Dok govori o životu u suvremenoj provinciji, film Kosac ne upada u zamku prenaglašavanja ruralne monotonije i zatucanosti ili transplantiranja urbane tlapnje u ruralni setting
Kosac, r. Zvonimir Jurić,
Hrvatska, 2014.
Noć. Kukuruzište. Sredovječna Mirjana (Karanović) ostaje bez benzina usred zabačenog slavonskog druma pa pomoć zatraži od Ive (Gregurevića), radnika poljoprivrednog kombinata koji kosi usjeve pod okriljem noći. Mirjana pokušava ćaskati dok je on u svojem traktoru vozi do obližnje benzinske postaje, ali bezuspješno. Ivo je šutljiv i povučen, a sumnje koje evocira njegov muk uskoro se pokažu utemeljenima. Radnik na postaji ponudi Mirjani da je odveze natrag do auta pošto je, oklijevajući, upozori da je Ivo prije mnogo godina “napao neku ženu”. Mirjana je sada suočena s moralnim izborom: podleći svom strahu ili ga progutati?
Obrati u perspektivi
Nakon malo kolebanja ona ipak pođe s Ivom, a u povratku kroz noć atmosfera počinje poprimati obrise horor filma: kada se zaustave kako bi uzela malo zraka, Jurić snima traktor u totalu guste šume obavijene neproničnom tminom, s tek dva slabašna snopa traktorskih svjetala koje osjenčava noćna vlaga. Po stepenicama traktora Mirjani poispadaju stvari iz torbice. U blizini nema žive duše. Kada Ivo sakrije zametene ključeve auta, gledatelji mogu predmnijevati samo gadan ishod. Sve više počinjemo sumnjičiti Ivu. Gregurević ga inicijalno igra poput Dragana Paravinje, neuglednog lumpena očajnog pogleda čija zapuštenost i gotovo opipljiv smrad signaliziraju asocijalnu ćud i neke izvitoperene šeme. Međutim, Kosac ipak nije slasher film, a njegov prvi čin tako je konstruiran samo kako bi se publika upecala na ono što čini okosnicu svakog horora: strah od Drugosti.
Gledateljima se emotivno manipulira kako bi ih se moralno impliciralo: inicijalan strah od Ive postepeno će se transformirati u suosjećanje s marginalcem koji je stjeran u zapećak optužujućim pogledima poput naših. Konzekventna empatija nije rezultat iznenadnog preokreta u priči, već upravo obrata u našoj perspektivi – Ivo je ono što jest od početka do kraja filma. Taj efekt postiže se kompleksnom, policentričnom dramaturškom konstrukcijom koja vrlo suptilno, gotovo nevidljivo isprepliće tri priče u realnom vremenu: Mirjane i Ive, policajca Kreše i Josipa, mladog radnika na benzinskoj postaji koji je upozorio Mirjanu na Ivinu prošlost. Nakon što mu završi smjena, Josip ode na bratovu momačku večer, usiljenu žurku krcatu pijanim provincijalnim agresivcima koji mu pokušavaju “uvaliti curu” i skupinom ratnih veterana nasaftanih u alkoholu. Već tu možemo naslutiti da cilj nije rasplitanje Velikih Psiholoških Istina, već stvaranje impresionističke tapiserije turobne seoske bezizlaznosti. Kako je kamera vjerno išla ukorak s praznim hodom tih beznadnih likova, moram priznati da sam se čitavo vrijeme pitao – čemu? No, to je vjerojatno isto pitanje s kojim se svako jutro bude uspavani žitelji jedne “post-konfliktne” sredine.
Odličan rad s glumcima obuhvaća i sporedne uloge, pogotovo skupinu ratnih veterana prikazanih s nježnim realizmom, nauštrb uobičajene eksploatacije afektivnih paroksizama PTSP-a. Solidni Ivo Gregurević i Mirjana Karanović na trenutke možda previše podglumljavaju, zbog čega povremeno djeluju više kao da glume suzdržanost nego da to jesu, ali to nije problem ni glumaca ni režije - njihova suzdržanost naprosto nigdje u scenariju ne nalazi kontrapunkt u većem emotivnom intenzitetu. Scenarij pokazuje interes isključivo za likove koji drže sve u sebi, pri čemu se olako izjednačava introvertiranost s karakternom dubinom. Možda je i razumljivo da se nakon desetljeća ozloglašenog hrvatskog preglumljavanja ustručava prikazati veći izboj emocija, ali imam dojam da se taj sjajan glumački ansambl može nositi i s većim izazovima.
Zamke suvremene provincije
Kosac briljira upravo na formalnom planu, i pri tome manje mislim na senzualnu, ali u osnovi konvencionalnu kameru, koliko na ritmički fino kalibriranu montažu i na sugestivnu zvučnu kulisu: kad bi klaustrofobija majčinstva imala svoj precizan zvuk, to bi svakako bilo neumoljivo pretumbavanje veš-mašine. Film vrvi sličnim detaljima koji ostavljaju dojam gotovo dokumentarističke nepatvorenosti: kukac koji se vrzma na asfaltu; udaljena tutnjava seoske diskoteke; zadnji izdisaj djeteta prije no što utone u san. Jurić ima nježan dodir pa će i svoj film privesti kraju slično kao da sklapa oči pokojnika: potrebna je doista istančana vizualna taktilnost da bi se gledatelja dirnulo s dva-tri kadra života na počinku.
Kosac je dramaturški i tonalno toliko usklađen da uvjereno tvrdim kako ne postoji hrvatski film koji vjernije dočarava život u suvremenoj provinciji, a da pri tome ne skreće u prenaglašavanje seoske monotonije i zatucanosti, ili transplantira urbane tlapnje u ruralni setting. Međutim, imperativ tona i atmosfere donekle sputava film da do kraja rastvori svoja dramaturška krila. Na primjer, razgovor policajca Kreše i njegove žene Ane tek zagrebe tabu žena koje se osjećaju distancirano od svoje djece i žele više od života od toga da im skidaju vrućice. Što će biti s Aninom majčinskom depresijom? Kako će na Mirjanu utjecati susret s Ivom? Što je on to napravio prije 20 godina? Hoće li Josipa u konačnici na dno povući njegovi naporni frendovi koji alkoholom, agresijom i lošom house glazbom uzaludno pokušavaju prigušiti tišinu provincijalnog očaja? Čitavo vrijeme imao sam dojam kao da ne gledam film, već pilot epizodu neke obećavajuće dramske serije.
Sagledavajući ga u kontekstu hrvatskih režisera, Jurića bih okarakterizirao parafrazom W. B. Yeatsa: najboljima fali (veće) ambicije, dok su najgori puni strastvenog intenziteta. I ne potkrjepljuje tu opasku samo pandemija nesnosno glupih i vulgarnih pučkih komedija koji su filmski do neprepoznatljivosti izobličili hrvatsku provinciju. Kosac naočigled ima istu tematsku nišu kao i Kino Lika, još jedan “ozbiljan” film o izgubljenim dušama koje glavinjaju kršem svojih ništavnih života. No, dok su Matanićevi likovi inhibirani ničim doli scenarističkom ispraznošću pa je i njihova katarza predvidljivo ekshibicionistička – sjetimo se babe koja preko autoceste bježi u slobodu i debele djevojke koja se jebe sa svinjama – Jurićevi likovi ranjene su zvijeri koje malo toga može izmamiti iz njihovih jazbina, a i to malo će samo naglasiti njihovu emotivnu oskudicu. Njihovi problemi socijalno su ukorijenjeni, dakle realni, stoga ih neće odagnati nešto banalno poput prisnog zagrljaja niti će se scenarističkom alkemijom magično transmutirati u nekoliko krokodilskih suza prije odjavne špice. Uglavnom - nema fast food katarze.
Logika reprodukcije nasilja
Ivin habitat vlagom je nagrizen sobičak u napuštenom industrijskom lokalitetu koji je dio poljoprivrednog kombinata. U susjednoj prostoriji koju nitko nije taknuo 20 godina nalaze se zamrznuti tragovi prošlosti: dvije šolje od kojih je jedna ostala zamrljana ružem. Ivin instinkt da ih sačuva gotovo je arheološki. Za njega taj rumeni trag kao da evocira vitalizam koji pripada nekom dalekom, izgubljenom svijetu; gotovo da možemo čuti žamor života koji je nestao preko noći. Rendezvous Mirjane i Ive u njegovom sobičku dirljiv je koliko i tragikomičan. U jednom trenutku Ivo neprimjetno nestaje iza zastora i – poput ocvalog mađioničara - osvane u čistim hlačama i košulji koje vjerojatno nije obukao desetljećima. Kad mu Mirjana pokaže minimum ljudske topline – kockicu čokolade, razgovor uz kavu – ona ni ne shvaća koliki zalogaj za njega to predstavlja. Njihov jedva tinjajući plamičak intime promptno će ugasiti hladno plavetnilo policijskih uniformi, podsjetnik na njegov status vječnog prijestupnika u očima zakona.
S obzirom da se čitav život skrivao od optužujućeg pogleda zajednice, jasno je zašto je jedini nasilan čin u filmu - Ivino samokažnjavanje - sakriven od očiju gledatelja: to je njegova duboko privatna stvar. Međutim, bilo bi pogrešno interpretirati njegov čin moralističkom logikom zločina i kazne; baš suprotno - ta logika je ono što osigurava da se nasilje reproducira. Upravo je krivnja ono što perzistira u sadašnjosti koja poriče svoju prošlost, očuvana poput crvenog ruža na rubu šalice ili skorene krvi na oštrom nožu.