U povodu gostovanja riječkih umjetnika performansa Tajči Čekade i Kreše Kovačičeka na 12. Danima performansa, 6.-9. lipnja 2013., Varaždin
Ono što je nekoć, ne tako davno, dakle, sve do postojanja MMC-a Palach (do 2008. godine kada Palach djeluje pod vodstvom uprave Multimedijalnoga centra d.o.o., tvrtke uz koju se često veže pojam “poduzeće u kulturi”), sjedinjavalo varaždinsku i riječku performersku scenu, upravo je činjenica da su oba grada inicirala festival performansa – Varaždin – Dan, odnosno Dane hrvatskoga performansa (koji se ove godine pojavljuje pod nazivom Dani performansa), a Rijeka – Festival nove umjetnosti (FONA) kao i Dan performansa koji se više puta održao u MMC-u Palach u doba kada ga je vodio Damir Čargonja Čarli i ekipa okupljena oko Palacha. Dvije osobnosti gotovo dijametralno geografski smještene u ovom dijelu regije – Ivan Mesek varaždinski i Damir Čargonja riječki bez sumnje su obogatili svojim organizacijskim i umjetničkim djelovanjem te dvije scene. I dok je prošle godine rad riječke akcionističke i performerske scene logocentrički zaokružen sjajnom monografijom, što ju je uredio Branko Franceschi uz više nego značajnu Čarlijevu pomoć, ove godine 12. Dani performansa u Varaždinu jednako su tako ukoričili, i to zaslugom Ivana Meseka, svoj rad o umjetnosti performansa i akcija, dakle, umjetnosti koja se svojom protejskom definicijom odmiče od fiksacije značenja.
MORUZGVA KAPITALA I MOĆI Naime, tema je 12. Dana performansa, kako je to organizator istaknuo, određena građanskom sintagmom barokni grad koja funkcionira gotovo kao sinonim za Varaždin, i to uglavnom za marketinške i turističke svrhe. Odnosno, kako nadalje Branko Franceschi kao izbornik ovogodišnjih Dana performansa ističe – da se svi izabrani autori/ice u svome radu referiraju na kapital i moć, moruzgvu obilježja suvremenoga društva te je zbog navedenoga i cjelokupan program održan “u klasicističkom – po arhitekturi neobaroknom prostoru, nekadašnje Varaždinske sinagoge”. I nadalje komentarom Branka Franceschija: “Monumentalne dimenzije prostora u potpunom su nesuglasju s njegovim zapuštenim stanjem koje je pravi odraz društvenog osiromašenja i stoga Sinagoga funkcionira kao stvorena pozornica za ‘neobarokne’ performanse”, kako završava kritika pravoga stanja toga Potemkinova sela, kao što je uostalom i Zagreb. U posljednjem slučaju mislim da je dovoljno da se zadržimo na nizu hibridnih zajednica klošara, beskućnika, potpuno pseći ostavljenih, napuštenih egzistencija. No zadržimo se na performansima riječkih umjetnika performansa koji su imali prigodu da predstave vlastiti rad na ovogodišnjim varaždinskim Danima performansa, i to na krovnu temu kapitala i moći.
Struktura performansa pod nazivom Le Déjeuner sur l’Herbe vs. The Dinner riječke multimedijalne umjetnice Tajči Čekade određena je paralelnom projekcijom videa i izvedbe performansa. Naime, na videu se projicira piknik Gertrude, ogromne veprice od otprilike 150 kilograma, i Tajči Čekade kao živa izvedba i reinterpretacija Manetove slike Doručak na travi, inače u povijesti umjetnosti određene kao prva slika moderne umjetnosti. Tako njih dvije u posve prirodnom ambijentu na travi uživaju u slastima raznoraznih delicija poput jagoda sa šlagom, minjona, voća, rolada, pudinga te povremeno pijuckaju i vino iz srebrnih čaša, koje, kao što je očito iz video snimke, Gertruda posebno obožava.
Kao kontrapunkt tom travnatom uživanju na dnevnoj svjetlosti prirode, ispred navedene je video projekcije postavljen svečani stol sa srebrninom i mnoštvom delicija sličnih kao u videu. Međutim, na stolu se nalaze i svijeće, sve je vrhunaravno ozbiljno kao u nekakvom glembajevskom ambijentu građanske i otuđene smrti života. I dok je u videoperformansu umjetnica podijelila doručak s vepricom, u sâmoj je izvedbi performansa u Varaždinskoj sinagogi Tajči Čekada na toj večeri (možda što se tiče međuljudskih tmurnih odnosa – P/osljednjoj večeri) pozvala multimedijalne umjetnike Damira Čargonja Čarlija, Nedu Šimić Božinović i Krešu Kovačičeka te povjesničarku umjetnosti Nadeždu Elezović, koja je, kao što je poznato, uz Branka Cerovca najsustavnije pratila scenu MMC-a Palach. Tako prvi na scenu kroči Damir Čargonja Čarli u ritualnoj i konobarskoj crnini (što se tiče suvremenih izgleda konobara u radnoj crnini) koji pali mnoštvo svijeća na tom funeralnom svečanom stolu. I u trenutku kada je upalio sve svijeće, rasvjeta se u Sinagogi ugasila čime je bio postignut moćniji dojam svečanosti gozbe ili posmrtnoga slavlja – svečani stol sa svijećama bez scenske rasvjete. Postepeno su jedan po jedan dolazili ostali protagonisti/ice te večere. I dok je Damir Čargonja Čarli, poput konobara, u bijelim rukavicama i maramicom neprestano brisao pribor za jelo, svatko je na svoj način pristupio izvedbi svečane večere. Tako je Nadežda Elezović nastojala nešto malo prezalogajiti, da bi se ipak u potpunosti predala gutanju dijetnih tableta. I dok je Neda Šimić Božinović lakirala duge nokte, Tajči Čekada kao inicijatorica toga svečanoga objeda uzimala je od svega pomalo i pritom je prožvakanu hranu stavljala na tanjur Kreše Kovačičeka koji je onda te prožvakanu ostatke jeo kineskim štapićima. Završetkom videoprojekcije jedan po jedan protagonist/ica te svečane večere ustao/la je od stola, da bi na kraju Tajči Čekada kao organizatorica tog gastronomskoga performansa ugasila svijeće.
Kontrapunkt između kontakta hrane u prirodnom okuženju s vepricom Gertrudom i sâme izvedbe večere u kojoj su se protagonisti/ice držali poprilično rezervirano, iako se razgovor vodio u uljudnom tonu, bio je i više nego postignut. Odnosno riječima Tajči Čekade: “Svakome je bilo bitnije raditi na nečemu skroz svome nego se družiti. Sve je to kompletni opozit toplini i velikoj bliskosti koju imamo zvijer i ja na doručku na travi – gdje smo slobodne, vedre, odjevene u bijelo, u cvijeću i sreći.” Stoga možda nije ni slučajno da izvedba performansa završava akustičkom snimkom prirodnoga, slobodi predanoga mljackanja veprice Gertrude.
ZVIJER I TAJČI – U CVIJEĆU I SREĆI Završno što se tiče navedenoga performansa, a kao tekstualni prijelaz na sljedeći performans Kreše Kovačičeka na kojemu ćemo se zadržati, navodim opis Tajči Čekade navedenoga performansa kako je bio zamišljen u prvotnoj varijanti: “Krešo Kovačiček, poznati i priznati umjetnik, inače i moj prijatelj, dolazi do stola onakav kakav je u stvarnome životu – neobrijan, zapušten, u istrošenoj i ne previše čistoj odjeći. Inače, Krešo godinama preživljava od sakupljanja boca po gradu. Nedavno se uspio zaposliti kao čistač na Molo Longo lukobranu u Rijeci. Zbog tog posla, odnosno kako je veći dio dana izložen suncu, koža glave, vrata i ruku od lakata na niže tamnija je u odnosu na ostatak tijela. Krešo živi u skvotu bez struje i vode. Nakon što se Krešo približi stolu s namjerom da sjedne nasuprot mene, ustajem i gestom mu to zabranjujem; ukazujem mu na kutak u kojemu se nalazi lavor, ručnik, stolica s čistim donjim rubljem i odjećom, električni brijaći aparat, krema za izbjeljivanje i gumene rukavice.
Navlačim gumene rukavice i gestom ga uputim da se skine do gola, da se opere. Izbrijem mu bradu i kosu, pomažem mu da se odjene i na kraju s tom bijelom kremom pokrivam njegovu radničku boju koju je zadobio zbog posla čistača na riječkom lukobranu. Tek tako uređen može pristupiti stolu. Jedemo. (…)”
SMRT PSA ĆEFA Blisko performansu Tajči Čekade performans Smrt (Vdekija) riječkoga multimedijalnoga umjetnika Kreše Kovačičeka jednako je tako posvećen međuvrsnim odnosima, u ovom slučaju čovjeka i psa kao njegova istinskoga prijatelja, što nikako nije floskula s obzirom na brojna trajna iznenađenja s kojima se svakodnevno suočavamo u susretima s ljudima – pa nažalost i u onim trajnijim prijateljstvima. I dok na sceni promatramo gotovo ritualan zanos tijela (dva muška i tri ženska tijela), pri kraju sâme izvedbe Krešo Kovačiček ustaje potpuno nag i odlazi do videozida gdje prislonjen rukama o zid promatra lik svoga pokojnoga psa Ćefa, u njegovu sretnom trčanju – očito prema Kreši u jednom od zanosnih zajedničkih šetnji gdje uopće nije bitno tko koga vodi, odakle i kamo idu. Snimka se tog zanosnog Ćefova prijateljskoga dolaska ususret Kreši ponavlja unedogled, kao što se i životni susreti ponavljaju samo u sjećanjima unedogled, sve dok duboka patnja (kao uostalom i neostvarena ljubav) sâma ne postane ritualna u svojoj repetitivnosti. Sâm naziv performansa Krešo Kovačiček, kao što je pojasnio, uzima prema nazivu tradicijske albanske žalobne pjesme, otpjevane iz perspektive upravo umrlog osobe. Rekla bih – riječ je o jednom od najmoćnijih Krešinih performansa kao što je moćna u svojoj bolnoj izvedbi i smrt voljene osobe, u ovom slučaju psa Ćefa. Vječni mu pokoj psećoj duši u raju za (sve) pse i samo – samo za neke ljude.