I 24. Animafest Zagreb nastavlja svoj uspješan niz zanimljivim, raznolikim i izazovnim programom
U nedjelju 8. lipnja zatvoreno je ovogodišnje kratkometražno izdanje Animafesta Zagreb. Ono, nasreću, nije bilo popraćeno animacijom u stvarnome vremenu koja je bila predstavljena kao svojevrsna hit-inovacija na svečanome otvorenju. Odmah pri stupanju prevoditeljice Ivane Ostojčić na scenu, a za njom i umjetničkog ravnatelja Animafesta, Daniela Suljića, i producentice Festivala, Vjere Matković, na velikom ekranu svi su prisutni pratili njihove groteskne animirane figure kako, sa zakašnjenjem i s puno zastoja, neuvjerljivo otvaraju usta i lamataju rukama, često stvarajući efekt iskarikiranog stanovnika Sim Cityja koji pleše robota. Je li cilj bio tim tehnološkim trikom promovirati dosege animacije i iskazati inovativnost ili odvlačiti pažnju gledatelja od govora organizatora, od kojih se istovremeno radila jeftina šala, teško je reći, ali pothvat bi se mogao nazvati uspješnim tek ako mu je potonje bilo cilj.
Osim eksperimenta s animacijom uživo, ovogodišnji je Animafest na otvorenju otkrio još par noviteta: Animafest Pro – dio programa namijenjen profesionalcima, kritičarima i filmašima s međunarodnim skupom posvećenim animiranome filmu, Animafest Scannerom, te širenje izvan granica metropole u 16 gradova diljem Hrvatske u sklopu projekta "Animafest u nezavisnim kinima – Krenimo u kino!".
Na rubu ljubavi Dobitnica ovogodišnjeg Grand Prixa južnokorejska je autorica Yumi Joung s filmom Ljubavne igre (Love Games). Film u crno-bijeloj crtaćoj tehnici vizualno se nameće prvenstveno svojom jednostavnošću. Osim ljubavnog para, njihovih izuvenih cipela, pomagala vađenih iz torbice i linija koje omeđuju prostor njihove igre, ne nazire se ništa drugo, njihovo igralište okružuje apsolutna bjelina. Kao da ništa izvan njih i odnosa koji posreduju igračke ne postoji. Isto se primjećuje i na auditivnome planu: nema riječi, nema okolnih zvukova, čujni su samo zvukovi dodira nogu i tla, trenja kože, dodira tanjurića i šalice. Takav vrlo čist prikaz ljubavne igre, oslobođen svih vanjskih utjecaja, bez konteksta i jasne motivacije, otvara prostor za različite interpretacije – je li riječ o igri povjerenja, igri odbijanja ili odbijanju igre, igri nježnosti i grubosti? Jedan je igrač angažiraniji od drugoga. Jedan daje, drugi uzima. Jedan miluje, drugi bode. U naizgled zrakopraznome prostoru vrtićkim se igrama utjelovljuju osnovne dinamike para koji je na rubu ljubavi. Je li to propisano terapijsko sredstvo ili samoinicijativan pokušaj dijagnosticiranja problema, daleko od diskusija i razuma, ostaje nejasno, ali nije ni važno. Iz prostora igre prva istupa djevojka, obuva cipele i čeka da joj se mladić pridruži te u tišini zajedno odlaze, čime film završava, a gledatelj ostaje s osjećajem poznavanja njihova unutarnjeg svijeta. Minimalističan film koji otvara svijet emocionalne kompleksnosti zaslužno je dobio nagradu za najbolji kratkometražni film Velikog natjecanja Animafesta 2014. godine.
Zamke jeftinog ismijavanja Sljedeći nagrađeni film onaj je njemačkog autora Jochena Kuhna. Nedjelja 3 (Sonntag 3) treći je dio serije o nedjeljnim izletima, dobitnik je nagrade Zlatni Zagreb. Taj nedjeljni izlet obuhvaća dolazak glavnog lika, i naratora, na spoj na slijepo na kojemu ga čeka Angela Merkel. Iako je s tom temom vrlo lako upasti u zamku jeftinog ismijavanja, Kuhn uspijeva ne stupiti u klišejizirane vode i stvara uvjerljiv i duhovit film koji cinično promišlja slavu i pitanja medijske i političke ličnosti te ličnosti izvan medija i iza politike, sve to vrlo kreativnim, kolažno-slikarskim, postupkom animacije.
Ostali nagrađeni filmovi još su Ziegenort Tomasza Popakula, koji je dobio nagradu Zlatko Grgić za najbolji prvi film napravljen izvan obrazovne institucije; zatim Analni sok (Ketsujiru Juke) Sawako Kabuki, nagrađen za najbolji studentski film, koji košmarnom vizijom stapanja propale veze, opasnosti od potresa i sveprožimajućeg motiva anusa stvara dojam iskonskog očaja; najboljim filmom za djecu proglašen je Stonoga i žaba (Mille-pattes et Crapaud) Ane Hmeljevske, glazbeni spot Katachi dvojca Kijek/Adamski, koji se odlikuju iznimnom stop-animacijom papirnatih isječaka, imenovan je najboljim namjenskim filmom i, na kraju, publika je najboljim animiranim filmom proglasila Boles autorice Špele Čadež.
Još tri filma Špele Čadež mogla su se vidjeti u dijelu programa 3X3, gdje su joj majstorsko društvo radili i Roberto Catani i Tomek Ducki. Tomek Ducki autor je i meni najdražeg filma Velikog natjecanja − Kupalište (Łaźnia), dobitnika Posebne nagrade žirija. Pričom o dvjema starim i jedva pokretnim gospođama koje se krenu natjecati u plivanju u zaparenom kupalištu film uspijeva dotaknuti pitanja sadašnjosti i prošlosti, sjećanja, mladenačkoga unutrašnjeg života sputanog ograničenjima starog tijela, fantazije i stvarnosti, i to naizmjeničnom igrom onoga što je iznad površine i onoga što se otkriva kad se plivanjem tehnikom leptir zaroni ispod nje.
Raznolik i izazovan program Ono što se, uz filmove Velikog natjecanja, ove godine među silnim izborom nije moglo propustiti bili su još i filmovi Jurija Norštejna (svih šest!), dobitnika nagrade za životno djelo, te izbor iz filmova Normana McLarena, kanadskoga eksperimentalnog umjetnika i filmaša, čime se obilježila stogodišnjica njegova rođenja. McLarenovi Pas de deux i Horizontalne linije hipnotično su vizualno iskustvo koje se nameće ljepotom ritma, boja i jednostavnosti i ocrtava problem pokreta i imaginacije općenito. Kruna Norštejnova stvaralaštva filmovi su Ježić u tami i Bajka nad bajkama, koji i nakon 40 godina nastavljaju biti jednako enigmatičnima i očaravajućima te zahtijevaju ponovna gledanja, koja samo povećavaju željno iščekivanje Norštejnove animirane adaptacije Gogoljeve Kabanice na kojoj se radi već godinama.
U popratnome je programu ove godine žarište interesa bila animacija lutkama pa se tako moglo pobliže upoznati s tom tehnikom, pratiti povijest lutka-filma u Hrvatskoj i svijetu, a u trodijelnom programu Majstori lutkari vidjeti izbor filmova svjetskih lutkara, između ostalog i filmove dobro poznatog Nicka Parka, autora Wallacea i Gromita. U težnji da se obuhvati svekolika svjetska kratkometražna animirana proizvodnja, a da se pri tome ne zanemare ni studentska, ni hrvatska, ni namjenska produkcija, kao ni filmovi namijenjeni djeci, festival nije odlikovala tematska koherentnost. Sve u svemu, 24. Animafest Zagreb nastavio je svoj uspješan niz zanimljivim, raznolikim i izazovnim programom koji je bio nadopunjen geografskim širenjem i sluhom za stručan interes za animirani film koji se manifestirao novim programom Animafest Pro, pa se samo može zaključiti da je ovaj festival i ove godine kvalitetno doprinio festivalskoj i kulturnoj ponudi grada Zagreba, i šire.