Dogmatizam prosvjetiteljstva

Sudbina je određenih knjiga, te određenih fraza (“fašizam”, “orijentalizam”, “multikulturalizam”, “rasizam”) da se koriste kao batine za udaranje ljudi čija se stajališta nekome ne sviđaju. Te verbalne palice često imaju malo ili uopće nemaju nikakve veze sa svojim izvornim značenjima ili, u slučaju knjiga, s onime što su njihovi autori zapravo napisali. Pretpostavljam da bih se trebao osjećati polaskan što se Murder in Amsterdam postupno pretvara u takvu knjigu.

Profesor Cliteur želi istući nihiliste, postmoderne kulturne relativiste i multikulturaliste te se koristi mojom knjigom kao svojom batinom. Mogu samo pretpostaviti da ju je zaista pročitao, no, njegova verzija zasigurno nije moja. Nigdje nisam tvrdio da ideali prosvjetiteljstva nisu ništa bolji od radikalnog islamizma. Moj opis ubojice Thea van Gogha i njegove krvoločne ideologije čini prilično jasnim moje mišljenje o vjerskom ekstremizmu. Ili profesor Cliteur nije sposoban shvatiti složenu argumentaciju ili svjesno pogrešno tumači moju knjigu kako bi me klasificirao kao “postmodernističkog relativista”.

S obzirom na to da iznimno cijenim intelektualne sposobnosti profesora Cliteura mogu samo pretpostaviti da je riječ o tome drugom. Jedan primjer njegovih metoda trebao bi biti dovoljan da dokažem svoju tvrdnju. Napisao sam da su mladi europski muslimani ponekad kobno privučeni radikalnom islamu zbog svoje kulturne izmještenosti. Ne osjećajući se kod kuće ni u tradicijama svojih otaca ni u društvima svojih europskih domovina, oni traže “čistoću modernog islamizma” koji “je odvojen od kulturne tradicije”. To je zaista univerzalistička vjera, baš kao što je to i vjerovanje u temeljne vrijednosti prosvjetiteljstva. Dakle, ono što vidimo u Europi je “ne izravan sudar između kulture i univerzalizma, nego između dviju verzija univerzalnosti, jedne radikalno sekularne, a druge radikalno religiozne”.

Pročitati to kao da ja vjerujem kako su one iste, ili da jedna nije bolja od druge, ili gora od druge, zahtijeva izvanrednu intelektualnu nemarnost ili iznenađujuće loše namjere. Divim se uspjesima prosvjetiteljstva jednako kao što se čini i za profesora Cliteura, ali također vjerujem da je jedan od njegovih najvećih uspjeha odbacivanje dogmatizma, bilo koje vrste. Moguće je biti dogmatik kada je riječ o idejama koje same po sebi nisu loše. Određeni ideolozi u SAD-u, kao i u Europi, bili su uvjereni da je zauzimanje Iraka američkim vojnicima bio najbolji način uspostave demokracije na Bliskom istoku. Istaknuti zabludu te vrste dogmatskog skoka vjere ne znači reći da su baatizam Sadama Huseina, ili sunitski džihadizam, isti ili jednako dobri kao liberalna demokracija.

Profesor Cliteur drži se tako dogmatski svoje ideje sekularizma i prosvjetiteljstva da je bilo kakva susretljivost prema religioznoj vjeri, osobito prema islamu, ekvivalent popustljivosti prema vjerskom ekstremizmu ili obliku samomrzilačkog nihilizma. Moj prigovor nije upućen prosvjetiteljstvu kao takvom, nego ideološkom fanatizmu nekih koji vjeruju da ga brane. Ako želimo izolirati i poraziti vjerski ekstremizam moramo imati mainstream europske muslimane za svoje saveznike. Prilično grube polemike koje je “izbacio” profesor Cliteur neće biti od velike pomoći u tom nastojanju.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom The Dogmatism of Enlightenment objavljen na internetskoj stranici www.signandsight.com/features/1183.html