Dobrodošao populizam u ozbiljnom projektu

Klasični balet bez sumnje je jedna od najkonzervativnijih umjetničkih formi. No, bez obzira što se najčešće temelji na ograničenom inventaru plesnih pokreta, klišeiziranoj glazbi i libretima upitne suvislosti, svaki od tih elemenata u svijesti tradicionalne baletne publike ima gotovo sakrosanktno značenje. Samim time, čak se i najmanje zadiranje u bilo koji od njih doživljava se gotovo kao svetogrđe. To, međutim, nije spriječilo HNK-ovu upravu da koreografiju Delibesove Coppélije povjeri mađarskom koreografu Youriju V?mosu, umjetniku poznatom upravo po svojim nekonvencionalnim reinterpretacijama hitova baletnog željeznog repertoara.

Maštovito poigravanje imaginarijem Toulouse-Lautreca

Dobili smo tako Coppéliju na Montmartru, reciklažu projekta kojeg je isti koreograf već postavio na osam drugih europskih pozornica, svuda odreda izazivajući podijeljene reakcije, u rasponu od oduševljenja do zgražanja. Doduše, nije on tek prenio gotov projekt, nego je za Zagreb stvorio donekle novu predstavu, ako već ne u koreografskom smislu, onda svakako u njenom vizualnom identitetu. Njega, naime, potpisuju domaće autorske snage. Dinka Jeričević tako se maštovito poigrala imaginarijem svijeta Toulese-Lautreca, a na sličnom su tragu bili i živopisni, ali, srećom, ne i predoslovni kostimi Dženise Pecotić.

Trezven pristup sagledavanju ove predstave iziskuje otvorenost prema mogućnosti preispitivanja plesne lektire i neopterećnost prekrutim odnosom prema tradiciji klasičnog plesnog pokreta. Uz takve premise, V?moseva predstava sigurno neće izazvati gnušanje, ali će zadovoljstvo njome također biti relativno ograničenog opsega. Kada je riječ o gotovo potpunoj promjeni libreta, premještenog iz imaginarne poljske ruralne sredine, suočene s tehnološkim napretkom, u svjetlima velegrada obasjan svijet i polusvijet Pariza konca 19. stoljeća, V?mos je baletu svakako više dao nego oduzeo. Pažljivo osluškujući Delibesovu glazbu, on niže slike koje s njom u svakom trenutku upravo savršeno korespondiraju, nerijetko čak i bolje nego u izvorniku. Naravno, i nova je priča naivna, gotovo operetna, ali smislenost narativnog tijeka ionako nije nešto što se nužno očekuje od baleta.

Ansambl prizori u znaku popriličnog asinkroniciteta

Svakako treba pohvaliti i zamisao koreografa da predstavu pripremi bez gotovo ijednog prvaka ansambla, pokazujući time da se i u takozvanim epizodistima krije nezanemariv plesački potencijal. Pozitivna atmosfera koja je na taj način stvorena u ansamblu mogla se osjetiti tijekom čitave izvedbe, a svakako joj je pridonijelo i, barem za baletne standarde, prilično nadahnuto dirigentsko vodstvo Michaela Collinsa.

S druge strane, Coppélia na Montmartru nije bez određenih slabih strana. Jer, bez obzira na novi libreto i načelno vrlo razigranu koncepciju, V?mos nije ponudio nikakve bitnije odmake u smislu oblikovanja pokreta. K tome, čak se i za ovu priliku dosta pojednostavljena koreografija pokazala prezahtjevnom za dio plesača. Ansambl prizori tako su nerijetko protekli u znaku popriličnog asinkroniciteta, narušavajući tako u osnovi dobre, premda možda malo prenatrpane zamisli.

No, bez obzira na to, Coppélia na Montmartru i dalje je vrlo pristojna predstavu koju će publika voljeti. Neki od njenih najatraktivnijih elemenata, poput can-cana u drugom činu, možda i jesu sračunati na populistički efekt. No, to je i dalje prilično ozbiljan projekt, a ako će gledatelji na njega hrliti čak i samo zbog njegove površinske razine, u tome nema ničeg lošeg – dapače.