Noga filologa - Dr. Eshil

Možda znate da posljednja knjiga o Harryju Potteru, Harry Potter i darovi smrti, kao jedan od dva uvodna citata donosi nekoliko stihova Eshilovih Hoefora. Stjecajem okolnosti – ponajviše zbog autorskih prava engleskog prevoditelja Hoefora – našao sam se u situaciji da za potrebe Harryja Pottera te stihove prevodim na hrvatski. Prijevod je ispao ovako:

O – muka rodu urođena

i neskladan krvavi

udar ludila!

Jao – vrisak patnje nepodnošljive,

jao – boli neublažive!

U kući je melem za

otvorenu ovu ranu; neće doći od tuđih,

ne izvana – nego od njih samih,

u ljutome srazu krvavome.

Bogovima carstva mrtvih ovu pjesmu pjevamo.

Zato čujte, vi pod zemljom, blago bilo vama,

Čujte molitvu našu, i pošaljite pomoć

spremnu ovoj djeci – neka pobijede!

Žrtva i osveta

Hoefore – “Nositeljice žrtve ljevanice” – druga su drama u Eshilovoj trilogiji Orestija, jedinoj potpuno očuvanoj trilogiji grčke drame (na dionizijskim bi se festivalima dramatičari redovno natjecali ciklusima od po tri komada, često tematski povezanih – baš kao u slučaju ove obrade mita o Agamemnonu, Klitemnestri, Orestu i Elektri). Hoefore se zovu po svojemu koru – po skupini žena koja dolazi na grob ubijenog Agamemnona da, u skladu s grčkim običajima, prinesu žrtvu ljevanicu; sam je ritual prinošenja žrtve važan, i jak, trenutak drame. Upravo tome trenutku pripada citat koji otvara Harryja Pottera i darove smrti (Hoefore 466-478). Hoefore pjevaju (ovaj je dio drame bio zborska pjesma) o “ovoj djeci”. To su Orest i Elektra, djeca Agamemnona i Klitemnestre; oni su prisutni tijekom prinošenja žrtve, i žrtvovanje je ujedno “pumpanje” njih dvoje – osobito Oresta – da učine ono što se mora: da ubiju majku kako bi osvetili umorstvo oca (što će, neumoljivom logikom krvne osvete, Oresta, kao materoubojicu, baciti u još dublji pakao krivnje i kazne).

Škakljanje zmaja

U svojim je studentskim danima J. K. Rowling, autorica Harryja Pottera, na Sveučilištu u Exeteru slušala, kažu nam izvori, dvije godine klasičnu filologiju – točnije, klasičnu antiku, classics (onda se prebacila na francuski). Klasični je studij ostavio traga; čitatelji Harryja Pottera znaju da latinski, ili barem pseudolatinski, ima važnu ulogu u serijalu. Među ostalim, to je jezik mnogih čarobnih formula, o Draco dormiens numquam titillandus da i ne govorimo. No sve to – jednako kao i funkcija samog citata Hoefora u Darovima smrti, njegov odnos prema sadržaju knjige – za ovu je kolumnu. Harry Potter samo je povod, teaser; on je ono što me navelo da vrlo pažljivo pročitam ovih trinaest Eshilovih stihova.

Pritom je na površinu isplivalo nešto što u prijevod za knjigu uopće nije stalo.

Emmoton akos

Eshilov izraz koji je za Darove smrti preveden kao “melem... za otvorenu ranu” glasi, na grčkome, emmoton akos, i zapravo je metaforična upotreba vrlo preciznog medicinskog termina. Akos je melem, ili lijek; no emmoton je – kaže komentator A. F. Garvie – pridjev izveden od riječi motoi, što su “laneni tamponi za obradu upaljenih rana – točnije, oni drže ranu otvorenom dok se gnoj ne iscijedi, i rana ne zacijeli iznutra... Radi se o jednom od najsigurnijih slučajeva Eshilove upotrebe medicinske terminologije.”

Onome tko poznaje radnju Orestije metaforika je jasna: motoi će gangrenoznu ranu u kući Atrejevoj, u kući Agamemnonovoj – kući onečišćenoj, još prije Oresta i Agamemnona, strašnim grijehom kanibalizma – držati otvorenom. Niz osveta će se nastaviti, niz ispaštanja će se nastaviti, sve dok se rana ne očisti, dok ne postane spremna da počne zacjeljivati. (To će se, kod Eshila, dogoditi tek u posljednjem dijelu trilogije, u Eumenidama).

Dren

Prevodilačka muka, pak, u tome je što bi emmoton akos – u skladu s Eshilovom upotrebom – trebalo i na hrvatskom izraziti nečime s jasnom medicinskom konotacijom; nečime vrlo stručno medicinskim. Tek bismo tako dobili pjesničku metaforu. “Melem za otvorenu ranu” nije idealno rješenje jer se radi o konvencionalnoj metafori, o metafori koja nije pjesnička jer nije začudna, dok bi idealno rješenje čitatelje (i gledatelje) šokiralo, natjeralo ih da se trznu na stolicama (Eshil je itekako znao pisati za kazalište).

Na hrvatskom, međutim, stručni termin za motoi glasi dren, i dolazi od francuske i engleske riječi drain (u medicinskoj se terminologiji ista posuđenica koristi i u njemačkom i nizu ostalih jezika). Danas je dren plastična ili gumena cijev, ili samo komad gaze ili pjenaste gume, ali još uvijek radi upravo ono za što su motoi koristili grčki liječnici.

Nezgoda je u tome što dren ne možete staviti u prijevod tragedije. Razlog zašto je tome tako zapravo je prilično zanimljiv (osim ako niste prevodilac u dedlajnu).

Keksi u tragediji

S jedne strane, “dren” ne možete napisati zato što je homonim – riječ koja zvuči i piše se posve isto kao neka druga – hrvatskom imenu ljekovite biljke “dren”, poznate iz uzrečice “zdrav ko dren” (biljka se zove još i svibovina, i drijenak, drnjulic, a bome i kuroslipnik, ali sve nam to ništa ne pomaže u ovoj situaciji).

S druge strane, “dren” ne možete napisati zato što ga publika u grčkoj tragediji ne očekuje. Za tragediju “dren” zvuči jednostavno premoderno – kao “mobitel”, “žardinjera” ili “keksi”.

Pogledamo li pažljivije, vidjet ćemo da “dren” nije premoderan jer označava premodernu stvar (za razliku od “mobitela”), već zato što se, kao “žardinjera” i “keksi” – obje su stvari, vrlo vjerojatno, imali i Grci, makar kod njih izgledale radikalno drugačije – riječ “dren” u hrvatskom još uvijek osjeća kao tuđica. A tuđice, načelno, u prijevodu grčke tragedije nisu dobrodošle; znamo da Hrvati, odgojeni na tradiciji Tome Maretića, Kolomana Raca i inih prevodilaca-filologa, u prijevodu antičkih klasika očekuju isključivo kristalno bistru, stopostotno čistokrvnu hrvaštinu.

Prevodioci-hoefore

Protiv purizma u prijevodima uvijek se rado borim; kad bi problem bio samo u tuđici, bez krzmanja bih stavio “dren”, i causa finita. Čini mi se, međutim, da problem ima i treći aspekt; osim homonima i tuđice, tu još nešto smeta.

“Dren” je danas odviše stručan termin. Za razliku od, recimo, “skalpela”, “injekcije”, “bajpasa”, premalo ljudi zna kamo spada “dren” i što bi otprilike bio; i sam sam trebao pomoć prijateljice liječnice da se domislim pravog termina za motoi. (Tu i homonim vrlo nezgodno interferira – jer više ljudi zna za “zdrav ko dren” nego za dren kao medicinsko sredstvo za čišćenje rane.)

Reći ćete, možemo ostaviti ono “za (otvorenu) ranu”, i to će objašnjenje, ovako predinstalirano u prijevod, probuditi dovoljno medicinskih asocijacija. Možemo reći nešto kao “u kući je dren za ranu” ili “u kući je dren za otvorenu ranu”. E, to mi još uvijek ne zvuči dovoljno dobro. Još uvijek nije dovoljno jasno, još uvijek ne pogađa čitatelja / gledatelja tamo kamo bi metafora trebala. Zato sam se, uostalom, na koncu i odlučio za “melem” u prijevodu za Harryja Pottera, žrtvujući jaku metaforu (prevodioci su i sami hoefore – non-stop moraju prinositi neke žrtve).

Za svoju dušu

Ono što bi prevodilac mogao jest preokrenuti izričaj izvornika (zato se “prevoditi” na latinskom i kaže vertere, “okretati”), napraviti od drena središte i težište rečenice. Napisati ne “U kući je melem za / otvorenu ovu ranu”, nego nešto kao “Ovoj rani zagnojenoj / treba dren – u kući je samoj...” Ovo je radikalno rješenje, ne već prevođenje, nego prepjevavanje Eshila; tako smo opet hoefore – samo što ovaj put žrtvujemo Eshila (i naglasak na onom “u kući”, što je vjerojatno J. K. Rowling bilo prilično važno) da bismo zadržali dren.

Tu se otvara još jedan niz škakljivih pitanja, od kojih ni na jedno trenutačno nemam odgovora. Ako današnjoj publici “dren” nije dovoljno jasan da bi ga se moglo iskoristiti za metaforu – ako je on odviše stručan, odviše ezoteričan za “širu javnost” – znači li to da je Eshil mogao računati da će njegova publika znati prepoznati dren? Da je posjetitelju atenskih Dionizija – a tamo su u kazalištu, sjetimo se, sjedili svi, od Perikla do proletera – “dren” bio sredstvo dovoljno poznato da ga Eshil može nabaciti usput, da ne mora od njega (kao što smo učinili mi) raditi fokus metafore? Ili je, s druge strane, Eshil znao da će u kazalištu biti ljudi kojima će dren i njegove implikacije promaći – ljudi koji jednostavno neće uhvatiti poetsku vrijednost metafore, koji će čuti i shvatiti samo akos ali ne i emmoton – ali mu to nije bilo bitno? Je li dren u stihovima 471-472 Hoefora – da tako kažemo – poetski višak, nešto što je Eshil onamo stavio... onako, za svoju dušu i za svoj ćef?