Dodir plemenitog Mide

U listopadu će hrvatski vojnici četvrti put zajedno s postrojbama NATO-a vježbati pomorski desant na jednom neobičnom dijelu hrvatskog primorja. Jedinstvenim ga ne čine ni prirodne ljepote (ima i još razvedenijih obala), ni režim zaštite tih nenagrđenih obala (nije uspostavljen nikakav). Domaćini iz MORH-a ističu čast prvog organiziranja ovolike vojne vježbe izvan zemalja NATO-a, osim što u stvari nisu domaćini jer je narav jedinstvenosti tog zemljišta pravna. Njegovi su vlasnici potomci kupaca otoka koji su se tada knjižno ustolili u visokim zvanjima feudalnog vlasnika, i danas predstavljaju jedini hrvatski preostatak ranosrednjovjekovnog pravnog fosila sve do kraja 20. stoljeća respektiranog pod nazivom skupnog vlasništva.

U svakoj je europskoj zemlji na zakonskom životu ostao makar mali broj ovakvih pravnih arhaizama, već od wimbledonskih parkova sačuvanih akcijom Commons, Open Spaces and Footpaths Preservation Society, škotskih obala s lokalno posjedovanim plimnim generatorima struje, preko ciriške šume Sihlwald, odakle su ogrjev po propisu dobivale udovice, svećenstvo, učitelji i gradska sirotinja, dva sela kod Brugesa u Belgiji, istočnofrancuskih pasišta koncesioniranih za današnji turizam, švicarskih pasišnih udruga sve do okolice Beča i dalje. Posljednja dva, tri desetljeća hrvatske povijesti priča je o privođenju europskim standardima. Desant na ovaj dio obala otoka Žirja nudi povod iznova promotriti hrvatski hod po standardima.

Narodnooslobodilački feudalac

Pridobivanje ljudi za zajedničke poslove društveni je evergreen koji već nađe priliku cvjetati sve tamo od špilje do svemirskog broda. Na nesreću, oblikovanje te moralne gladi za zajedničkom akcijom u ovom je slučaju izvedeno po uzusima kasnoantičkog i srednjovjekovnog ekscesa u predodžbi o tome kako ljudi posjeduju stvari. Novi se vijek vratio jasnom klasičnom nazoru o jednom vlasniku. Medievalno je vlasništvo bilo višeslojno, s kraljem na vrhu piramide kojem je zemljišta (višak?) bilo slobodno nerazdijeljenim zemljištima nagrađivati lojane sufragane – feudalne gospodare. Na tlu Europe je feudalna vlasnička petlja s vremenom postala najzamršenija u Dalmaciji. Ovdje je jedini pravi ekonomski feudalizam kao javno-pravni odnos postojao u Dubrovačkoj Republici izvan Astareje i otoka. U ostatku se radilo o privatno-pravnim ugovaranjima obrade loze ili masline, s ekonomskim slobodama toleriranim zbog bliske vojne opasnosti. Kad su se na nemirnom kontinentu 1848. pokrenule ekonomske emancipacije koje su učinile mogućima promicanje bivših obrađivača u neki od viših feudalnih statusa, društvena se petlja zamrsila do te mjere da je feudalizam u Dalmaciji za tridesetak tisuća preostalih težačkih obitelji konačno ukinut tek 1947. godine, 99 godina kasnije od ostatka nekadašnje carevine. Zadnji institucionalni feudalac bio je NOO Rab, koji je još nakon rata ovlastio procjenitelje da na način starih “štimadura” procijene ljetinu na susjednim paškim pasištima gdje su feudalni gospodari bili građani Raba (sa svojom starom udrugom sada kao tijelom nove lokalne vlasti), a težaci stanovnici Luna i Novalje na Pagu.

Današnji zaštićeni “značajni krajobraz” Lunjskog poluotoka na Pagu najbolji je putokaz kroz pravne zapletaje vlasništava na obali. U dijelu Hrvatske iz prijašnje sfere ugarskog prava kolektivna vlasništva nad zemljom okončana su 1913. “Zemljišne zajednice” u kakve se po zakonu iz 1894. pretakalo kolektivno vlasništvo, kao i poseban slučaj kolektivnih posjeda u bivšoj Vojnoj krajini posebno su dokinute 1947. godine. Prostrana pasišta premašivala su eksproprijacijski prag kojim se u novoj državi udaralo po “kulacima” i praktično su sva kolektivno posjedovana zemljišta (gmajne, komuni, muše ili bušaci kao pasišta, ili napose podržavljene šume) bila u vlasništvu države, općina ili gradova. Ni hrvatsko desantno vježbalište ne baštini izravno dugovječnu pravnu povijest ove vrste jer se ono u skupnim seljačkim rukama našlo tek 1876., kada je bivšim franjevačkim vlasnicima postalo moguće prodati ga. Lokalno je vlasništvo nad zemljom u novim vremenima poprimilo nenadane oblike društvenog dijaloga, poput onog na Viru, gdje su 1978. otočani krenuli u rasprodaju otoka vikendašima da bi onemogućili gradnju nuklearne centrale.

Čiji je travnjak… i Internet

Skupno posjedovana i zajednička dobra mogu se od ubavog pučinskog pašnjaka uopćiti do pitanja vlasništva nad zrakom i okolišem. Upitamo li se kako su predindustrijska društva regulirala pravo na lov i vlasništvo nad lovljenim životinjama, u idućem se koraku možemo zateći pitajući kako postindustrijska društva reguliraju lov na informacije i vlasništvo nad Internetom. Najcitiraniji članak društvenih znanosti je upravo Hardinov Tragedy of the commons iz časopisa Nature 1968., a pretresanja pitanja zajedničkih resursa i zajedničkog vlasništva danas se približavaju brojci od pedeset tisuća bibliografskih jedinica. I nad samom zemljom nije riječ isključivo o pastoralama uz čobanske svirale, jer je pravni koncept validan i u uređenjima novih ekskluzivističkih naselja čije se kapije pod sigurnosnim kamerama otvaraju samo na poziv stanara.

Naš ogledni primjer na Zvizduljama otoka Žirja u lokalnoj se zajednici anegdotalno pamti po domorodačkoj konstataciji s ročišta na početku parnice izvlaštenja 1983.: “Ne bi vi bili na mojemu da nije topova”. Takav je autoritet učinio da se lokalna kopanja protudesantnih skloništa za vrijeme tršćanske krize pamte gorkom dosjetkom kao “dobrovoljni prisilni rad”. U to se vrijeme širenje vojnih položaja preko ovdašnjih individualnih zemljišta ugovaralo dočasničkim revolverom prislonjenim nad vlasničko čelo. Idući je autoritativni uniformirani akter 14. rujna 1991. zaključio da je ovaj današnji desantni poligon beskoristan i neobranjiv, a grad će se ionako obraniti na mostu i u morskom kanalu, pa su lokalni ljudi imali zauzeti bitnicu oslanjajući se na ono što je još preostalo. Listi kurioziteta ovog mjesta tako se pridružila i tadašnja obalna bitnica u sastavu policije, s koje su se neki odmah potom našli u regulaciji prometa. Nakon što je napuštena, njezin je čuvar iz HRM-a podupiran naftom za agregat istovremeno s naplaćivanjem robizonskog turizma. Idući se povremeni “čuvar” bavio prezentacijom svojih turističkih aspiracija in situ i zatvaranjem novih ograda pred dolazak turističkih gradnji koje su se tek promolile nad horizontom. Na kolektivnom zemljištu je kolektivni čin vlasnika bilo organiziranje skupnog fotografiranja Šime Strikomana 2005., kao i tadašnja kolektivna izložba o rujanskim zbivanjima 1991. godine, koju je čuvar mešetarskih interesa nad ovim obalama odnio dan nakon postavljanja.

Tko su građani, što je njihova zajednica

Kakvi se standardi uspostavljaju nad ovom kockicom hrvatske kulturne raznolikosti? Pag, Vir ili Žirje dobri su otočni lakmusi procesa kakve vidimo i u centru glavnoga grada, jer u tim omeđenim epruvetama nema ni supstanci ni sila kakve već ne postoje na kopnu. Tu vidimo jednu nedovršivu 24-godišnju parnicu kakvu bi se, po pozitivnom zakonu, imalo razriješiti na ročištu u sportskoj dvorani. To su javne ustanove koje se također ravnaju geslom “svačije je ničije”, pa je prošla šumarija naputila lugara da ruši oznake seoskog vlasništva kako bi postala vlasnik dijela šume (i danas bez plana održavanja), a vojska u nastavku parnice nad napuštenim zemljištem drži da su riječi “javni interes” dostatne za izvlaštenje bez obeštećenja stotina vlasnika i tisuća nasljednika.

To je država koja se među svojim građanima na ovaj način očekuje nesmetano švercati, ali ipak daje za pravo sankcioniranju besplatne vožnje tramvajem. I to su perspektive veće sigurnosti građana u sklopu vojnog saveza koji se ovdje nadovezuje na standard društvene odgovornosti Varšavskog pakta. Iza svega toga počiva desetak kilometara obale za kakvu bi današnje mediteranske rivijere prodale košulju, otoka na kojem svatko mlađi od šezdeset predstavlja osvježenje i ustavna zaštita vlasništva s prvim člankom Zakona o otocima po kojem je zajedničkom poslu građana sve to “od posebnog značaja”.