Dosljedno protiv seksualnog srama

Normalnost je zla strana homoseksualnosti.

– Jack Smith

Godine 1998. pojavio se novi gej časopis. Nazvan Hero, imao je jedan jedini cilj: gejevima i lezbijkama ponuditi časopis bez seksa. Bez oglasa za seksi donje rublje, bez oglasa za upoznavanje, bez reklama za telefonski seks ili za web stranice za odrasle, bez priča o seksu, bez reklama za lijekove protiv HIV-a. “Nismo politični niti želimo unovčiti stav”, rekao je urednik za jedne gej novine. Vjerojatno nije želio da časopis brkaju s praznim moralističkim pričama dramatičara Larryja Kramera koji je desetljećima pozivao na deseksualizirani gej pokret. Urednik Heroa objasnio je za New York Blade, gej novine, da je zamisao o časopisu došla kada je objavio članak u jednom gej časopisu. Neposredno do njegova teksta slijedio je oglas za telefonski seks. “Odjednom”, pripovijeda on, “osjećam se kao da čitam neku pornografiju. Na kraju sam istrgnuo tekst i isječak poslao svojoj majci, no, mislio sam ‘Što to radim?’ Želio bih da joj mogu pokazati čitav časopis.”

“Iskupiti se” odbacivanjem seksa

Ovo je klasičan primjer problema dvoznačnosti: gej muškarac, osjećajući sramotu zbog stigmatizacije, osjećajući se odsječeno od heteroseksualnog svijeta (u osobi Majke) i osjećajući da je njegova stigmatiziranost nešto što svojim postupcima ne zaslužuje, da su njegovi postupci (pisanje članka) u stvari pohvalni, u ponašanju drugih u svojoj skupini nalazi pravi uzrok svoje stigmatiziranosti. To mu se čini kao potpuno logičan zaključak: da bi zadobio poštovanje, da bi izbrisao barijeru stigme koja ga sramoti pred njegovom majkom, mora pročistiti skupinu. A način da to učini, za gej muškarca, jest da iskupi gej identitet odbacivanjem seksa. Dakle, bez obzira jesu li to urednici namjeravali ili ne, časopis je jedan mali znak politike srama.

Novi časopis nije sam po sebi spomena vrijedan trend i osnivanje Heroa može biti važno samo kao najnoviji izraz te poznate dvojakosti. No, urednici su i dalje neiskreni u tvrdnjama da neće biti politični. Impresum časopisa kaže “Časopis za sve nas ostale”. Očito, “mi ostali” (za razliku od drugih vrsta nas) želimo gej pokret koji možete odnijeti i pokazati kod kuće Majci. Dakle prva stvar koju treba maknuti jest seks. Osobna drama dvojakosti prevedena je u priču o smjeru gej pokreta. No, u čije ime? Tko smo, u stvari, “mi ostali”? Bezlična masa, definirana samo negacijom? Tiha većina “normalnih” homoseksualaca?

Napetosti oko seksa obilježavale su gej pokret od samog njegova početka. Te su tenzije dobile novi i urgentan oblik unutar američkoga gej pokreta. Nešto od toga je samo pitanje zaokreta, kao što je podnaslov Heroa. Osobno mislim da je u pitanju nešto više od rečenoga; mislim da postoje razlozi zašto je taj zaokret postao osobito snažan u pokretu baš danas, a pojava toliko mnogo dopadljivih lifestyle časopisa kao što je Hero čini mi se jednim od simptoma. Mislim da taj zaokret funkcionira samo zato što podilazi dvojakosti koju gej muškarci i lezbijke imaju prema stigmatizaciji i sramu.

Još i više, funkcionira zato što dvojakost identiteta utječe ne samo na pojedince, nego i na političke skupine i časopise, javne površine gej života. Za njih dvojakost stigme nije samo psihička napetost, nego strukturalno načelo, zakon egzistencije. Njihova je uloga posredovati između svijeta u kojemu se lezbijke i gejevi okupljaju i dominantne kulture. Erving Goffman skovao je nazive za ta dva pola napetosti: govorio je o “stigmafilnom” prostoru stigmatiziranih između sebe i “stigmafobnom” svijetu normalnih. Stigmafilni je prostor je ono gdje nalazimo sličnost s onima koji su žrtve stigmatizacije i u tom alternativnom području uče cijeniti upravo one stvari koje ostatak svijeta prezire – ne samo zato što svijet prezire njih, nego zato što je lažna moralnost svijeta fobičan i neautentičan način života. Stigmafobni svijet je dominantna kultura u kojoj je konformitet osiguran uz pomoć straha od stigmatizacije. Političke organizacije i javne institucije poput časopisa smatraju nužnim govoriti u oba smjera, na načine što ih mogu shvatiti obje publike istodobno. Sukobi i dvojakosti svojstveni ovom položaju mogu biti razriješeni na različite načine, stvarajući spektar političkih skupina s većom odanošću jednoj ili drugoj strani. Oni najbliži stigmafilnom svijetu izrazit će najveću nevoljkost, najveću želju za konformitetom koja ipak nikada ne može biti ostvarena.

Radikali i zagovornici asimilacije

U slučaju gej skupina moglo bi se činiti da imamo, dakle, neizbježnu napetost, sa seksualnim radikalima na jednom kraju i zagovornicima asimilacije na drugom. Ljudi na oba kraja kao da vide napetost u tim pojmovima: mnogi na stigmafobnom kraju optužuju seksualne radikale za prihvaćanje svoje uloge žrtve ili stvaranja “kulta autsajdera”. Zbog toga što je dio te napetosti sastavni dio politike stigmatiziranih skupina, mogli bismo pomisliti da jednostavno nikada neće nestati i trebali bismo se pomiriti s time a ne pokušati razriješiti te trajne razlike u perspektivi.

Osobno ne odustajem tako lako. Kao prvo, sukob teško da odražava ravnotežu snaga. Naprotiv, u pitanju je hijerarhija. Političke skupine koje posreduju između queer osoba i “normalnih” ljudi smatraju da moć leži gotovo isključivo na strani normalnih. Što ste spremniji artikulirati politička pitanja na način koji se doima normalne publike, vjerojatnije je da ćete imati više uspjeha. Što više politička ili kulturna skupina definira sebe na taj način, naravno, vjerojatnije je da će imati osoblje i da će je podupirati pojedinci koji su razriješili svoju osobnu dvojakost na isti način. Dakle, iako nema izravne ili nužne veze između nečijeg etičkog stava i nečijeg pristupa moći ili bogatstvu – postoje vrlo queer osobe koje su bogate ili aktivne u višim političkim krugovima, dok ima i onih u bazičnim skupinama što su prilično sumnjičave prema podmićivanjima srama – ipak, prisutna je tendencija bogatstvu i moći koji pritječu na stigmafobnu stranu normalnih ljudi.

Tako je dijalog nejednak i iskrivljen. Najgora ironija je ta što će stigmafobna skupina tvrditi da predstavlja ostale. Predstavit će sebe kao širu u rasponu i poštovanja vredniju po tonu. Ista će, to je posljedica, steći moć. Ipak, imajući na umu dinamiku dvojakosti, to je skupina najbliža poštovanju za koju je najmanje vjerojatno da će se pomiriti sa svojim seksualnim sramom. Do mjere do koje se pokret mijenja od toga da je politika stigmatizacije, ukorijenjene u queer ethos, do toga da bude rukovodstvo ili servis za homoseksualce, ravnoteža moći unutar pokreta mijenja se prema tim ljudima; to jest, prema onima koji ionako imaju najveću moć. Takva vrsta promjene bila je nepogrešiva u devedesetima, no njezini korijeni leže duboko u povijesti pokreta.

Gej i lezbijski pokret i dvojakost identiteta

Gej i lezbijski pokret je najdugotrajniji skandal Amerike. Moglo se možda očekivati da dokrajči čitav koncept seksualnog skandala jednom zauvijek, da objavi kraj danima srama, izvodeći seks iz potaje na svijetlo dana, dopuštajući svim sitnim glodavcima da lako pobjegnu. Osobito su njegovi vođe do današnjih dana mogli postali takvi da ih nije moguće osramotiti. No, to se nije dogodilo. Mnogi od vođa i organizacija gej i lezbijskog pokreta i dalje su defanzivni kada je riječ o seksu i seksualnom odstupanju. Kako ćemo vidjeti, aura skandala pojačana je od strane samih glasnogovornika pokreta koji su sve više pozivali na “novu zrelost”, širu od samo seksa. To su iskrene i rukovodeće primjedbe za iznošenje na postolju, no što čovjek više razmišlja na taj način više će stvarnoga seksa i dalje biti izvorom nelagode. A kada je izražena riječima moralnosti, ta se nelagoda pretvara u neku vrstu seksualnog makartizma koji počinje obilježavati ne samo američku nacionalnu kulturu, nego isto tako i sam gej pokret.

I nakon pedeset godina otpora, prezir prema queer seksu, kao i prezir prema rodnom nekonformitetu ostaje dovoljno snažan da natjera lezbijski i gej pokret na uzmak, dižući ruke u rukavicama uvis u skandaliziranom užasu na seks koji isti predstavlja. Pokret nikada nije uspio pobjeći od nekih osnovnih pitanja: kako je moguće, na primjer, zahtijevati dignitet za ljude definirane djelomično seksom, pa čak i najneplemenitijim i pokvarenim seksom? Je li zahtjev za dostojanstvom, pristojnošću i ugledom beznadno neuskladiv sa stvarnostima seksa? Je li potpuno nerazumno to što je toliko mnogo gej muškaraca i lezbijki doživjelo zahtjev za poštovanjem kao lažnu etiku, birajući umjesto toga istraživati u inat sve tabue pokvarene potrebe i srama? Kakva bi to politika mogla biti utemeljena na odbijanju da se pristojno ponašamo/te?

Ta pitanja smatram ozbiljnim i teškim pitanjima. Ipak, i prečesto je odgovor na njih u gej i lezbijskoj politici bio defanzivan i apologetski. Kaže se da gejevi nisu baš tako loši. Tek nekolicina ekstremista ocrnjuje obične pristojne ljude. I, naravno da je zaista istina da mnogi gejevi i lezbijke nemaju gotovo nikakve veze s krajnostima queer seksualne kulture. To može biti sretan par veterinara iz kuće u nizu u predgrađu koji na umu nemaju ništa skandaloznije od nošenja bijelog lana nakon Labor Daya. E pa, super za njih. Problem nastaje kada se kaže da ih to čini uglednijim, lakše branjivim, vrednijim stupovima zajednice i stvarnim biračkim tijelom pokreta – “nama ostalima”. Uz pomoć takve hijerarhije ugleda, od dana Mattachine Society do danas, gej i lezbijska politika gradi se na vaganju osramoćivanja. Zanemarila je većinu etičkih izazova u potrazi, izazova same queer kulture koju bi trebala braniti.

Reproduciranje hijerarhije srama

Ta tendencija da se reproducira hijerarhija srama, smatram, proizlazi iz strukturiranja uvjeta gej i lezbijske politike, a ne iz loših namjera ljudi koji svoje živote posvećuju aktivizmu unutar pokreta. Prema nacionalnim standardima, seks skandali ostaju izvanredne afere. Za gejeve i lezbijke oni su norme. Čim je pokret organiziran, neugoda je postala trajno stanje njegove politike. S jedne strane, pokret se morao dopasti svom biračkom tijelu – ljudima koji često međusobno nemaju ništa zajedničko osim svoje potrage za svijetom seksa te srama i stigme koje takva potraga za sobom povlači. Okreću se politici pokreta djelomično da bi razradili i zalijepili zajedno svijet u kojemu pronalaze i definiraju jedni druge, uključujući i svoju seksualnu kulturu. S druge strane, pokret nastoji steći prepoznavanje za one jadne drolje i otpadnike, cijedeći znak dostojanstva upravo iz kulture koja i sama proizvodi i održava toliko srama i stigme. Povlačenjem zavjese preko seksualne kulture bez koje ne bi mogao ni postojati, pokret govori bilo koji jezik ugleda za koji misli da će dobro prevoditi. Napetost između tih dvaju standarda, unutarnjeg i vanjskog, definira gej i lezbijsku politiku, ostavljajući na vratu svojih glasnogovornika/ica teške dileme. Može li biti stvarno iznenađenje to što se oni koji su najviše posvećeni zadobivanju poštovanja mogu zateći kako žele da njihovi kolege u sramu budu malo manje queer, malo pristojniji?

Normalizirani pokret

Na javnom forumu u New Yorku u ljeto 1998. James Collard, novoimenovani urednik časopisa Out, objavio je da je preuzeo na sebe da bude nova zora u lezbijskom i gej pokretu. Započevši svoj urednički mandat skidanjem riječi “gej i lezbijski” s naslovnice časopisa bio je spreman, rekao je publici, proglasiti sebe “post-gejem”. (Larry Kramer nedavno je usvojio istu oznaku u The Advocateu.) Teorija iza pojma ostala je nejasna, u najboljem slučaju, no očito nije imala nikakve veze s “biti queerom”. Za Collarda je bila vezana s time da bude kritičan prema “gej getoizaciji” i klonovskom stilu koji su ondje njegovani i s prepoznavanjem da mnoge gej osobe “više ne vide svoje živote isključivo u smislu borbe”. Iznoseći svoju vlastitu sklonost prema “miješanim” klubovima u odnosu na gej i lezbijske barove i klubove, Collard je tvrdio da “bijes više nema snagu da nas ujedini”, da će većina gej osoba “malo vjerojatno biti ujedinjena ortodoksnim taktikama gnjevnih veterana iz prijašnjih borbi”.

Publika na tom forumu nije bila uvjerena. Kako je istaknuo jedan od sudionika na toj raspravi s Collardom, Kendall Thomas, nitko ne bi rekao da je pojava nekog okruženja rasno miješanog kluba, uspon crne buržoazije ili pojava jednog crnačkog sitcoma na bilo koji način dokazala da su Afroamerikanci sada slobodni da budu “post-Crncima”. Zašto bi ograničena ostvarenja nekih sretnih gej osoba značila da su oni odjednom “post-gej”? Štoviše, scenarij koji je Collard spremno podrazumijevao zvučao je lažno. Kada je to itko tvrdio da je bijes bio jedini neosporni gej osjećaj ili čak jedina ujedinjujuća sila čak i u najgnjevnijim danima ACT UP-a? Kada je itko živio “isključivo u smislu borbe”? Kada je za „biti queer“ jedina odrednica bila samo seksualnost? Koja bi bila svrha govoriti takve stvari ako ne implicitno preoblikovanje slike gej kulture za sretne potrošače lifestyle časopisa kao što je Out? Suočen s paljbom kritika Collard je jednostavno odvratio da je njujorška urbana publika izgubila dodir s američkim gejevima i lezbijkama, da će se ljudi koji bi vjerojatno simpatizirali njegove “post-gej” stavove malo vjerojatno pojaviti na javnom forumu. Vjerojatno su bili kod kuće, pripremajući večeru za svoje partnere.

Ovdje je, barem, bio potpuno u pravu. Post-gej retorika sviđa se onim gej muškarcima i onim lezbijkama koji su ionako bili najmanje sretni da budu politični, koji imaju dovoljno sigurnog prostora u svijetu – zahvaljujući djelomično protekloj borbi – da o svojim životima više ne misle u smislu borbe. Časopisi kao što je Out omogućavaju velikom broju gej osoba da sebe vide na taj način i da se osjećaju kao da sudjeluju u nečemu što se naziva “gej zajednicom” bez potrebe da pripadaju političkoj sceni. Za Collarda, sve je to dobro.

Mi se ostali, u međuvremenu, možemo zapitati nema li i drugih razloga zbog kojih gej osobe više vole ostati kod kuće takvih dana. Kada Collard kaže da “bijes više nema snagu da nas ujedini”, čini se da je u pravu. Osim primjera o kojemu se mnogo pisalo, ubojstva Matthewa Sheparda 1998. godine, vrlo malo toga danas ima moć da animira gej osobe. Kod kuće su, pripremajući večere za svoje partnere i toliko su ujedinjeni koliko će najviše i biti.

(De)mobilizirani pokret?

Nije puka nostalgija primijetiti da je ne tako davno, u takozvanim getima koje je danas tako moderno prezirati, vijest o novom i opasnom događaju mogla putovati velikom brzinom, a masa bi se mogla stvoriti zajedničkom voljom gotovo bez upozorenja, ne samo u Stonewallu, nego opetovano dulje i dvadeset godina nakon toga. Trenutačni prosvjedi, na primjer, nastali su nakon vijesti o prikazivanju homofobičnog filma Cruising 1979. godine, ista se stvar dogodila nakon niza valova policijskih zasjeda i maltretiranja u sedamdesetima i osamdesetima te ponovno kada se shvaćanje o zdravstvenoj krizi pojavilo u osamdesetima. Najpoznatiji među njima bili su događaji velikog gnjeva, kao što su neredi u San Franciscu nakon suđenja Danu Whiteu za ubojstvo Harveyja Milka ili nekoliko godina kasnije u Los Angelesu nakon što je guverner Peter Wilson stavio veto na zakon o pravima homoseksualaca. Ljudi su se također mogli stvoriti za događaje javnog oplakivanja ili proslave. Javnost je mogla biti mobilizirana za predizbornu agitaciju, za zabavljanje ili za osmišljavanje širokog raspona reakcija na zdravstvenu krizu.

Stvarima ne pomaže mnogo ni razlikovanje između asimilacije i separatizma. To je vjerojatno najpoznatiji način shvaćanja sukoba. Problem je taj što jedva itko priznaje da je bilo zagovornik asimilacije, bilo separatist. A kao ni sukob između ljevice i desnice, taj sukob ne govori onoliko o politici seksa kao što bi se moglo učiniti. Sigurno je da možete biti separatist na temelju nečeg drugog osim seksa. Možete vjerovati, na primjer, u gej senzibilitet ili duhovnost vila ili sestrinstvo. Bilo što od toga može nas odvojiti (ili neke od nas) od straight kulture. Možete isto tako biti zagovornik asimilacije i tvrditi da cijenite seks sve dok se odvija na “ispravan” način – nasamo, u sigurnom kontekstu, pod kontrolom. Bilo kako bilo, kao separatist ili kao zagovornik asimilacije, možete očekivati da će najvažniji u gej i lezbijskoj politici biti identitet, a ne seks, status a ne ponašanje, osobe a ne djela.

S druge strane, politika koju osobno zagovaram – iskreno prihvaćanje queer seksa u svoj njegovoj očitoj nedostojnosti, zajedno s iskrenim izazovom za uništavajuće hijerarhije ugleda – ne mogu rezultirati ni asimilacijom ni separatizmom ako su provedeni nedosljedno. Protiv asimilacije možemo ustrajati na tome da dominantna kultura asimilira queer kulturu, a ne obrnuto. Straight kultura već je mnogo naučila od queer osoba pa ne treba stati ni sada. Posebice treba naučiti novi standard dostojanstva - a neće to učiniti sve dok gej osobe misle da njihovo “prihvaćanje” treba biti ostvareno pod uvjetima politike srama straight kultura.

Niži prag prkosa

Rezultira li takva situacija separatizmom? Upravo suprotno. Ako prepoznamo raznolikost onoga što nazivamo seksualnošću s nekom vrstom suosjećajnog realizma u kojemu su mnoge queer osobe nenadmašene, rezultat ne bi bio separatizam, niti bi to mogao biti, jer nam ne bi pružio nikakvo stajalište o tome tko “smo mi” osim činjenice da na svijetu ima mnogo nenormativnih seksualnosti. Tu su mogućnost izrazili queer pisci prošlosti, od Walta Whitmana preko Jeana Geneta, te suvremeni kritičari međusobno toliko različiti kao što su Pat Califia i Eve Sedgwick – koje nisu ni separatisti niti zagovornici asimilacije. Iskreno odbijanje da se negira seks ili nedostojanstveni ljudi koji ga upražnjavaju, što vidim kao podrazumijevani ili eksplicitni ethos u nebrojenim prizorima queer kulture, antiteza je politici identiteta.

Smatram da ta razlika u etičkoj orijentaciji, razlika u načinima rješavanja dvojakosti stigmatizacije najbolje objašnjava političke podjele u pokretu danas. Djelomično možda gledamo promjenu tijekom vremena iz stigmafilne u stigmafobnu politiku. Oni koji su vodili prve borbe u pokretu bili su oni najmanje zastrašeni sramom. Upravo je njihov uspjeh omogućio ostalima da sebe vide dijelom pokreta a da ne moraju riskirati u tolikoj mjeri. To samo po sebi može biti dobra stvar, ali njezina nepredviđena posljedica jest da su mnogi od novopridošlica u pokret manje izloženi tome da osporavaju silu srama i stigmatizacije u potpunosti. U nekim slučajevima oni sada misle da bi pokret trebao pripadati njima. Neki ne pokazuju nimalo svijesti o povijesti pokreta, dok ostali odbacuju tu povijest kao stanje nezrelosti. Tvrde da su moralniji, napredniji i pragmatičniji. Razumijevanjem dinamike stigmatizacije i dvojakosti identiteta možemo vidjeti da postoji element samodopadnog licemjerja u toj priči. Novo poštovanje lezbijske i gej politike nije sazrijevanje pokreta, nego, zapravo preuzimanje istog. Niži prag prkosa potreban za ulazak u pokret sada znači da se ravnoteža moći unutar njega pomaknula sa stigmafilnog pola na stigmafobni. A to ne znači dobitak integriteta, nego gubitak.

Drugim riječima, ipak je promjena profila pokreta povezana ne samo s tom dinamikom tijekom vremena, nego i s okolnim kontekstom američke kulture u doba Clintona. Razlika u ethosu naglašena je karakterističnim čimbenicima: osobito teškom kapitalizacijom nacionalne politike, okolinom masovne kulture i korporativnom organizacijskom strukturom nekih nacionalnih skupina kao što je HRC. Iza deseksualizacije lezbijskog i gej pokreta i depolitizacije queer seksa u devedesetima, mislim da možemo vidjeti barem sljedeće različite, ali povezane pomake:

izmijenjenu prirodu epidemije AIDS-a, od one shvaćene kao krize do shvaćene kao kronični problem koji treba rješavati;

opadanje aktivizma izravnog djelovanja;

gubitak političkog sjećanja koji je pratio toliko mnogo smrti u kulturi s malo institucija sjećanja;

rastuću važnost izbornih kampanja s mnogo novaca i lobiranja;

posljedičnu istaknutost baze bogatih donatora unutar pokreta, koja se često sastoji od imućnih muškaraca s vrlo malo proživljenih veza s najprezrenijim dijelovima queer svijeta;

rastuću centralizaciju gej politike nacionalnih organizacija sa sjedištem u Washingtonu;

privlačnost predodžbe “mjesta za stolom” da će ono što smo svi zaista željeli biti zastupljeno – bilo od strane državnih službenika bilo od strane slavnih osoba – radije nego aktivno pripadanje pokretu;

uspon izrazito kapitaliziranih lifestyle časopisa kao najvažnijeg javnog mjesta djelovanja pokreta;

posljedični uspon politike medijskih zvijezda u kojemu šačica obrazovanih gejeva odabranih unutar medijskog sustava dominira stvaranjem mišljenja;

i izvanredan uspjeh nekih od tih pojedinaca u promicanju neoliberalnog (to jest, neokonzervativnog) zaokreta po pitanju što je za pokret najvažnije.

Nevidljivi i vidljivi nosioci LGBTQ politike

Gotovo svi od ovih uvjeta ispunjeni su početkom devedesetih. Na primjer, prije 1990. godine, gej tiskovine sastojale su se uglavnom od lokalnih novina zajednice. The Advocate, novinski tjednik, bio je dominantni nacionalni časopis, zajedno s poluintelektualnim Out/Look. U nekim izdanjima, osobito The Body Politic i Gay Community News, moglo se pronaći ozbiljnih, inovativnih misli zajedno s vijestima. Oba ta časopisa bila su osobito dobra u praćenju svijesti o ranijim nasljeđima pokreta. I presavijeni i bogato opremljeni časopisi pojavili su se na njihovu mjestu. Većina od novinskih časopisa – Genre, Out, XY, Girlfriends i mnogi drugi – nacionalni su i uskoro su počeli privlačiti mainstream oglašivače. Kakve god bile njihove nesumnjive privlačnosti (neka svi napreduju) i unatoč najboljim namjerama ljudi koji u njima rade, ta generacija časopisa po samoj svojoj prirodi nije mogla nadomjestiti izgubljene forume rasprava.

Otprilike u isto vrijeme, nacionalne organizacije ponovno su se povezale. Human Rights Campaign, utemeljena 1980. godine kao odbor političkog djelovanja za usmjeravanje novca gej i gej-naklonjenim kandidatima, izgradila je svoju bazu donatora tako dobro da je do 1988. godine njihov budžet bio dvostruko veći od onoga konkurenatskog, National Gay and Lesbian Task Force. Iako je nastala kao neistaknuta skupina čije je ime (tada Human Rights Campaign Fund) osiguralo krinku za neizjašnjene donatore i plašljive kandidate, do 1993. postaje velika organizacija s istaknutim javnim profilom, aktivnom političkom ulogom i velikim ulaganjem u lobiranje. Do danas je daleko nadmašila sve svoje konkurente kao najvidjiviji organ lezbijske i gej politike. Njihov budžet za fiskalnu godinu 1999. iznosio je 15.1 milijuna dolara – tri puta više od onoga iz 1995. (No, to su još uvijek sitni novci u usporedbi s njihovim desničarskim konkurentima.) Njezina je politika određena korporativnim stilom nacionalnog odbora a lavovski dio novca uvijek je dolazio od imućnih (uglavnom muških) donatora. To, naravno, nije zločin i u redu je smatrati donatore HRC-a i članove odbora vrijednim ljudima koji rade na hvalevrijednim projektima. No, ostaje činjenica da se organizacija na neki način razlikuje od skupina koje su joj prethodile te da je i dalje infrastruktura politike na lokalnoj razini.

Te manje skupine imaju manje novca i manje vidljivosti ali i izravniji i pouzdaniji oslonac u onima za koje tvrde da ih zastupaju. Možete dobiti ulogu u vodstvu u njima a da niste bogati, da ne pripadate eliti i bez pohađanja svečanih proslava za prikupljanje sredstava. Zbog tih strukturalnih razloga a ne zbog bilo čijih moralnih namjera, vjerojatnije je da će biti “natopljeni” queer ethosom. HRC je, suprotno tome, orijentiran na stigmafobni svijet ne samo po ethosu, nego i po strukturi. Poštovanje je cilj njegove politike zato što je poštovanje preduvjet da ih se uopće čuje i sasluša. Njegova rastuća sposobnost da se projicira kao glas pokreta, dakle, iskrivljava smisao gej politike. Čak i manje skupine mijenjaju smjer prema tome, jer su danas zasjenjene u nacionalnoj politici, u prikupljanju novaca i u medijskoj vidljivosti.

Korporativna pročelja

A svaki od pomaka koje sam naveo ojačava ostale. Nacionalni časopisi i HRC, na primjer, obraćaju se svojim biračkim tijelima na relativno slične načine. Njihova tendencija da normaliziraju pokret nalazi više izražaja zato što nemaju ozbiljne protivnike za moralno vodstvo. Proteklih godina organizacija kao što je HRC, iako strukturalno nije odgovorna nikome, mogla bi barem imati potrebu da više odgovara promišljenim veteranima politike pokreta. Ti su glasovi sada zaobiđeni. Novonastali glasnogovornici pokreta su drukčija i mnogo vidljivija skupina ljudi: kolumnisti lifestyle časopisa zajedno s malim brojem pisaca i slavnih osoba iz straight tiska. Njihova istaknutost dolazi iz uvjeta koji nemaju gotovo nikakve veze s prizorima iz queer kulture. Holivudski glumci javno obznanjuju svoju homoseksualnost jedan dan, a drugi već postaju ikone pokreta. A profesionalni kolumnisti, kolikgod bili pojedinačno divljenja vrijedni, ograničeni su potrebom da održe svoju vlastitu prepoznatljivost koja je u kružnom sustavu medijske kulture osnova njihove slave i glavni razlog zbog kojega ih u njemu slušaju. Ti uvjeti ne stvaraju onu vrstu kritičnog javnog dijaloga na kojemu se razvija politika pokreta.

Nacionalnoj publici u SAD-u moglo bi se činiti da je gej pokret vidljiviji i snažniji nego ikada. Za queer osobe na terenu ta monumentalna pojava doima se lažnom poput mramorom presvučenih pročelja korporativne arhitekture devedesetih. Ljudi znaju, iako ne mogu točno prepoznati razloge, da je tuđa volja ono što ovdje pronalazi izraz. Oni sliježu ramenima ili se žale, a to nije ni važno; gej politika ide dalje i bez njih. Tijekom Clintonove ere, dugo zakuhavajuće napetosti između politike homoseksualnosti i politike seksa dobile su nov i destruktivniji oblik. U najboljem slučaju, queer politika se borila protiv stigmatizacije seksa, sa svim posljedicama koje ista ima za ljude, od queer mladosti do seksualnih radnika i samohranih majki. No, u svojoj najnovijoj manifestaciji, lezbijski i gej pokret prijeti da će postati instrumentom za normalizaciju queer života. Nigdje to nije vidljivije nego u predstavljanju pitanja gej braka.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Skraćeno poglavlje naslovljeno What’s Wrong with Normal? iz knjige The Trouble with Normal Michaela Warnera, Harvard, Cambridge University Press, 1999. Oprema teksta redakcijska.