16.6.2005.

Ivica Župan  

Dohvatiti Slobodu

Rad kipara i akademika Ivana Kožarića 31. svibnja predstavljen je grčkoj publici u atenskom umjetničkom centru Technopolis, zanimljivu izlagačkom prostoru smještenu u bivšoj atenskoj plinari, poznatoj još i pod imenom Gazi. Tako je Kožarić postao prvi hrvatski likovni umjetnik kojemu je postavljena samostalna izložba u Grčkoj.

Skulptura kao crtež u prostoru

Na izložbi što ju je ostvario zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, u suradnji s hrvatskim Ministarstvom vanjskih poslova i europskih integracija, Veleposlanstvom RH u Ateni i gradom Atenom, do 27. lipnja trajat će Kožarićeva izložba Skulptura 1954. – 2005., specifičan Kožarićev projekt koji se prilagođava prostoru u kojemu se postavlja, instalacija sa skulpturom Čovjek koji sjedi iz 1954. postavljenom na bijelom postamentu i “produženom” s 500 metara aluminijske folije koja izlazi iz ruke figure i kruži cijelim tokom izložbenog prostora. Tri prostorije bivše plinare, zidovi, stijene, industrijski detalji poput željeznih niša i cijevi, poslužili su kiparu da raširi 500 metara folije i stvore jedinstven svjetlucavi prostorni crtež.

Rad je za projekt odabrala Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a. “Činilo mi se važnim da grčka publika upozna ovu izuzetnu osobnost hrvatske umjetničke scene kroz rad koji će nastati in situ. Naime, Kožarić će i ovaj put – kao što je to već učinio na zapaženoj izložbi u Zagrebu 2000. i zatim u Rijeci – izložiti figuru čovjeka nadopunjenu aluminijskom folijom. Kojim će smjerom folija krenuti, kakva će biti oblika i koliko će prostora ispuniti, znat će se tek na dan otvorenja izložbe”, pojasnila je Pintarić.

Raširena Möbiusova vrpca – matematički simbol za beskonačno

Brončanu skulpturu Čovjek koji sjedi kritičari su (primjerice Antun Maračić) uspoređivali s antičkom kiparskom interpretacijom Apoksiomenosa, sportaša koji skida blato sa svoga tijela. Inventivni spoj između pola stoljeća stare brončane figure i novooblikovanog nastavka ruke u aluminijskoj foliji, Kožarić je prvi put realizirao u sklopu svoje upečatljive izložbe Skulptura 1954. – 2000., postavljene u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika. Potom je, iste godine, projekt ponovio i u riječkom MMSU, drukčijem prostoru, koji nije rotonda nego prostor po svojoj konfiguraciji nalik slovu L, a u to je doba imao stubište koje je zapravo bilo polukat, pa je autoru za samo fizičko svladavanje prostora bilo potrebno triput više folije – točno 980 metara!

Čovjek koji sjedi figura je čudnih anatomskih i proporcijskih regula, s hipertrofiranom desnom nogom i lijevom rukom u stilu Giacomettija, pri čemu je napose znakovita lijeva ruka koju je autor takorekuć u beskraj produžio folijom koja zmijoliko, dijelom podnicom, a djelomice i zračnim koridorom, vijuga izložbenim prostorom, navodi posjetitelja da u ophodnji pokuša dokučiti gdje zapravo završava aluminijski produžetak Kožarićeve antologijske skulpture, a napor na koji je prisiljen posjetitelj metaforizira “odlazak” aluminijske vrpce u beskonačnost.

Riječ je o formalnom minimalizmu: u samo jednoj, “dorađenoj” skulpturi – atraktivnoj instalaciji – autor doista podastire retrospektivu svoga ukupnoga kiparskoga i svekolikoga umjetničkog rada jer dokumentira razvoj najvažnije, krucijalne i višedesetljetne – koja seže sve do prvih i najstarijih kiparevih osviještenih umjetničkih napora – odlike Kožarićeve morfologije, kvintesencije njegovih polustoljetnih napora: želje da se “dohvati” Sloboda, i to ne samo ona moguća i biološki ograničenu biću dostupna i dopustiva, dakle Sloboda u ljudskom “formatu” i ljudskoj dimenziji, nego i da se hrabro pokuša ući i u utopističke razmjere i prostore Slobode, da se propita i iskuša je li Sloboda uistinu Utopija.

Nepristajanje na ustaljene konstelacije

Neuobičajena ekstenzija desne noge i navlastito lijeve ruke Čovjeka koji sjedi zarana je, kako je primijetio Antun Maračić, kustos prve izložbe (Skulptura 1954. – 2000.), u autorovu opusu i svijesti “markantna točka rane deklaracije slobode. Početno slobode od anatomskih i proporcijskih zadanosti figurativnog kipa, od imperativa medija i stila, do bezgranične slobode misli i fantazije koja će se, dosljedno mladenačkom obećanju, kasnije u opusu ovog kipara pojavljivati u najrazličitijim manifestacijama. Primjerice, u zamisli skulpturalnog premošćivanja velikoga gradskog raskrižja, u projektu rezanja planine, u ideji prizemljivanja Sunca”, piše Maračić i zaključuje: “Nakon skoro pola stoljeća Kožarić se prisjeća svoga ranog djela, dovršava ga tako da naznaku njegove neobičnosti hipertrofira do apsurda. Pritom, ponovo dosljedno sebi, mogući patos pretencioznoga slobodarskog pretjerivanja ovaj veliki umjetnik prevodi u omekšavajući humor”.

U osjećaju slobode Kožarić je – ludički, nedogmatski, vitalistički, s humorom i sa slobodnoumnom, gotovo anarhističkom nepomirenošću – išao tako daleko da je u svojim projektima relativizirao čak i svemirsku konstelaciju, astralne zakonitosti, postojanje svemira s nebeskim tijelima, zviježđima, Zemljinom hemisferom i svim ostalim. Cijelu je tu astralnu konstelaciju odavno relativizirao i slobodarskim erosom “ispravio” u nešto na što se ne mora pristajati. O tome, primjerice, svjedoče Mlake iz 1971. izvedene za izložbu Trigon u Grazu, a čiju je inačicu pokazao na izložbi Zagrebačka neba II u rujnu 1999. postavljenoj u zagrebačkoj Galeriji Beck. Kao slobodan duh oslobađa se “gnoseologije”: na svijetu, dakle, ništa nije a priori zadano, cijeli je svemir – rasuđuje Kožarić – samo stanje mirovanja, jedini planet u njemu je čovjek i jedino što je u svemiru izvjesno jest njegovo postojanje. Sve ostalo treba provjeravati, ili kako on to navodi u svojim zapisima, “egzistencija prethodi esenciji”.

Zbog ovakvih je projekata Kožarićev rad okićen superlativima poput “najslobodniji”, “najkreativniji”, “najzanimljiviji”. U svojim poznim godinama kao da je aktivniji nego ikad; iako odgojen u klasičnom kiparskom smislu, odavno je prešao granice likovnih medija i etablirao se na međunarodnoj sceni.