na Bliskom istoku. Kairski Al-Ahzar, moćna sunitska institucija, preko svoga predstavnika Mahmouda Ashoura traži da Papa prizna svoju pogrešku. Egipatska politička organizacija Muslimanska braća ne ispričava Papu, ali i ne vjeruje u veliku mobilizacijsku moć njegovih riječi u Evropi. U Iranu klerici pozivaju na štrajk… I to je uglavnom sve što se tiče državnih i civilnih struktura. Naravno, ekstremistički siteovi na Internetu ne oskudijevaju smrtnim prijetnjama Vatikanu, na sedam crkava, raznih varijanti kršćanstva, bačeni su Molotovljevi kokteli na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, ubijena je jedna redovnica u Somaliji.

Važno je primijetiti: za razliku od koncilijantnosti ili uvrijeđenosti struktura na Istoku, te pojedinačnih prijetnji i izoliranih incidenata, zapadni konzervativni političari jasno zauzimaju stranu. Oni nemaju potrebe prijetiti, jer su već poduzeli korake i mjere. A euroatlantska prisutnost ne samo na Bliskom istoku nego diljem svijeta, nije puka prijetnja, već svakodnevna ratna realnost. Preko vikenda je tako njemačka kancelarka Angela Merkel izjavila kako su Papu krivo razumjeli. A generalni sekretar njezine stranke CDU-a Ronald Pofalla jasnije je formulirao stav njemačke desnice (iz čijih redova Ratzinger, uostalom, i dolazi): “Svi koji napadaju Papu nisu zainteresirani za dijalog. Oni samo žele zastrašiti i ušutkati Zapad”.

Posljedice

Bilo bi sasvim pogrešno na ovome se mjestu upuštati u teološku, znanstvenu ili neku drugu raspravu o tome što znači nametanje religije silom, što je to džihad – sveti rat (je li to uopće dobar prijevod) itd. i sl., kao što to neki čine, pristupajući Papinim riječima kao teorijskoj raspravi. Ne, u pitanju je nešto drugo. A to je da je crkveni poglavar uvijek, pa i u situaciji homilije, dokle god Vatikan pretendira na državnost, (i) osoba s političkom odgovornošću. Za što stoljeća vatikanske diplomacije daju dovoljnu potvrdu. Nije potrebno biti sljedbenikom teorije o vatikanskoj uroti da bi se povjerovalo kako je u povijesti te diplomacije malo što bilo slučajno. Što ne znači da se uvijek postupalo “diplomatski uglađeno”. Isto tako, nije potrebno vjerovati da je Vatikan glavno središte proizvodnje dominantnih političkih ideologija posljednjih desetljeća (a nije), pa da bi se vidjelo kako uz njih dobro pristaje.

Prethodni papa Ivan Pavao II. dao je svoj nemali doprinos, ako već ne “rušenju komunizma” a ono misionarskom slavlju na socijalističkim ruševinama. A što preostaje novome papi, Benedictu XVI., kada je Fukuyamin “kraj povijesti” nekako istovremeno ostvaren i promašen? Pa, korigirati se kao i dotični, teorijom o “ratu civilizacija” drugog drčnog Amerikanca – Huntingtona. A problem s tom drugom teorijom nije, pametniji to govore od kada se ona pojavila, što je ona glupa, neistinita i retrogradna. Problem je što ona, zbog sistemskog mjesta te ideologije, ne samo u politici SAD-a, nego i EU-a i mutiranog “slobodnog svijeta” uopće – djeluje. Kao “samoispunjujuće proročanstvo”, koje nakon intervencije bez konteksta, naknadno proizvodi kontekst i (ideološku) legitimaciju, tamo gdje je prije nije bilo. Pobrojite slike izbezumljenih muslimana u svojim omiljenim medijima samo ovaj tjedan i pomislite koliko dobrih kršćana, i s kakvom opremom, radi ovaj tjedan svoj časni vojnički posao i protiv koga. I što je od toga usnimljeno.

Ljubitelji “ravnoteže krivnje” reći će kako je tzv. muslimanski svijet u zabludi kada intervencije SAD, NATO-a i drugih euroatlantski integriranih na Bliskom istoku tumači kao novo križarstvo, novi pohod kršćana na muslimane, jer o tome nije riječ. S druge strane, tzv. kršćanski svijet je u krivu kada svu terorističku opasnost, a preko nje i svu ideološku usmjerenost suvremenoga svijeta vidi kao borbu protiv tzv. radikalnog islama. I više od toga: Vatikan je principijelno osudio rat u Iraku, redovito se protivi ratovima u svijetu i nasilnoj američkoj politici. No, koliko principijelno?

Islamofobija i antisemitizam sjenka su koja prati kršćanstvo kroz stoljeća, potpornji u konstrukciji drugog, koji je sve zlo, koje mi nismo. Na te teme literatura svakodnevno raste, a i površni poznavatelji povijesti ne mogu negirati kako je, barem do 20. stoljeća, u vjeri koja se svijetu nameće mačem šampion – kršćanstvo. O vjeri onih koji su slali u plinske komore ili “samo” pod jasenovački malj, sada nećemo raspredati. Da nas se ne optuži za historicističke resentimane, vratimo se u sadašnjost: u kojemu trenutku padaju Papine pogrešno izgovorene riječi, kada se recikliraju povijesne, s navodnicima ili bez njih, predrasude prema drugima? Sada i uvijek: u trenucima političke krize i nestabilnosti. Mi bismo o tome trebali nešto znati, ta na kraju 20. stoljeća dozvali smo duhove četnika, ustaša itd. Dozvali smo iluziju reprize i povijesnu grotesknu maškaradu. Izgleda da po tome nismo bili (samo) retrogradni, nego i vidoviti. Uklopili smo se u doba novih postmodernih pseudoreligioznih “križara” i “mudžahedina”, za koje svi znamo da ništa ne rješavaju, pa i da su u izvjesnom smislu samo simulakrumi, slijepa crijeva povijesti, ali svejedno dobro uspijevaju.

Zato, moramo li zagovarati teoriju zavjere da posumnjamo u slučajnost Papinih krivih riječi baš u Njemačkoj, baš dan nakon pete godišnjice događaja od 11. rujna? Da povjerujemo u bigotnost i nepromišljenost jedne takve mašinerije kakva je ona vatikanska? U slučaju karikatura proroka Muhameda, barem do trenutka kada su stvar zakomplicirali danski islamisti, koji su sami docrtali još skarednije dodatke aferi, trebalo je braniti slobodu mišljenja i izražavanja. U ovome slučaju riječ je o nečemu sasvim drugom i puno opasnijem, iako se direktne posljedice čine manjima.

I za kraj: kakve neposredne veze sve te “velike ideološke priče” imaju s nama? Velike. Komentator naših najutjecajnijih dnevnih novina konstatira kako mnogi od onih koji u Aziji i Africi protestiraju protiv Papinih riječi niti ne razumiju njihov smisao. Odgovorimo protupitanjem: razumiju li hrvatski vojnici smisao svoga angažmana na Bliskom istoku? Ili, ako vam je to preapstraktno, u Bosni?

*Grafit na zidu u “evro-atlantski integriranom” Mariboru