Vatrogasci su se dizalicom podigli do sedmog kata i razbili izvana staklo iza kojeg je sukljao smeđi trag dima. Promatrajući prizor s maminog balkona većim dijelom zaklonjen krošnjom drveta, sve bitno vidjeli smo kao na dlanu. Glas s mikrofona, kratko, odsječeno ‘stop’, opetovano više puta, te odjek kolektivnog predaha čulo se iz prizemlja zgrade. Diljem parkinga zaorio se pljesak, a iz krošnje stabla koje je zaklanjalo pogled ispred maminog balkona pomolio se kamerman na pomičnom podestu. Ja sam dotle majci prstom vodio pogled pojašnjavajući joj tko je tko.
Dotle je iz kuhinje stigao i otac, onako zabrađen i musav, s dalekozorom oko vrata nalikovao je osobi s Interpolove tjeralice. Mene je zanimao slijed događaja te sam predložio da siđemo zajedno u šetnju. Otac je mami ponudio dalekozor, presvlačeći ga preko glave džentlmenski, no ona je naglo odbila gestu i pošla natrag u kuhinju. Ionako smo obojica već bili siti, trpali smo u tanjur iz obijesti izišavši na balkon zbog vreve u susjedstvu. Otac je počešao bradu i kimnuo mi. Ja sam jedva dočekao i krenuo naš plan iznijeti i mami, ali nje nije više bilo. Na stolu je još bila zdjela s dvije ćufte, već hladnim pireom i priborom za troje na tanjurima te otvorenom bocom vina. Cvijeće kojeg je otac donio se nakrivilo u stabljici, a Bekim Fehmiu je s postera na vratima sad zurio u nas.
Otvarajući vrata prema hodniku, kimnuo sam Bekimu da tata ne vidi pa tati da Bekim ne vidi, i u glavi odvrtio da ženi koju Bekim motri s kuhinjskih vrata sada samo treba da se dobro isplače. Ili pak, da žena čijom nutrinom bukti ljubav prema svome sinu i koja je spremila ručak od ljubavi, ne treba trpjeti ničije prostakluke. I da to što je prekinulo nedjeljni ručak zacijelo nije jedna filmska inscenacija požara te da joj ne treba sad netko stajati uz krevet, milovati je po kosi i neiskrenim sažaljenjem tupiti joj “da nije ono... što se ima vidjeti... već da jest ono, ono što”... Bilo bi dovoljno oprati joj tanjure i pospremiti hranu u hladnjak, no otac je izabrao teži put i spriječio moje najbolje namjere. Još mi jednom objašnjavajući da ne znam ništa o ženama, “iako mi, doduše, prvi brkovi već rastu”, dodao je nešto poput, “ovo popodne tek ima biti požara”. “Znaš, sine, majka nije frknula ni riječ... Nemoj stoga sad čačkati mečku”, mudro je poentirao.
Uvijek je o njoj, i na samo i telefonom, govorio kao o ‘majci’. Pomislio sam poći poljubiti mamu u čelo, ali vrata njene sobe bila su zaključana. Prešutno me kudio glavom dok smo se spuštali liftom u prizemlje i siktao hodajući prema izlaznim vratima zgrade. Sišli smo na parking i između automobila prošli uz kran koji je do maločas nosio kamermana. Bacivši preko ramena pogled ka prozoru majčine sobe, nisam zamijetio ništa neuobičajeno. Popodne baš savršeno za muvanje velikom zelenom poljanom je počelo. S kraja na kraj, povezivala je teren veličine dvaju nogometnih igrališta. Psi su nesmetano trčkarali uokolo. Teren je bio uredno košen o svakoj Gospi, grmlja razbacanog u namjeri da se djeca igraju. I tek s tri drveta na cijeloj površini, podno čijih krošnji su umirovljenici smjestili klupice.
Diljem ledine zamiljelo je prijazno čavrljanje filmskih radnika što su stajali u redu pred kantinom smještenom uz rub ‘opožarene’ zgrade. Službenici cateringa iz dostave su lijevali kašu od povrća na plastične tanjure i do njih spuštali mesne odreske. Odaziv mnogih susjeda koji su već ranije ručali bio je u povećem broju. Častili su se vinom iz demižonki te grickali štrudle i baklave. Znao sam da se više nećemo vraćati k mami, ali otac je ponio dalekozor pokojnog djeda, jednu od obiteljskih relikvija koje mama nije voljela da se iznose iz stana. Pošli smo put prvog nam drveta te usput naišli na jednu glumicu u društvu njene šminkerice. Očev bezizrazni pogled sisavca koji nezainteresirano preživa najednom je zamijenio široki osmijeh. Bijući revni čitatelj časopisa Bravo, prepoznao sam u gospođi nekoga tko će to zacijelo znati cijeniti. A da prodavanje osmijeha ne prepusti slučaju, otac ju je dalekozorom već fiksirao iz neposredne blizine. Praveći se da ne čujem hihotanje i došaptavanje motrene ženske čeljadi, zakoračio sam utabanim puteljkom i odustao dalje petljati sa starim.
Na slabih pet koraka od mjesta prvog raskrižja, okomito na odvojke, oba je kraka presijecala betonska deka. Bio je to spušteni strop, jednom mi je objasnio otac. A kako beton nije prelazio dalje od spojene površine puteljka, mi lokalci smo to mjesto zvali Ajfel, prvenstveno zbog slike i prilike Eiffelovog tornja koju je puteljak, gledan iz ptičje perspektive, urezivao u tlo. Tako smo se znali sastajati “na Ajfelu”, bila nam je to zborna točka. Otac me je poučio da je tu prije bio poznati restoran Kod velikog vrganja gdje je on i upoznao moju mamu, propao zbog neriješenih vlasničkih odnosa. Sve što je od tog restorana ostalo bilo je ovo drvo pod kojim su sada nazdravljali susjedi i radnici, između zalogaja dolijevajući pivo. Vratio sam se stoga malo unatrag do tate, tek da čujem kakvu li mudrost prosipa iz djedinog dalekozora.
Bio bi nemilosrdan kad bi namirisao ‘zalogajčić’. Već se on nadovezao na to što je šminkerica glumici sušila kosu, recitirajući “gle, malog vrganja poslije kiše”. “Bariša s Trešnjevke, obični”, tako bi dobacila moja mama. Pošao sam radije do društva pod drvetom i zamolio da im otkupim bocu piva. Ovaj koji je čuvao gajbu i nije imao ništa protiv, no klapa ga je prekorila da ne iskorištava bezazlene mladiće, te su mi preko njegove volje dali bocu zabadava. Osmotrivši usput okolnu situaciju, jedan krupniji, na ‘kefu’ obrijani čovjek, otvorio mi je bocu s priborom koji je nosio na privjesku do brojnih ključeva, dodavši, “Tvom tati, još same jempout, za sina - zanavek”*. Nazdravili smo si, poslao sam zračnu zdravicu i ostatku bratije te se nakrenuo k ocu da salvu proturim i njemu. Za sreću. No, on je već bio na putu k mogili, smještenoj iza drveta. Glumicu je vodio ‘pod ruku’ i prebacio smećkasti ženski suncobran iz njene ruke u svoju. Poleg ćufti koje su mi se još uvijek krčkale u želudcu, i pivo što je samo prolongiralo tu epopeju varenja, preostalo mi je samo pronaći podobnu sjenovitu površinu za strateški poleg. Pomislivši na časak da i mama sad zacijelo kunja na krevetu kao žuna na drvetu, ugledao sam šačicu momaka s loptom koji su mrzovoljno prošli pokraj kolektivne razvaljotke.
Ja mora da sam već bio debelo zadrijemao kad se preko mene svalilo neko tijelo. Nije još bio mrak, no sunce je već zašlo, a ja sam bio polegao među neko korijenje. Palo mi je spretnije nego li nespretno, među noge, i meni je odgovaralo da tako i ostane. Jer da se ne farbamo, tko ti može pasti tako, trbuhom na leđa? Odnosno, obratno. Nije ni vrijeme ni mjesto bilo za leđno spuštanje, pomislih...
Probudio sam se tako nedorečen, na moje se trepavice zalegao podsmijeh iz polumraka. Taman kad sam pronašao miran kutak nešto nježno skoro me pomelo, a da je to još bilo nekome i smiješno, za ne povjerovat... Nedorečen, opkoračen, nagnječen i probuđen, po slobodnoj procjeni, to mi je možda bilo i posljednje nevino drijemanje. Posegnuo sam dovršiti bocu, da je maknem od svoje ‘radodajke’, da se ne nalegne na nju i otkotrlja tko zna kamo.
Ukratko, zalio sam je ostatkom mlakog piva, tušnuo. Vrlo je brzo zaključila da je ovakva premokra i izrazila želju da bi se presvukla. Za tu sam svrhu predložio šumarak u zaleđu stabla, a u nastojanju da budem što tiši, uzvikom odobravanja popratila me cijela livada. Ja nisam imao izbora, ta ipak sam sin svoga oca koji bi zacijelo isto predložio i onoj starleti u sličnoj situaciji. Nije važno, makar mislim da je stari to izveo diskretnije, nije važno. “Skini to, stavit ćemo ti tu da se malo osuši.” Osjećao sam se ‘pro-digestivno’, ma što to značilo. Neću ulaziti u detalje oko ovoga sa šminkericom, nisam je pravo ni opatrnuo, a kamo li oslovio, a već smo se podnosili neizmjerno. Kemijski rečeno, bila je dovoljno lužnata za moj okus, a pH vrijednost joj se s vremenom i opsegom izložene kože samo povećavala. Nije bila pravo ni zalivena, već pošpricana, ali ni to dok nije bila uvjerena složiti se nauznak da sam ja tu primat. I bome sam se ponio kao primat, a ni ona nije imala ništa protiv. Već naprotiv - sve za.
I sve tako sa stilom, travku po travku, pala je noć. Otela mi se iz zagrljaja i ni imena da mi kaže, niti ustani vraže, već pobježe. Meni zadatak ne bje lak, jer u glavi su mi se orili prvi taktovi Mozartove Noćne muzike, dok sam se iz dubine protezao pivskim šumovima. Kako sam se tek pridigao, i četveronoške krenuo prema podnožju stabla, prateći mjesec što je bacao svoj trag pred mene, osvjetljujući mi puteljak uočio sam da sam na pljucaj od Ajfela. A u njegovu podnožju bio je tata, ruku prepletenih s glumicom usred skupine ljudi koju je zabavljao pričom.
Ocu se brada maltene zavukla u košulju, a ženica mu je skoro pa zajašila koljeno, pletući mu od kose široku pletenicu. Uvijek narogušen, strogih očiju koje bi preplašile i jaguara u mraku, sada su se caklile jarko. Ta žena što mu je prstima s kosom srasla, bila je “jedna od onih s kojima poštena žena nema nikakvog posla”. Tako bi to sročila mama. To što mu je izvela iz kose dalo bi se objasniti uputama majke koja kao da sjedi sa strane i soli joj onako kako samo žena ženi zna. Sitna je ona bila, poput ptice što se namjerila na stog čupavog sijena. “Čvorak kljuca strašilo”, kao da sam čuo majčino zadirkivanje. Otac je natuknuo, “Glumio sam jednom Isusa... Na Križnom putu”. Tom je izjavom šarmirao čitavu trupu, zajedno sa svjetinom koja je umorno iščekivala da se preklopi klapa, pogleda prva sljedeća scena i pođe kućama. Meni se nije izlazilo iz mraka, tatin sjaj kao da je jače nego li reflektori osvjetljavao i samu ledinu. To se najmanje svidjelo režiseru koji je bijesan trčao uokolo sa svojom svitom i pripremao početak snimanja. Glavna se glumica nije obazirala na svoje obaveze, već je plesala valcer sa svojim Ziggyjem Stardustom i povela pjesmu Ja da sam soko, ‘sokoleći’ ruke pod tatinom košuljom.
U to se vratila i moja djevojčica. Stupala je, rosna od znoja kao i malo prije, uz čovjeka pod perikom, sličnoga mome ocu kao jaje jajetu. Doslovno isto odjeveni, u kariranu košulju i samt-hlače, bujne čupave kose, doduše s umetcima, ali u zelenkastim gležnjačama kakve je moj stari rijetko skidao. Kako je glumac pristizao ka setu, ona je pojačano grizla donju usnu, a pridružio im se i redatelj, sad već demoralizirano podmećući si stisnute šake pod zube od jada. Isprva zaplašeni neobičnom zgodom, samopouzdanje im se ipak pojačavalo iz koraka u korak. Pratio ih je sve glasniji žamor svjetine koja je ovo netremice promatrala. Došaptavajući se uzbuđeno i premještajući pogled s mog oca na glumca, i s glumca opet natrag na mog oca, ljudi su se kao prenuti iz more razmicali pred malobrojnom filmskom ekipom. Kad su već zakoračili prema snopu u kojem su već ‘tacet’ plesali moj otac i sitna glumica, glumac je zastao kao da će pročistiti grlo i nešto zaustiti. Otac se okrenuo s glumičinim zapešćem u svojoj visoko podignutoj lijevoj ruci, ošinuvši ga pogledom lica s tjeralice. Ovaj je ustuknuo, te zakoračio korak unatrag i stropoštao se poleđice na tlo.
Došlo mi je maloj šminkerici dobaciti kako loše utječe na ljude, no prolom uzdaha iznenađenja polučio je paljenje još nekolicine svjetala na fasadi obližnje zgrade. Ljudi su izlazili na prozore i balkone i gledali u nas. Postali smo zanimljiviji od televizije.
U krug svjetla ušao je i režiser te namjeravao nešto lupiti ocu u lice, međutim nije se usudio prići bliže, ili bar pogledati glumici u oči. Uostalom, otac je dobro uzvratio, ta njemu se iz mraka obratio dvojnik. I uzvratio mu je pogledom originala i nokautirao ga na daljinu. Šminkerica je već progrizla usnicu do histerije, lomila je ruke, i ja sam pritrčao da je zagrlim. Režiser je oklijevao, grebući o tle poput mladog paripčeta.
Djevojčica mi se istrgnula i sagnula nad onesviještenog glumca te ga krenula milo ćuškati. Netko joj je sa strane dodao hamper vode i ona mu je zalila lice. Pribrao se k svijesti i pokisao stao tik uz redatelja da će mu nešto reći, no tek mu je cvokot dopirao preko usana. Svjetina se počela smijuljiti, snimalo se i camovima, čulo se i prigušene cereke. Moj je otac stajao po sredini, u pratnji one prelijepe žene čija se kosa platinastim sjajem ljeskala pod svjetlom reflektora. Dobacila je, “Ovdje nema vajde glumiti, original mi je zanimljiviji”.
Asistent se na to pridružio prvom glumcu, čekajući na znak redatelja. Ovaj je dotle glumicu naglas ogovarao na mobitel. Dok su mojom glavom odzvanjali rafali majčine pakosti koje bih se ikad ikome bojao prepričati, svi smo šutjeli, gledajući mog starog kako sa svojom golubicom pod ruku lagano korača izvan scene.
*”Tvome ocu još svega jednom, a sinu - uvijek.” (zagorski/kajkavski)