Dom koji sve guta

Benjaminova priča iz Wangova filma Dim o tome kako je Sir Walter Raleigh pred kraljicom Elizabetom izmjerio težinu dima – da je izvagao cigaru, potom je zapalio i počeo pušiti pažljivo tresući pepeo na zdjelicu vage, a kada je s pepelom izvagao i ostatak cigare, bila je lakša upravo za težinu dima – ista je kao i priča iz 21 grama: izvažemo li tijelo prije i nakon smrti, i ustanovimo da je lakše, mogli bismo utvrditi težinu duše, odnosno da ona uopće postoji te da je nekamo otišla. No baš to nije nitko uspio izvagati, pa razložno zvuči Epikurovo mišljenje da su atomi duše raspršeni po tijelu i da se s njim raspadnu. Pa ako još znamo da “Allah ima sofru koju ljudsko oko nije vidjelo, niti uho čulo, niti to ljudska pamet može dosegnuti”, što je formulacija preuzeta iz Novog zavjeta, nije čudo da su ljudi pred crnim zidom smrti pribjegli drugoj taktici, dežuranjem uz samrtnika.

Recite im da sam imao lijep život

Okupili bi se oko umirućih i gledali u njih kao u lijevak kroz koji se onostrano slijevalo na Zemlju. Sveta Magdalena de Pazzi, karmelićanka iz Firence, umrla je 1607., a malo prije smrti imala je u samostanskom vrtu viđenje Čistilišta. Redovnice su čule kako odgovara na nečiji poziv Da, evo me, a zatim kako zapomaže pred strašnim prizorima Jadne duše!; hodala bi po vrtu, a onda zastala potresena novim prizorom i zavikala Dobri Bože! Kako se te duše muče!; neke su muke bile toliko odvratne da je redovnica povraćala dok ih je gledala.

Budući da su umirući bili napola u jednom, a napola u drugom svijetu, pozorno se na njih motrilo da se otkrije kakva će im biti vječnost: ako bi zapomagali da ih odvlače đavoli, kako se pričalo za Voltairea, bio je to siguran znak njihove propasti; ako bi pak okupili svoje bližnje, poticali ih da ustraju u vjeri i pritom se molili, poput Jeronima, ili ispovjedili i pričestili poput Augustina, bila je to dobra smrt, smrt kroz koju se ulazi u Kraljevstvo nebesko.

No umiranje nam danas više nije dostupno. Ili će nas smrt zateći iznenada, u nekoj nesreći ili katastrofi, pa ćemo nestati trenutno, ili umiremo u bolnicama prikopčani na cjevčice, žice i mjehove, a svi nas tješe, kako to kaže C. S. Lewis, da nećemo umrijeti i da ćemo sve to sigurno nadvladati. Ako bismo poželjeli okupiti djecu, unuke i praunuke i onako se staromodno oprostiti od njih, nitko se ne bi odazvao da nas ne deprimira i tako umanji šanse za ozdravljenje. Da uhvatimo njegovateljicu za ruku, i izreknemo Wittgensteinove zadnje riječi, “Recite im da sam imao lijep život”, ona bi nas samo ljubazno ignorirala, natufkala bi nam jastuk i otišla.

Pa iako je umiranje prestalo biti metafizička činjenica, Stvoriteljeva objava da nas poziva k sebi, to ne znači da ljudi jednom neće poželjeti uživati u njemu, kao u filmu Soylent Green (u nas preveden kao Zeleno sunce). U toj antiutopiji detektiv Charlton Heston istražuje ubojstvo jednoga od čelnika korporacije Soylent i otkriva kanibalistički skandal: u ekološki potpuno uništenom New Yorku siromahe hrane ljudskim truplima samljevenim u hranjive zelene pločice, lažno predstavljene kao prerađevinu planktona. No ovdje nas zanima nešto drugo. Hestonov cimer toliko je star da se sjeća svijeta kakav je bio prije i prihvaća ljubazan poziv koji su vlasti uputile svim starim ljudima da se prijavi u Dom. U toj divnoj klinici smrti starčić se udobno smjestio i pogledao raskošan film na sinemaskopu o tome kakva je Zemlja nekada bila: uz zvuke klasične glazbe na ekranu teku potoci, a između drveća ugleda i pravog jelena. Usput dobije i bezbolnu smrtonosnu injekciju (a tijelo mu pošalju Soylentu, zajedno s uhićenicima s brojnih masovnih prosvjeda zbog skupoće hrane, no naš tekst ide u drugom smjeru pa se s njima sada opraštamo).

Tržište lijepe smrti

Ozakonjivanjem eutanazije otvara se potpuno novo tržište s enormnim profitima za one koji prvi u nj ulete: tržište lijepe smrti, u kojem je etiku dobre smrti zamijenila estetika. Kada se već neko odluči za isključivanje, kao što je Mirko Dražen Grmek isključio gumb na svojim umjetnim plućima nakon što je sredio sve svoje poslove, zbilja bi mu se mogao ponuditi kakav multimedijalni spektakl u kojem će uživati dok mu se gasi svijest. Poznavati datum smrti oduvijek je bila povlastica svetaca: Antun Pustinjak umro je na dan kada je prorekao, Martin iz Toursa predvidio je svoju smrt davno prije nego je stigla, Beda Časni znao je za smrt pedeset dana prije, Benedikt šest dana prije, Ivan Pustinjak tri, a Onofrije barem jedan dan. Samrtnici budućnosti neće biti privatnici na krevetu u spavaćoj sobi nego kiborzi koji bez struje ne mogu funkcionirati; budući da ne ulaze u neviđenu beskonačnost, okrenut će se nazad i tražiti pogled na raskošnu prošlost; umjesto da se uljepšavaju leševi, uljepšavat će se njihovi životi, ta budućnosti više nema. Za običan puk mogu biti pripremljeni standardizirani programi za lijepu smrt, kao u bankama, ovisno o platežnoj moći, Classic, Optima, Expert, Gold. Za one imućnije program se može personalizirati pa da umirući ode s ovoga svijeta okružen ljudima i mjestima koje je najviše volio, onako kako završava Velika riba Tim Burtona. Tehnološka kuća budućnosti s prozirnim zidovima, koja je zamišljena i kao grob vlasnika, sve to može pružiti. Vlasnik u danom trenutku uključi program za lijepu smrt, između gumba za uključivanje perilice i tipke za podešavanje vlažnosti zraka, a kuća učini sve ostalo: na osnovu životnih i internetskih navika vlasnika montira kolaž njegovih omiljenih isječaka iz života i fantazija te mu ih pusti uz letalnu dozu nekog preparata iz svojeg kemijskog laboratorija, a tijelo poslije procesira i tako se pretvori u mauzolej. Claude Shannon nije samo izmislio teoriju informacija nego i autoreferencijalni stroj: na kutiji je gumb, a kada ga pritisnete, iz nje izađe ruka, pritisne gumb i vrati se unutra zatvorivši za sobom vratašca. Još više od autoreferencijalnog stroja, to je prikaz života koji odbija umrijeti te se na svojemu kraju uvlači u sama sebe.

Svetac je krevet na kojem je umro ostavio učenicima kao znak, kao svojevrsna vrata u nebo. Danas ne spavamo više na krevetima na kojima je netko umro nego na onima koje smo prije nekoliko godina kupili u Ikei. Odar budućnosti bit će u zatvorenoj prozirnoj kutiji unutar koje će se projicirati odabrani pokojnikovi doživljaji i snovi, poželi li ih itko ikada vidjeti.