Doslovno pješice o grčkoj mitologiji

Kao što je napomenuo John Pinsent u svojoj Grčkoj mitologiji, objavljenoj 1969., najveći dio grčke mitologije odnosi se na svijet heroja, i upravo je za Grke herojska mitologija isto što i povijest drevnih vremena, u okviru čega su onda stvorili i rodoslovlja kao i pregledne mitološke priručnike. Ipak, unatoč brojnim priručnicima koji su kasniji mitolozi usustavili o grčkim božanstvima, junacima i junakinjama, španjolski helenist Pedro Olalla, a punim imenom i prezimenom Pedro Olalla González de la Vega (inače, rođen 1966., što ga svrstava, recimo to tako, u red iznimno uspješnih mlađih istraživača), nakon šest godina terenskoga rada, i to nakon što je doslovno propješačio prostorom stare grčke civilizacije, kao i nakon iscrpnoga i ponekad – na mentalnoj razini – bolnoga proučavanja antičkih izvora, izuzetno je pregledno usustavio prikupljenu građu za svoj Mitološki atlas Grčke.

Zemljopis grčke mitologije

Po čemu je, dakle, specifičnost Olalline knjige, a čiji smo prijevod dobili u rekordnom roku, i to zahvaljujući izdavačkoj kući Golden marketing-Tehnička knjiga (urednica Nataša Polgar) i prevoditeljici Koraljki Crnković? Dakle, Olallin Mitološki atlas Grčke putem zemljovida (knjiga je, naime, opremljena s 53 detaljne karte) uvodi nas u strastven svijet antičke Grčke i njezine mitologije, odnosno, religije, i to tako što su mitske priče i likovi locirani u prostor u kojemu su i nastali. Inače, svi su antički izvori kojima se autor koristio pri izradi navedenih karta i njihovih opisa vidljivi u popisu antičkih književnih izvora. Spomenimo ovom prigodom tek da je riječ o djelima od Palatinske antologije Alkeja iz Mitiline preko Plutarha (npr. Grčka pitanja, Tezej, Periklo, O slovu E u Delfima, O tome kako Pitija više ne proriče u metru, Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje itd.) do Zenobija.

Pored toga što je Olallin mitološki atlas opremljen detaljnim kartama s lokacijama na kojima su se odigrali ključni prizori iz grčke mitologije, atlas je isto tako autor brižno opremio i crtežima i fotografijama pojedinih antičkih građevina kojima dokumentira njihovu današnju očuvanost, a riječ je, moramo pridodati, o više od 300 fotografija u boji antičkih lokaliteta. Dakle, pored pisanih izvora i arheoloških nalaza, autor je odabrao i treći put – put vezan za lokalitete, odnosno zemljopisnu metodu u okviru koje je, idući tragovima antičkih mitova, svaku pojedinu mitsku priču ubilježio u kartu i time mitski prostor upisao u stvarni prostor. Time Olallin atlas pokazuje da su sva ta mitološka mjesta za stare Grke figurirala kao stvarna mjesta, prostori u kojima su se odvijale kozmičke drame bogova, boginja, junaka, junakinja i njihovih obrnuto zrcalnih pandana – uvijek, moramo priznati, privlačnih i mračnih čudovišta.

Ujedno, riječ je i o vrlo zahtjevnom i sjajno obavljenom poslu prevoditeljice Koraljke Crnković, koji bi Društvo hrvatskih književnih prevodilaca doista trebalo nagraditi. Naime, kao što prevoditeljica ističe u predgovoru – kada je kao stipendistica Zaklade Onassis prisustvovala na predstavljanju grčkoga izdanja Mitološkog atlasa Grčke u Ateni, osjetila je želju da navedeno djelo predstavi i našem čitateljskom krugu u svome prijevodu. Pritom je zanimljivo kako Koraljka Crnković donosi podatak da se pri prevođenju susrela s brojnim poteškoćama, a jedna je od tih da u hrvatskom jeziku nema (pridodajem, još uvijek!) suglasnosti oko prevođenja grčkih naziva likova i mjesta, antičkih i suvremenih. Pritom je zanimljivo, kako prevoditeljica napominje, da je nailazila na brojne nepodudarnosti u dvama grčkim izdanjima, kao i u engleskom izdanju Atlasa, te da je kao klasična filologinja intervenirala u nekoliko slučajeva pogrešnoga navoda određenoga antičkog citata. Ono što me osobno zanima jest je li prevoditeljica o tim nepodudarnostima u dvama grčkim izdanjima kao i u engleskom izdanju obavijestila samoga autora Mitološkoga atlasa Grčke.

Prostor pakla

Za razliku od repertoara prijevodnih knjiga na našem knjižnom tržištu o grčkoj mitologiji – npr. spomenimo ovom prigodom uz već navedenu Pinsentovu Grčku mitologiju svakako i Najljepše priče klasične starine Gustava Schwaba, nadalje – nezaobilazne Junake antičkih mitova Vojtecha Zamarovskog, kao i svestrane Grčke mitove Roberta Gravesa te, na primjer, prije osam godina prevedenu knjigu Lukava inteligencija u starih Grka Marcela Detiennea i Jeana-Pierrea Vernanta, posebnost je ove knjige, kao što je već istaknuto, u tome što uprostoruje događaje grčke mitologije. Tako, primjerice, za razliku od Grčkih mitova Roberta Gravesa koji je pronašao poklonike posebice među onima koji podržavaju tezu o matrijarhatu, odnosno, onima kojima je bilo blisko njegovo tumačenje da se u grčkim mitovima ogleda povijesna slika matrilinearnog društva, kao i njegova degradacija pod utjecajem ratničkog, patrijarhalnog društva koje obožava Boga-Oca, Olalla će zasigurno naći poklonike među onima koji u svojoj interpretaciji mitova tragaju i za njihovim uprostorenjem.

Inače, atlas je objavljen 2001., a izdavač je Road, izdavačka kuća specijalizirana za turističke vodiče, i time je sama knjiga ubrzo stekla status jednoga od najcjenjenijih priručnika iz grčke mitologije, kako je to napomenula Marina Šegvić, koja je provela stručnu redakciju hrvatskoga izdanja. Pritom svakako valja spomenuti da je Mitološki atlas Grčke 2002. dobio i nagradu Razreda za književnost Atenske akademije.

Osim autorova “zemljopisnoga” pristupa mitologiji, vrijednost je ovoga mitološkoga i geografskoga priručnika što je pisan i popularnim stilom, tako da se zahtjevniji turist može njome dodatno “oboružati” u turističkom obilasku Grčke, a što je doista i preporuka, jer čini se da se nitko od naših turističkih vodiča ne bi smio uputiti u svjetove grčke civilizacije bez Olallina vodiča kroz mundus subterraneus grčke mitologije.

Ilustrirajmo primjerom tu zemljopisnu metodu. Primjerice, kada govori o Hadovu kraljevstvu, Pedro Olalla potkrepljuje i slikovno dolinu Aheronta (dolina u koju se izlijeva rijeka Aheront, gdje duše mrtvih čekaju da ih Haron preveze na suprotnu obalu) kao i rijeke Kokit i Aheront. Naime, Aheront, Piriflegeton i Kokit jesu rijeke koje razdvajaju i natapaju Hadovo carstvo, a Aheruzija je jezero u koje su ulijevaju spomenute tri rijeke. Pritom Olalla donosi i podatak kako je jezero isušeno 1959., tako da je jedan mitski lokalitet potpuno izbrisan iz realnoga krajobraza. Podsjetimo da Zamarovský pridodaje i prevedenice tih paklenskih rijeka: Aheront (rijeka naricanja), Kokit (rijeka žalosti), Piriflegeton (ognjena rijeka), uz podatak kako je Hadovim carstvom protjecalo pet rijeka: dakle, uz navedene vrlo su nam dobro poznate i Stiks (u značenju: omražena, za koju se vjerovalo da je otrovna, koja je sve okivala svojim ledenim zagrljajem) kao i Leta (rijeka zaborava).

Nadalje, Olallina knjiga, koja funkcionira kao odličan spoj atlasa i leksikona grčke mitologije, kao i mikstura povijesne i turističke knjige, ali pritom ne u smislu turističkoga vodiča, kako to u Prologu ističe Javier Reverte, španjolski romanopisac i autor turističkih vodiča, priče iz grčke mitologije donosi u različitim inačicama mita, kao što ih i nadopunjuje i bibliografskim podacima antičkih autora u kojemu se pojedini mit navodi i nadalje, završno-okvirno, čitatelje upućuje da lokalitete spomenute u mitskim pričama lociraju na zemljopisnim kartama.

Mitologija i vojarne specijalnih jedinica

Sjećam se, čitajući u srednjoj školi neke natuknice o pojedinim likovima u Junacima antičkih mitova Vojtecha Zamarovskog, kako sam osjetila svojevrsnu nelagodu kada sam naišla na sljedeći podatak iz natuknice o Salmakidi. Naime, Zamarovský je pod navedenom natuknicom naveo kako Salmakidin izvor postoji i danas (riječ je o izvoru iz kojega ako bi netko u mitskim svjetovima popio vodu, stigla bi ga Hermafroditova sudbina), ali nije pristupačan posjetiteljima jer se iznad njega nalaze vojarne specijalnih jedinica turske vojske. Potpuno s istim problemima u mnogim slučajevima suočavao se i Pedro Olalla, tako da pojedine mitske lokalitete nije uspio, točnije, nije smio fotografirati s obzirom na to da je običnom smrtniku tim – nekoć mitskim a sada vojnim – prostorima očito trajno zabranjen pristup. Tako i prevoditeljica Koraljka Crnković u svome predgovoru ističe da je većina lokaliteta ipak nedostupna jer se nalaze pod vojnim nadzorom.

Dakle, kako sam autor navodi, Mitološki atlas Grčke moguće je koristiti kao mitološki tezaurus i kao kartu koja nas upućuje na mjesta i puteve koji do njih vode te da čitatelji mogu pronaći koji su mitovi povezani uz određeno mjesto. Sve su to razlozi zbog kojih ovaj tezaurus na 496 stranica (iako u trenutačnoj i nimalo pristupačnoj cijeni od 380 kuna) svakako vrijedi imati na kućnoj polici i pritom se nadam da se njime neće služiti samo klasični filolozi, povjesničari i arheolozi, nego da će pronaći mjesto i kao priručnik na brojnim kolegijima humanističkih i društvenih studija, kao i na išaranim srednjoškolskim klupama na satovima koji su posvećeni antičkim svjetovima, istina u sve manjem omjeru, a na kojima se obično koristi Memento antičke mitologije – junaci antičkih mitova Stjepana Puljiza. Nadajmo se... Uostalom, zar nije iznimna činjenica koju iznosi Javier Reverte u svome Prologu, a kojom ističe da je Pedro Olalla posjetio i fotografirao sva sveta mjesta za potrebe ovoga atlasa? Pritom preostaje nam i da očekujemo kako ćemo dobiti i prijevode i ostalih temeljnih djela o grčkoj civilizaciji kao npr. Encyclopedia of Ancient Greece iz 2005., što ju je uredio Nigel Wilson (srećom, izvornik je dostupan u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu), te knjigu Les Grecs ont-ils cru ? leurs mythes? Paula Veynea o tome, kao što i naslov u formi pitanja sugerira, jesu li Grci vjerovali u svoje mitove.