luka ostojić  

Dokument ili dokumentarac

Citizenfour, r. Laura Poitras, 2014.



Internet je postao toliko uobičajena pojava da više ne primjećujemo koliko su njegov nastanak, razvoj i načini upotrebe bili neplanirani, neobični i paradoksalni s obzirom na društveni kontekst. Sam začetak Interneta možemo zahvaliti Hladnom ratu tokom kojeg su se SAD i SSSR, između ostalog, nadmetali i u tehnološkom razvoju1. U želji da njihova strana dođe do revolucionarnih izuma (ili barem inovativnih metoda za uništenje sovjetskih vojnika), američka vojska je odlučila napraviti jedinu mudru stvar koju je mogla tada napraviti: angažirati znanstvenike, osigurati im veliki budžet i zajamčiti veliku slobodu rada. Tako je početkom 1960-ih financirala i opskurni prijedlog za stvaranje komunikacijske mreže koji nije imao mnogo veze s vojskom, niti mnogo šanse za uspjeh.

Drugi ključni trenutak u razvoju Interneta je uključenje programera i studenata s američkih sveučilišta u rad na razvoju Interneta. Stvaranje i razmjena programa za korištenje Interneta bili su im hobi čiji cilj nije bio profit (jer Internet tada nije ni stvarao prihode), nego zabava i stvaranje novog, zajedničkog virtualnog prostora. Rad se odvijao u skladu s principima znanstvenog rada: svi su imali potpunu slobodu pristupa tuđem radu i obvezu uzajamne suradnje. Iz neplaniranog, ali vrijednog i efikasnog rada nisu proizašli samo temelji Interneta, nego i ogromna zajednica programera koji su razvili zajednički jezik, etiku, identitet i (virtualni) prostor. Nastali su hakeri.

Ironično, u borbi protiv SSSR-a, SAD je slučajno razvio Internet, i to na temelju radničke solidarnosti i ogromne javne potpore. I premda mreža nije mogla biti ideološki određena, uz nju se razvio hakerski kolektiv spreman braniti vrijednosti na kojima je nastala. Tako je danas došlo do paradoksa u kojem američka vlada ima dosad neviđeni potencijal za špijuniranje i kontroliranje opće populacije, ali pritom ovisi o svojeglavim hakerima koji i dalje imaju povlašteno znanje o manevriranju Internetom. Iz te trajne napetosti proizašli su haktivistički pokreti koji znaju iskoristiti slabosti vladinih i korporativnih sustava, kao i akcije zviždača (kao što su Chelsea Manning, William Binney, Thomas Drake, Jesselyn Radack...) koje je vlada angažirala da rade tehnički posao, a koji su kasnije razotkrili tajne državne informacije.

Čime pokriti kadrove?

U tom neobičnom kontekstu nastaje film Citizenfour Laure Poitras o Edwardu Snowdenu, danas najpoznatijem zviždaču. Ova američka aktivistica i filmska autorica jedna je od prvih osoba s kojom je Snowden stupio u kontakt s namjerom puštanja svoje priče u javnost. Snowden je odabrao Poitras na temelju njenih ranijih dokumentarnih filmova My Country, My Country i The Oath koji se kritički bave američkom politikom nakon 11. rujna 2001. Snowden je vjerovao da Poitras ima prave vrijednosti, hrabrost i pouzdanost da dokumentira i objavi njegovu priču, unatoč izvjesnim otvorenim i prikrivenim pritiscima američke vlade koji će joj drastično izmijeniti život. Poitras je pozvana na tajni sastanak u Hong Kongu između Snowdena i dvojice novinara The Guardiana, te je jedina imala mogućnost snimanja navedenog susreta koji čini glavni dio filma. Stoga Citizenfour nije samo dokument koji prikazuje Snowdenov izuzetno hrabar i politički važan čin otkrivanja činjenice da američka vlada špijunira kompletnu populaciju SAD-a (i šire), nego i priznanje smionoj autorici koja je ispunila misiju.

S jedne strane, Citizenfour može se promatrati kao aktivistički čin unutar borbe između države i hakera. S druge strane, može li se gledati i kao prikaz te borbe, kao priča o navedenim tenzijama i sukobima? Drugim riječima, iako je Citizenfour važan čin i vrijedan dokument, je li ujedno i važan dokumentarni film? Ovdje ne mislimo na puku estetsku dimenziju “ljepote radi”, nego na sposobnost filma da vizualnim jezikom u trajanju dugometražnog filma gledatelju jasno i efektno razloži temu. To je pitanje naročito osjetljivo u ovom slučaju, s obzirom na temu i uvjete nastanka koji predstavljaju objektivne prepreke za snimanje dobrog filma.

Prva i najočitija prepreka bila je nepristupačnost potrebne materije. Logično, Poitras nije imala pristup povjerljivim vladinim informacijama ni njenim službenicima. Autorica s vremenom, zbog represije američke vlade, gubi čak i siguran pristup SAD-u. Kritičari i zviždači su također oprezni u svojim izjavama, a naposljetku i sam Snowden, glavni protagonist filma, nestaje iz vidika jer bježi u Rusiju. Nesigurnost i neizvjesnost vlastite pozicije Poitras uspješno prikazuje kroz prikazanu šifriranu prepisku sa Snowdenom, ali ipak, osim izjava zviždača, autorica nema dovoljno važne građe za film. S obzirom da smo Snowdenovu priču već saznali iz medija, ostaje upitno što nam novo film može reći.

Druga je prepreka “filmičnost” tematike, koliko dobro ova priča uopće može biti prikazana konvencionalnim dokumentarnim filmom. Prostor borbe je Internet, ugrožene su privatne informacije milijuna građana, a borba se odvija kroz download podataka i razgovor. Što se tu točno može prikazati? Linije teksta na kompjuterskom ekranu, razgovori i izjave, te Snowdenovo tiho prisustvo u hotelskoj sobi u Hong Kongu. Čak i prikaz najveće baze podataka u povijesti, koju gradi notorna američka agencija NSA (National Security Agency), djeluje samo kao slika ogromnog gradilišta. Dok nas film može potaknuti na dodatno čitanje, sam po sebi teško da nas može zaintrigirati i informirati.

Čini mi se da iz ovih prepreka proizlazi i nehotični fokus na lik samog Snowdena. Tokom prvog susreta s Poitras i novinarom Glennom Greenwaldom, Snowden govori da ne želi biti u centru pozornosti jer nije važan on, nego priča koju govori. On ne želi ispasti heroj, nego samo želi uputiti na širi i važniji problem. Autorica se slaže: ona stoga ne analizira njegovu ličnost niti motivaciju, ne skreće u senzacionalizam ni psihologizaciju, te stalno pokušava vratiti lopticu na politički aspekt. No, kad podvučemo crtu, film uglavnom prikazuje Snowdena ili tekstualnu komunikaciju sa Snowdenom, većim dijelom prati njegov boravak u hotelskoj sobi u Hong Kongu, a i sam film u naslovu nosi Snowdenovo kodno ime.

Dojmljivi su trenuci u kojima gledamo Snowdenovo samotno skrivanje u stranoj hotelskoj sobi, njegovo gledanje televizije i laptopa (on doživljava priču o samome sebi putem istih medijskih posrednika kao i ostatak svijeta!), njegov oprez koji u naizgled sigurnoj izolaciji hotelske sobe može izgledati kao paranoja. No, je li to vrlina filma, s obzirom da film ne bi trebao biti o njemu, a ipak biva određen okvirom o heroju-zviždaču? Ostaje upitno koliko je to autorska odluka (s obzirom na dostupni materijal), koliko marketinška odluka, a koliko utjecaj filmskih konvencija na autoricu (i gledatelja, tj. mene) koji tvore cjelinu kroz model priče o protagonistu.

Kada govorimo o temi i namjeri filma, valja ipak imati na umu i da je Poitras krenula snimati film s idejom da bi to mogao biti jedini izvor informacija o Snowdenu, dok je do samog kraja snimanja Snowden već postao planetarno poznata ličnost. Uz neizvjestan i brzo izmjenjiv tok događaja, teško je očekivati da autorica zadrži jasan plan snimanja i koherentnost filma.

Uhvatiti se knjige

Teško je suditi film Laure Poitras filmskim mjerilima jer je samo snimanje i puštanje filma aktivistički čin koji nedvojbeno ima svoju vrijednost. No ne treba ni pretpostaviti da je dobar čin ujedno i dobar film, niti treba odbaciti kriterij filmske kvalitete kao “nebitan”. Priča o trenutnim internetskim sukobima je zanimljiva i važna jer društveni i ekonomski značaj Interneta u svakodnevici sve više raste, pa tako i borba za kontrolu Interneta. U tom smislu, kvalitetan film može otvoriti teme i potaknuti publiku na promišljanje i informiranje. Citizenfour stoga nije ispunio važnu zadaću jer ga je teško preporučiti gledateljima koji nisu upoznati s materijom: kontekst je konfuzno rekreiran kroz fragmente predavanja i sudskih postupaka, širu političku priču Poitras prikazuje putem ograničenih i monotonih filmskih metoda, a u prvi plan dolazi priča o pojedincu Snowdenu, što nije bila inicijalna namjera ni samog Snowdena, a možda ni same Laure Poitras.

Iako Citizenfour pokazuje povijesni trenutak u kojem je Snowden prvi put ispričao svoju priču novinaru Glennu Greenwaldu, ipak više vrijedi pročitati Greenwaldove tekstove za The Guardian, kao i poslušati Greenwaldovo predavanje na konferenciji 30C3 u Hamburgu (dostupno na Internetu), pročitati ili pogledati predavanja aktivista Jacoba Appelbauma, pročitati tekstove američke etnologinje Gabrielle Coleman, pročitati stare knjige Manuela Castellsa... Ti autori u najmanju su ruku jednako angažirani i informativni kao Laura Poitras, ali koriste forme teksta ili predavanja koje su u ovom slučaju ipak mnogo adekvatnije od forme dokumentarnog filma.

Bilješke:

1  Za detaljan prikaz nastanka i razvoja Interneta vrijedi pročitati Internet galaksiju Manuela Castellsa (Jesenski i Turk, 2003.) i Hakersku etiku i duh informacijskog doba Pekke Himanena (Jesenski i Turk, 2002.)