Pomalo začudno, gotovo se neizbježno nameće usporedba Kuncova Drugog violinskog koncerta s američkim opusima Antonína Dvořáka
Izvodilačka praksa hrvatske umjetničke glazbe još uvijek ozbiljno boluje od uvjetovanosti kategorizacijskim i/ili periodizacijskim okvirima koje je domaća muzikologija već odavno nadišla. Djela nastala od posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća pa do danas tako se posprema u tri ladice - “Zajčevo doba”, “nacionalni stil” i “nova (ili Nova) glazba”. Što se ne da smjestiti (stilski i/ili vremenski) kao da ni ne postoji – generacija modernista smještenih između “Zajčeva doba” i “nacionalnog stila”, u kojoj su, primjerice, Dora Pejačević i Blagoje Bersa, pritom se posljednjih godina donekle izborila za pravo javnosti, ali je zato generacija autora koji se nisu priklonili ni “nacionalnom stilu” ni “bijenalskim” tendencijama još uvijek samo na marginama pozornosti i glazbenika, a samim time i publike.
U tom smislu, dragocjeno je što je ta “rupa” nedavno popunjena diskografskim izdanjem sedam simfonija Stjepana Šuleka, a jednako dragocjenim treba smatrati i najnoviju izvedbu Drugoga koncert za violinu i orkestar u d-molu Božidara Kunca – usput budi rečeno, vjerojatno je riječ o prvoj izvedbi nakon praizvedbe 1955. Doduše, postoje (i) u hrvatskoj glazbi djela koja su s razlogom “zaboravljena” i/ili neizvođena (recentno gotovo manijakalno prekapanje po neizvedenim opusima Borisa Papandopula dobra je potvrda te teze!), no ovo nije takvo djelo.
Istina, moglo bi se skladatelju spočitnuti da je gomilu raznorodne glazbene građe obdjedinio u strukturno ne baš sasvim čvrstu cjelinu, ali kvalitete ove partiture uvelike nadmašuju njene nedostatke. Kunc je imao “nesreću” da je bio dvostruko “izmješten” iz glavne struje hrvatske glazbe svoga vremena – njegov se (zakašnjeli?) modernizam ne da svesti u ranije navedene stilsko/periodizacijske okvire, a k tome je od 1951. djelovao van s time daleko od Hrvatske, u Sjedinjenim Državama.
Pomalo začudno, ali gotovo se neizbježno nameće usporedba ove skladbe s američkim opusima Antonína Dvořáka (poglavito “Američkim” kvartetom i Simfonijom “Iz novoga svijeta”). Naime, kao ni Dvořák, ni Kunc nije ostao posve imun na zvukovni krajobraz svoje nove domovine, pa tako neke stranice Drugog violinskog koncerta (posebice uvodni taktovi) zvuče kao da su izašli iz partiture za neki holivudski spektakl. S druge strane, također poput Dvořáka, i Kunc svoje domotužje izražava stiliziranim (pseudo)foklornim elementima, što je u njegovom slučaju posebno začudno, znamo li da se u svom “hrvatskom” opusu uglavnom niije laćao folklora.
Posebnu sreću za ponovni život ovog djela čija je partitura gotovo pola stoljeća skupljala prašinu predstavlja i činjenicu da je predstavljeno u najboljem mogućem svjetlu – dirigent Aleksandar Kalajdžić sa Simfonijskim je orkestrom HRT-a minuciozno izradio sve detalje autorove složene, ali i pomalo amorfne skladateljske misli, a najveći je junak izvedbe bio solist – violinist Marco Graziani. Mladi umjetnik zahtjevnoj je dionici pristupio seriozno, kao da je riječ o standardnom repertoarnom djelu koje će izvoditi još puno puta, a ne o, budimo iskreni, još uvijek relativno opskurnoj skladbi koja zacijelo još dugo neće postati repertoarnom. Grazianijev je virtuozitet neupitan, ali i nenametljiv – u prvom su planu njegov lijepo oblikovan ton i istančan smisao za lirsku frazu, što se pokazalo osobito sretnim upravo u ovom djelu, koje ionako nije usredotočeno na puku tehničku pirotehniku.
I, premda je riječ o želji čije je ostvarenje iluzorno, ipak je izrecimo – Drugi koncert za violinu i okrestar u d-molu Božidara Kunca vrijedilo bi još koji put čuti. Po mogućnosti za manje od pola stoljeća