Dobrodošli u totalitarizam!

“S tim teškim kamenom o vratu sljepih strasti koje me motre uranjam u more pravopisnih problema s nadom da mi ne če nestati čvrsta dna pod nogama.”

Ivo Škarić, Kakav pravopis (Između fonetike i fonologie), Govor XVIII (2001.)

Nedavno je Ivo Škarić, sveučilišni profesor i predsjednik Hrvatskog filološkog društva, u Jutarnjem listu dao sljedeću izjavu: “Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik. Jezik bi nam ipak trebao biti za nijansu određeniji nego što su nam državne granice. Iznimno je važno znati je li pravilnije koristiti sport ili šport, ne u komunikacijskom nego u simboličkom smislu. Danas vi možete koristiti sport, iako znamo da je u službenoj uporabi šport i vama tu nitko ništa ne može. No, kada se propiše da je šport jedino ispravno, onda ste se vi kao pojedinac i institucija u kojoj radite dužni toga pridržavati. Sve one koji bi se ogriješili o Zakonom o jeziku propisana pravila trebalo bi kažnjavati i pojedinačno”.

Blut und Boden ideologija

Dva su momenta ove Škarićeve izjave ujedno i osnovna dva problema novog pravopisa; s jedne strane, to je simbolička razina o kojoj se govori, a s druge strane to su sankcije koje se nastoje propisati za eventualno nepoštivanje i kršenje pravopisa. Ako bolje promislimo, jasno je da su ta dva “vanjsko”-jezična argumenta samo posljedica tobožnjeg realno-postojećeg “unutar”-jezičnog argumenta koji jednim esencijalističkim stavom rasprave o jeziku vraća na napise njemačkog romantizma i stvaranje država-nacija iz 18. stoljeća. Još su Benedict Anderson i Eric Hobsbawm pokazali koju je ulogu odigrala simbolička strana jezika u širenju nacionalizma i stvaranju država-nacija. Andersonov koncept zamišljenih zajednica ne počiva isključivo na tome da su nacije zamišljene zajednice samo zato jer se njezini članovi međusobno ne poznaju, nego prije svega u činjenici da se uz niz konstrukcija nacije izmišljaju. To je osnovni argument: uz pomoć “lingvističkog nacionalizma”, koji se pojavio početkom 19. stoljeća u Europi, sa svojim filozofijskim korijenima u teorijama Herdera i Rousseau, radilo sa na širenju uvjerenja da svaka “prava” nacija ima svoj poseban jezik i literarnu kulturu, čime se izražavao historijski “bitak” naroda. Upravo iz tog razloga došlo je do trenda konstrukcije rječnika mnogih jezika koji u to doba nisu postojali – češki, poljski, mađarski, ukrajinski, norveški, itd. Uvijek se radilo o tome da pojedini društveni entitet na političkom polju nastoji osigurati vlast uspostavljanjem ideje o zajedničkom porijeklu koje se onda dokazuje zajedničkim tlom i jezikom. Do čega je to dovelo govori i širenje tzv. Blut und Boden ideologije, fraze koju je koristio i Hitler kako bi opravdao da njemački narod (krv) ima pravo živjeti na njemačkom, i europskom, prostoru (tlu). Sam termin je popularizirao Walther Darré 1930. godine kako bi uspostavio vezu između rase i zemlje, a u skladu s njegovom teorijom, Židovi su bili nomadski narod bez korijena ili zemlje i nisu pripadali njemačkom tlu. Premda je termin “krv i zemlja” (Blut und Boden) cirkulirao i prije Hitlera i Darréa, tek je s nacističkom režimom postao modus procedendi koji je služio za promicanje njemačkih nacionalnih interesa i, naposljetku, doveo do Holokausta. Koncept Blut und Boden osiguravao je moralno pravo da se osvoji koliko god je potrebno zemlje na Istoku kako bi se stvorila harmonija između njemačkog Volka i geopolitičkog prostora. Propaganda je u tom slučaju odigrala ključnu ulogu. Sam Anderson će, premda se ne fokusira na nacističku Njemačku, naglasiti važnost moderne komunikacije: da nije bilo izuma tiska, vjerojatno se ne bi razvilo toliko država-nacija. Međutim, dok je nekad glavnu ulogu u širenju nacionalizma igrala Gutenbergova galaksija, danas osnovnu ulogu ima radio, televizija i odnedavno Internet, odnosno McLuhanova galaksija. To su, dakako, otkrili i hrvatski širitelji Blut und Boden ideologije, pa stoga ne čudi da je spomenuti Ivo Škarić, između ostalog, i član Službe za jezik i govor HTV-a.

Športom do istinskog hrvatskog Bitka

Pri iščitavanju spisa pod nazivom Sport ili Šport?, koji se nalazi na internetskoj stranici jezikoslovne Službe, uočavamo niz karakteristika Blut und Boden ideologije. Već se na samom početku članka kaže: “U uporabnom hrvatskom jeziku supostoje likovi riječi šport i sport. U susjednome slovenskom jeziku nalazi se samo lik šport, a u susjednome srpskom jeziku samo lik sport”. Kao što vidimo, ponavlja se Andersonova teza o diferencijaciji nacionalnog subjekta i jezika od svih drugih entiteta, a pritom je simptomatično da Škarić već na samom početku spominje Sloveniju i Srbiju kao “granice” našeg jezika. Kojoj će se opciji prikloniti nije teško pogoditi. Naravno, on je dobro svjestan činjenice da nijedna konstrukcija jezika nije odvojiva od povijesti: “Što se tiče navikavanja na ovaj ili onaj oblik te riječi u hrvatskome, to navikavanje u stopu prati političku povijest. Dok smo bili u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, a za ovu riječ to je razdoblje od njezina pojavljivanja u hrvatskome 1870. do 1918., imali smo lik šport. U prvoj Jugoslaviji, do 1941., postupno se uvlači lik sport, koji opet posve nestaje od 1941. do 1955. Od te godine pa sve do 1990. lik je sport potisnut i u tom su se razdoblju gotovo svi današnji punoljetni Hrvati navikli na lik šport. Od prvih demokratskih izbora 1990. lik šport postaje služben i ponovno dominantan kao logičan ishod ustavne odredbe o hrvatskom jeziku. Od 1994. lik se šport nalazi i u službenome nazivu Ministarstva prosvjete i športa. Od izbora početkom 2000. oblik sport iznova postaje sve učestalijim i u dijelu javnih medija.” Kao što vidimo, Škarić svojevrsni početak razvoja hrvatskog nacionalnog Bitka datira u doba Austro-Ugarske Monarhije i pritom naglašava kako se u to doba govorilo šport, dok je – nije bilo teško pogoditi – neprijatelj Športa ni manje ni više prvi put došao iz Jugoslavije kad se počela širiti riječ sport. Uz kratki intermezzo, sport se pojavljuje 1955., i od te godine sve do stvaranja hrvatske nacionalne države 1990. šport je potisnut. Zatim se on ponovo vraća kao “logičan ishod ustavne odredbe o hrvatskom jeziku”, a od izbora početkom 2000. – kada, dakle, vlast opet dobivaju oni koji su u nekom “intimnijem” odnosu s Jugoslavijom – ponovo se istiskuje i prevladava sport. Da je Jugoslavija, a uz nju i ideologija koja svakom nacionalistu ne prija, osnovna osovina zla u uništavanju hrvatskog jezika najbolje pokazuje sljedeći citat: “Najdramatičniji su se okršaji vodili ranijih pedesetih godina kad se športski urednik Miro Mihovilović borio za tradicionalni hrvatski lik šport, a na njega je po nalogu Partije i beogradskih krugova pritiskao športski djelatnik Hrvoje Macanović, koji je zahtijevao lik sport”.

Pronalaženje Neprijatelja

Naravno, nije samo Jugoslavija prepreka Bitku hrvatskog nacionalnog bića, nego je to i Srbija. Škarić će potom reći da je uspostavom nove, druge centralističke Jugoslavije beogradska inačica sport potpuno istisnula hrvatsku šport. “Podsjećanje na te činjenice kazuje nam kada, kako i zašto je unesen lik sport; vidljivo je da on k nama nije došao iz francuskoga, ni iz engleskoga, nego ravno iz srpskoga i trebao je poslužiti učvršćivanju ‘bratstva i jedinstva’. Zato je ta riječ postala ideologemom, oznakom političkih i inih mentalnih sklopova.” Ne samo indikativno nego i problematično u tom kontekstu je prethodno smještanje historije lika šport u razdoblje Austro-Ugarske Monarhije. Naime, jednako kao što Škarić tvrdi da lik sport k nama nije došao “ni iz francuskoga, ni iz engleskoga, nego ravno iz srpskoga”, tako je trebao tvrditi i to da lik šport nije “k nama” došao ni iz francuskoga, ni iz engleskoga, ali ni iz srpskoga, nego ravno iz njemačkog i da je jednako tako služio učvršćivanju “bratstva i jedinstva”, doduše, u austro-ugarskoj inačici. U tom smislu i Škarićev šport nije ništa drugo nego ideologem, “oznaka političkih i inih mentalnih sklopova” par excellence. Na kraju članka Škarić će – previđajući spomenutu ideološku obojenost izraza šport – sukladno Blut und Boden ideologiji, u kojoj se, dakle, uvijek radi o povezivanju tla i krvi, reći sljedeće: “Kao što vidimo, prilagodba riječi na š iz raznih jezika koje izvorno imaju s dosta je stara svehrvatska pojava koja udružuje hrvatski sjever i jug. Te se riječi osjećaju kao da su naše izvorne bez obzira na to odakle su nam doista došle. Š-likovi riječi povezuju nas s okolnim mediteranskim i srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim krugom u kojem se osjećamo dobro i sigurno. U tom se prostoru ne utapamo, nego se s njime stapamo. Tu hrvatsko biće i hrvatski jezik imaju kutak svoje posebnosti”. Već na razini diskursa jasno se može iščitati da težnja k novom pravopisu nije nikakva težnja za boljim i ispravnijim jezikom, koja bi mogla biti opravdana s čisto lingvističkih aspekata, nego se radi o borbi koja posredstvom jezika ponovo nastoji oživjeti stare nacionalističke ideje. Kako drukčije shvatiti žargon koji koristi riječi poput “svehrvatska”, govori o udruživanju “sjevera i juga”, “izvornim riječima”, “stapanju s prostorom”, “hrvatskom biću” i “kutku posebnosti”? Konstatacija da se te riječi (dakle, šport i druge “hrvatske” riječi) “osjećaju” kao “naše izvorne bez obzira na to odakle su nam doista došle”, vraća nas na prijašnji odlomak u kojem smo već detektirali simptom. Naime, upravo na kraju nalazi se istina Škarićeva teksta: on je, premda u kontekstu Austro-Ugarske ne navodi da se radi o njemačkoj inačici riječi, svjestan da šport jednako kao i sport nije “izvorno” hrvatska riječ, ali neke se riječi jednostavno “osjećaju” kao izvorne. To je trenutak koji, unatoč želji autora, relativizira cijelu stvar, pa čak i novi hrvatski pravopis. Ne radi se, dakle, o nikakvom jezičnom argumentu, nego o “osjećanju”, a to nas direktno dovodi do ideologije.

Ratničkim diskursom do novog pravopisa

Ono što je Škarić, odvajanjem hrvatskog Bitka od Srbije i ratničkim žargonom (dovoljno je ponovo iščitati rečenicu u kojoj govori o “najdramatičnijim okršajima”), izrazio na prikriven način, do punog izražaja je došlo u razgovoru s Natašom Bašić, objavljenom 2. veljače 2005. u Glasu Koncila pod naslovom Hrvatski jezik je nacionalna vrijednost s kojom se ne smije trgovati. Premda već sam naslov sugerira ratnički diskurs svojstven i Škariću, a samo mjesto objavljivanja u cijelu priču uvodi i jednu novu dimenziju, sadržaj teksta je logični nastavak teze da je sport k nama došao ravno iz srpskoga kao ideologem koji je trebao poslužiti učvršćivanju “bratstva i jedinstva”. Bašić će reći: “Kad danas slušate ili čitate ono što govore i pišu Slavko Goldstein, Dubravko Škiljan, Milan Kangrga ili Rade Dragojević, imate dojam da su se u Zagreb sa strojnicama vratili Goran Babić i Milan Martić”. Ovdje su dva aspekta zajednička Škarićevim lamentacijama o športu kao istinskom Bitku hrvatskog naroda. S jedne strane to je teza da su Srbi ti koji predstavljaju glavnu prijetnju hrvatskom nacionalnom identitetu, a s druge strane to je prešućivanje ostalih utjecaja na formiranje hrvatskog jezika. Jednako kao što je Bašić rekla da su se strojnicama vratili Srbi u Zagreb, tako je mogla reći i da se sa Škarićevim športom i Hrvatskim pravopisom Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša u Zagreb vraća njemački jezik i nacisti. Ratnički žargon svojstven je i jednoj drugoj figuri u promicanju novog pravopisa. Stjepan Babić u Jutarnjem listu 27. siječnja 2001. kaže sljedeće: “Svima nam mora biti razumljivo nastojanje da hrvatski književni jezik sačuva što više svojih osobina, a ako su donedavno bile rashrvaćivane, da im dade ono mjesto koje bi imale do toga rashrvaćivanja nije bilo”. Jednako kao i Bašić, koja uz pronalaženje Neprijatelja tvrdi da je “jezik jamčevina istinske slobode”, tako i Babić bitku oko novog pravopisa shvaća u terminima “rashrvaćivanja”. Katičić je pak, obrazlažući zašto bi “ne ću” trebalo pisati odvojeno, izjavio da je to hrvatska tradicija, odnosno da je sastavljeno pisanje “neću” propisao Novosadski pravopis 1960. Dakle, ona bitka koja se 1990. vodila u materijalnim uvjetima i na granicama hrvatskog državnog teritorija, danas se, sve u svrhu simboličkog dokazivanja hrvatske nezavisne državnosti, vodi na području jezika. Dokazivanje sličnosti između današnjeg i korijenskog pravopisa uvijek se vraća i opravdava kratkim historijskim periodom koji netko shvaća idealnim stanjem države i manifestacijom hrvatskog Bitka. Štoviše, na kraju svog spisa o fonološkom pravopisu Škarić će reći: “Razumijem sve koje uz postojeći pravopis veže nostalgia. Razumjem, jer i mene u mom zalaganju za pravopisnim preinakama pokreču nostalgie, i to nostalgie mnogo šire od mene samoga i mnogo dugotrajnije od mene”. Dakle, ne samo da idealno stanje države treba tražiti prije Novosadskog pravopisa nego to stanje vjerojatno treba tražiti i prije postojanja samog koncepta nacije-države, u najdubljoj pretprošlosti. “Hrvatski če pravopis u budučnosti, vjerujem, biti onakav kakav je u biti bio u svojoj najdubljoj predprošlosti.” Kao što vidimo iz navedenog citata, Škarić u svom tekstu Kakav pravopis piše dosljedno fonološkom pravopisu (kako stoji u fusnoti, “da bi se demonstrirao način pisanja za koji se autor zalaže”), pa umjesto glagoljica stoji glagolica, umjesto moć stoji moč, umjesto ideologija ideologia, umjesto osjećaj osječaj. Međutim, dvije činjenice dovode do kontradikcije. S jedne strane, to je očiti lapsus calami: Škarić u navedenom citatu o nostalgiji u prvoj rečenici koristi riječ “razumijem”, dok odmah zatim koristi “razumjem”. Obično se o tipfeleru radi kada se izostavi neko slovo, no u ovom slučaju na istom mjestu imamo pisanje dosljedno fonološkom pravopisu i pisanje dosljedno fonetskom pravopisu. U tom smislu, Škarić, upravo zbog jedne jezične omaške, koja, kako nas poučava Freud, uvijek otkriva ono nesvjesno, zapravo krši vlastita pravila i pokazuje da nesvjesno ni sam nije siguran u svoje prohtjeve. S druge strane, ne radi se samo o kršenju vlastitih pravila. Naime, Škarić tim svojim “dosljedno fonološkim” tekstom čini upravo ono što spočitava u navodu za Jutarnji list. Ma koliko da je njegov pothvat “odvažan” na polju fonetike i fonologije, te možebitno “radikalan” na polju znanstvenog diskursa, Škarić stoji u kontradikciji s vlastitim zahtjevima. Ako je legalist i zahtijeva zakonske sankcije za nepoštivanje pravopisa, onda jednako tako – premda se u “dubini svog bića” ne slaže s postojećim pravopisom – ne bi trebao ignorirati suvremeni hrvatski pravopis i zakon. Time dolazimo do paradoksa koje otvara Pandorina kutija zahtjeva za zakonskim sankcioniranjem nepoštivanja novog pravopisa.

Perverzije totalitarizma

Kako bi izgledala logična posljedica Škarića i svih drugih “novih Hrvata” mogli smo vidjeti na nedavnom primjeru cenzuriranja novog Jamesa Bonda. Kako bi postigli da poznati 007 doživi svoju premijeru u dalekoj i donedavno za špijunsku tematiku zatvorenoj Kini, distributeri su ipak morali napraviti ustupak tamošnjim cenzorima. Naime, dio filma u kojem M spominje Hladni rat morao se izrezati ili preformulirati, pa je Judi Dench poslana da iznova snimi spornu rečenicu: “Isuse, nedostaje mi hladni rat” (Christ, I miss the Cold war), koja je zatim promijenjena u: “Isuse, nedostaju mi stara vremena” (Christ, I miss the old times). U skladu s tim možemo zamisliti da bi posljedica novog pravopisa mogla prijeći i na polje semantike, odnosno da će – ako Škarićeva ideja dobije zeleno svjetlo – postati sasvim normalno da će se umjesto “Isuse, nedostaje mi Jugoslavija” morati govoriti “Isuse, nedostaju mi stara vremena”. Jer, sukladno Škarićevoj izjavi za Jutarnji list, tko će govoriti suprotno – taj će biti kažnjen. Taj filmski primjer zapravo samo radikalizira već postojeću situaciju. Upravo je prijedlog novog pravopisa u pravom smislu te riječi već cenzura. Ako se sjetimo starih sovjetskih vremena, nacističkog režima ili Istočne Njemačke, metode su bile iste. Jednako kao što je partijska kontrola komunikacije potekla iz činjenice da se ona identificirala s ulogom Učiteljice, Majke i Vođe, pa je stoga rukovodila utjecajem na psihologiju mase, tako i Škarić i novi prosvjetitelji zapravo žele stvoriti jednu Novu Hrvatsku u kojoj će jezik, kao što je u Sovjetskoj Rusiji bio koncipiran u terminima marksističko-lenjinističke teorije, biti strukturiran po ideologiji hrvatstva. Kao što je teoriju u Sovjetskom Savezu imala pravo interpretirati samo određena skupina, prije svega vrh Partije, tako i ovdje na tu poziciju očito pretendira Hrvatsko filološko društvo i druge kulturne i znanstvene ustanove koje promiču novi pravopis. Svaki totalitarizam dovodi do perverzije. Historijski podaci govore o tome da je Staljin sve do kraja života igrao veliku ulogu u provođenju cenzure. Kao paranoični Vođa on je naprosto morao imati kontrolu. Nekoliko godina prije 1948. Staljin nije samo cenzurirao vodeće znanstvene spise (pa je tako uslijedila i znamenita epizoda s lingvistikom i Marrom), nego je Koba intervenirao i u riječi nove sovjetske himne. Škarić, doduše, nejde toliko daleko, ali on je – što vidimo iz njegova citata – posve svjestan veze između himne i jezika i njihove uloge u stvaranju nacionalnog identiteta. “Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik”, kaže Škarić, a za nepoštivanje treba uslijediti kazna. Nije sasvim slučajno da se perverzni vrhunac Staljinove cenzure odigrao upravo na polju kažnjavanja. Naime, postoje dokazi da je Staljin tijekom tridesetih godina osobno cenzurirao priznanja svojih negdašnjih partijskih drugova. Rukom pisana priznanja, koja su nekad dobivena mučenjem, a nekad dobrovoljno, najprije bi se dostavila u Kremlj. Zatim bi Staljin izmijenio nekoliko fraza i onda su istražitelji zatvorenike navodili da iznova ispišu priznanje u skladu sa Staljinovim instrukcijama. Ako dođe do novog hrvatskog pravopisa nije teško zamisliti da će Škarić ili netko drugi čak i priznanja onih koji su se ogriješili o pravopis cenzurirati i ispisati u skladu s novim pravilima, pa u priznanju više neće pisati “Priznajem svoju grešku i neću više pisati protiv pravila režima”, nego “Priznajem svoju grješku i ne ću više pisati protiv pravila režima”. Tek potom mogu biti smaknuti ili izgnani u Gulag ili na Goli Otok.