Novo ostvarenje Paula Thomasa Andersona prozivano je jednim od najboljih filmova 2012. godine
Master je film koji izgleda savršeno. Master je film koji je režiran savršeno. Master je film koji je odglumljen savršeno. A opet, zaslužuje li novo ostvarenje Paula Thomasa Andersona uistinu biti prozvano jednim od najboljih, ako ne i najboljim filmom 2012. godina? Između na početku navedenih tvrdnji i pozitivnog odgovora na netom iznesenu sumnju smjestilo se jedno naoko jednostavno pitanje. Naime, ono o čemu je ovaj film? Je li Master ironični prikaz suvremene dogme o ljudskoj samousavršivosti, ili pak tragedija jedne narušene ličnosti koja uporno i uzaludno traži iskupljenje, ili možda lirska meditacija o kaosu suvremenosti u kojem se ludilo i devijacija nameću kao jedini autentični iskazi ljudskosti?
Zrcalne sudbine Nažalost, odgovor na svaku od ovih pretpostavki nije jednoznačno potvrdan jer Master ima nešto od svega toga, dok istovremeno ništa od toga ne odabire kao svoju središnju umjetničku viziju. Priča filma prati dvojicu po svemu neobičnih i problematičnih muškaraca čiji se životni putovi isprepletu i čije sudbine od tog trenutka neprestano zrcale mogućnosti one druge. Freddie Quelle (Joaquin Phoenix) se nakon Drugog svjetskog rata, što ga je proveo služeći u američkoj mornarici na Pacifiku, vraća kući pokušavajući se bezuspješno integrirati u društvo što nije lak zadatak s obzirom da je ovaj naočiti mladić alkoholičar s poviješću mentalnih oboljenja u obitelji. Anderson nikada ne daje jasno do znanja od kakvog duševnog poremećaja točno pati njegov junak, ali način na koji ga Joaquin Phoenix utjelovljuje istovremeno je privlačan i zastrašujuć. Glumac je u svom portretu uspio uloviti onu rijetku smjesu zavodljive djetinje naivnosti i hladnokrvne amoralnosti koja je tako česta kod psihičkih bolesnika. Veliki dio filma zauzimaju krupni planovi u kojima njegovo misteriozno lice hipnotizira suptilno naznačenom borbom između teškom mukom postignute psihičke kontrole i neukrotivih tjelesnih nagona. Ključan je element te smjese glumčev naočit izgled iza kojeg se krije ne tako naočita osobnost pa je Freddie u filmu miljenik dama čija je pak devijantna seksualnost slikovito prikazana u uvodnoj sekvenci u kojoj ga vidimo kako opći sa neživom ženom što su je vojnici izradili u pijesku na nekoj pacifičkoj plaži. Njegova ličnost, pa stoga i seksualnost, u potpunoj su vlasti animalnih nagona pa se Freddie često doimlje poput bijesne životinje zatočene u premalom kavezu. Prvi posao po povratku kući pronalazi radeći kao fotograf u nekoj robnoj kući, ali nakon naizgled ničim izazvanog nasilnog napada na jednu od mušterija prisiljen je napustiti grad.
Društveni teatar Anderson na sebi svojstven način gradi psihološku napetost kroz niz detalja koje nema potrebu uklopiti u širi kontekst radnje. Tako nakon što je iskoristio vizualno bogatstvo što ga nudi tipičan interijer poslijeratne američke robne kuće kojeg krase otvorenost prostora i raskoš luksuznih sitnica među kojima se mušterije kreću poput elegantnih klizača na ledu, iznenada uvodi scenu sukoba bez da naznači kako i zašto je Freddie baš sada izgubio kontrolu. Sama sekvenca izgleda izuzetno dojmljivo s izvanrednom upotrebom zvuka dječjeg plača što ga konstantno čujemo u pozadini. Freddie svoju mušteriju iz nekog razloga opkoljava reflektorima tjerajući je da se preznojava, a jedinu motivaciju za ovaj postupak možemo pronaći pretpostavimo li da je Anderson odjednom odlučio svog junaka pred gledateljem prokazati kao psihotika nesposobnog da uvjerljivo igra ulogu koju mu nameće društveni teatar. Iz New Yorka Freddie bježi u sunčanu Kaliforniju gdje pronalazi posao berača kupusa, a ovaj put problem neće biti njegova neuravnoteženost, nego alkoholizam. Naime, Freddiju običan alkohol nije dovoljno poticajan pa sam izrađuje napitke u kojim raznim metodama pojačava razinu, a stoga i učinak te supstance. Jedan od starijih nadničara zbog njegova će napitka past u neku vrstu kome te će Freddie i ovaj put biti prisiljen napustiti mjesto zločina. I tako konačno dopasti ruku stanovitog Lancestera Dodda (Philip Seymour Hoffman) koji će mu se predstaviti kao “pisac, doktor, filozof, nuklearni fizičar i prije svega, čovjek”, naznačivši već na samom početku nezdravu veličinu svog impresivnog ega. Sredovječni Dodd, koji s mlađim muškarcem dijeli mrakom obojanu karizmu i sklonost alkoholu, velikodušno će primiti Freddija na brod kojim upravo isplovljava za New York, pod uvjetom da ga ovaj opskrbljuje njegovim čarobnim napitcima. Anderson mudro preskače prvi susret dvojice muškaraca, prilikom kojeg je Freddie pijan tražio posao na Doddovu brodu, opet nas puštajući da sami zaključimo kako i zašto je mladić zaslužio domaćinovu milost. Master, kako je Dodd poznat među suputnicama, umjesto posla mu ponudi da bude njegov štićenik i zamorac te ga inicira u kult kojim propagira prošle živote hipnozom i šatro psihoanalitičkim seansama, otvarajući zabludjele umove svojih sljedbenika. Lik Lancestera Dodda, kojeg Philip Seymour Hoffman igra koristeći svoju karakterističnu mješavinu samouvjerene opuštenosti i duboke frustriranosti, Anderson je utemeljio na osnivaču scijentologije L. Ronu Hubbardu. Iako je životopis oca danas popularnog kulta jedna od ključnih referenci filma, Andersonova namjera zasigurno nije bila ni propitivanje ni razotkrivanje scijentologije. Prije je riječ o tome da je čovjek u kojem se isprepliću snaga i ovisnost, amoralnost i duhovnost, egomanija i slabost, bio savršen suputnik za duhovna i tjelesna tumaranja zabludjelog Freddija Quella. U oblikovanju pak njegova lika Anderson je inspiraciju pronašao u dokumentarcu što ga je 1946. snimio John Huston, a koji prikazuje psihički oboljele povratnike iz Drugog svjetskog rata koji u mentalnoj ustanovi prolaze bolan proces povratka u svakodnevnicu. Master se otvara kadrom zapjenjenog mora što ga za sobom ostavlja veliki ratni brod, a koji možemo shvatiti kao metaforu uzburkane psihe glavnog junaka koju je ratno iskustvo dodatno zapjenilo. Ako se neka tema u filmu nameće kao središnja, onda je to povratak u stvarnost čovjeka u čijoj glavi tutnje nezaustavljivi valovi i koji je spreman služiti bilo kojem gospodaru koji obeća da će ih barem malo utišati. Jer upravo je to ono što Master Dodd nudi Freddiju, tražeći zauzvrat da slijepom odanošću uvijek i iznova potvrđuje veličinu nikada dovoljno grandioznog kulta ličnosti čiju statiku narušavaju nepremostive suprotnosti od kojih je sačinjena. No, dinamika, mehanika i metafizika njihovog odnosa ne mijenja se kako Andersonov film odmiče. Sve ono što je između dvojice muškaraca zaiskrilo pri prvom susretu bit će jednako prisutno i pri posljednjem. Nijedan od njih nije se bio u stanju promijeniti, sve su te veličanstvene pustolovine prošli bez katarze.
Cilj koji neprestano izmiče Jedina nagrada nakon puta ka iskupljenju za Freddija jest konačni seks sa ženom koja nije od pijeska, već od krvi i mesa, ali sada i to iskustvo ima opor okus Gospodara. I tako nam značenje ovih sudbina na kraju izmiče, baš kao i njima samima, a zajedno sa značenjem izmiče i iskupljenje, smisao, katarza. Andersonov film uvjerljivo prikazuju kontradikcije onih života koji svojom iskonskom tamom proizvode svjetlo. Njegov film čini niz pustolovina kojima dvije bizarne duše uzalud traže način da pobjegnu od uzburkanog mraka. Master na trenutke izgleda kao lirska meditacija Terrencea Malicka Tanka Crvena Linija koja se na dosljedno liričan način bavila iskustvom rata, samo da bi već u sljedećem trenutku postao barokno razmetanje psihološkim manifestacijama boli i očaja koje smo često gledali kod jednog Scorsesea ili Coppole, da bi na kraju posegnuo za ikonografijom američkog mita o slobodi kako su ga završnom sekvencom Neprilagođenih oslikali John Huston i Arthur Miller. Dok na savršenoj slici, što je omogućuje 65 milimetarska vrpca na kojoj je Master snimljen, gledamo kako Joaquin Phoenix samoubilački juri pustopoljinom što vodi prema nepoznatom, znamo kako je pred nama film koji u sebi sadrži sve ono što utjelovljuju netom spomenuta imena, kao i ona Marlona Branda čije glumačko nasljeđe oživljavaju maestralne interpretacije Phoenixa i Hoffmana. Andersonov film sastoji se od niza sekvenci od kojih bi se svaka lako mogla naći u nekom od klasika američkog filma. Jedino što nedostaje jest dosljedna umjetnička namjera koja će tim savršeno osmišljenim slikama udahnuti život na način da im podari svrhu, da ih natjera da vuku film prema njegovom cilju, a koji nam, nažalost, neprestano izmiče. Anderson je jedinstven primjer velikog redatelja koji istovremeno koristi i iznevjerava tradiciju kojoj pripada. Njegovi filmovi imaju svu širinu zahvata tipičnu za klasičnu američku kinematografiju u smislu da se bave velikim pitanjima na vizualno raskošan način. No, ono što ih razlikuje jest svojevrsna značenjska kakofonija u kojoj se svaki slikom proizveden smisao nameće kao vjerodostojan i vrijedan pažnje. Stoga Master niti jednog od svojih likova ne osuđuje niti prosuđuje, niti jednom ne fiksira značenje puštajući ih da priču napuste isti onakvi kakvi su u nju ušli - kao zagonetke samima sebi, svome tvorcu i svima koji će ih imati sreću susreti. Andersonov filmski svijet je vizualno dosljedan i misaono neuhvatljiv postavljajući uvijek i iznova pred nas poticajnu dvojbu – smatramo li važnijim kako filmovi izgledaju ili imaju li nešto za reći