Možemo se baviti totalitarizmom koji je naš, a ne nekim hipotetičkim
Kao što povijest pišu pobjednici, tako je - unatoč akademskim i humanističkim teorijskim suprotstavljanjima - stvarni obračun s totalitarizmom moguć uglavnom tek kada je taj nasilni i netolerantni sustav promijenjen. Dok je u snazi i s diktatorom na vlasti, s njim se obračunava uglavnom iz daljine, a protivnici vlastitoga domaćeg totalitarizma redovito postaju njegovim žrtvama. Strah od gubljenja bilo kakva oblika slobode i normalnih uvjeta života nužno stišava glasne glasove savjesti. Tako šutnja i strah zapravo pothranjuju različite oblike totalitarizma, kao što se u njima prepoznaju zaluđeni dogmatski sljedbenici nedemokratskih režima raznih vrsta i boja, često sličnih iako tobože suprotnih predznaka. Nacizam i komunizam, izrodili su se u dijametralne ali po metodama srodne pojavne oblike totalitarizama, s bezbroj posebnosti u mračnim zastranjenjima.
No, u promišljanju sustava, uloge države i režima u provedbi totalitarne represije nad ljudskim slobodama ne bi trebalo zapostaviti ni onaj niski nagon koji drijema u mnogoj ljudskoj naravi. Inferiorna kultura i manjkavo obrazovanje nisu dovoljan razlog, jer iako totalitarni sustav organizirano provodi zaborav, on kreće i od pojedinca.
U labirint totalitarizma hrabro je ušao slovenski pisac Drago Jančar i umjetnički dokumentirao, ilustrirao i obradio jedno karakteristično razdoblje totalitarizma u Sloveniji. Tako je krajem prošle godine u ljubljanskom Muzeju novije povijesti održana izložba Tamna strana mjeseca, kojom je Jančar sa suradnicima pokazao neke od događaja koje bi se eufemistički moglo nazvati nedemokratskim. Podnaslov izložbe glasi Povijest totalitarizma u Sloveniji, a obuhvatila je, kroz multimedijalni materijal, mnoštvo zaboravljenih događaja od 1945. do 1990. godine. Izložba je naslovljena po noveli Edvarda Kocbeka iz koje je i preuzet njezin motto: "Strah rađa nesreću za nesrećom." Onaj tko se boji postaje slijep i opasan, a njegova ugroženost rađa novi strah. Izložbom se željelo izbjeći strah od sučeljavanja s tamnom stranom prošlosti, ali i od recentnih prepoznavanja nekih totalitarističkih tendencija.
Svako sprečavanje zaborava, prva je brana povratku totalitarizma. U Hrvatskoj još uvijek čekamo umjetnika spremnog na takav izazov. Dovoljno smjelog da započne razobličavanje tendencija totalitarizma bez vremenske distance. Hrvatska svakodnevica devedesetih nudi dovoljno građe za takav pothvat. Neki ne vide totalitarizam, drugi ga opravdavaju životnim potrebama vremena i podneblja, pričama o državi i slobodi, ali može se pretpostaviti da će se jednog dana smoći dovoljno snage i građanske svijesti kako bismo izvukli pouku iz vlastitoga iskustva.
S Dragom Jančarom razgovarali smo o koncepciji i razlozima izložbe, kao i o temeljnim značajkama totalitarizma.
Što Vas je potaknulo na priređivanje izložbe Tamna strana mjeseca i kako ste je koncipirali?
Počelo je vrlo nedužno. Prije godinu i pol kritizirao sam izložbu Slovenci u 20. stoljeću, otvorenu u Muzeju novije povijesti. Muzejski vrlo moderna, multimedijalna itd. izložba je poslijeratno razdoblje obrađivala na ugodno nostalgičan način, no i dalje su ostale prešućene crne mrlje, ne samo Goli otok, nego i, recimo, koncentracijski logori za žene, političke zatvorenice, UDBA koja je zagorčavala život ljudima, teror, strah... kazao sam tada: lijepo je vidjeti bombone s crtom i stare radioprijamnike, međutim, čovjek bi rado vidio i mikrofone iz Kocbekova stana, zaplijenjene novine i časopise, spaljene crkve, ideološke čistke u školstvu i kulturi i mnogo drugoga što je uništavalo ljudske živote i slobodno mišljenje. Na izložbi su, ukratko, nedostajali neki drugi Slovenci, i, dakako, ne samo Slovenci u dvadesetom stoljeću, oni, koji su bili u zatvorima, izbačeni s posla, onemogućeni u javnome životu, izložba je bila ugodna lakirovka totalitarnoga sustava. Iz Muzeja su mi javno odgovorili: neka taj pisac sam pripremi alternativnu izložbu ako misli da ova nije dobra. To je kao kad bi pijanist, kojemu kritičar ili slušatelj kaže da ne svira dobro, ustao, ponudio mu klavir i kazao: onda sviraj ti, ako misliš da ja ne sviram dobro. Ja sam na iznenađenje mnogih tu bačenu rukavicu pokupio. Okupio sam skupinu mlađih publicista i povjesničara, od kojih su konačnu verziju zajedno sa mnom pripremali još i dr. Vasko Simoniti, povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu, te arhitekt Janez Suhadolc. Tamna strana mjeseca naslov je i jedne od novela Edvarda Kocbeka, kojega su nakon rata proganjali i u stopu pratili, premda je u Jajcu sjedio pokraj Tita. Odlučili smo da izložba obuhvaća jedino razdoblje poslije 8. svibnja 1945. dakle od preuzimanja vlasti, do prvih demokratskih izbora 1990. Skupljeno je brdo materijala koji smo morali jako reducirati, jer nismo htjeli napraviti potpuno istraživanje, nego kulturnu provokaciju koja će otvoriti raspravu. Tu su zatim filmovi, zvučna svjedočenja i tako dalje. U svezi s tim nastao je i Zbornik, opsežna knjiga tekstova i dokumenata - 850 stranica, što ga je izdala Nova revija, bez ikakve subvencije.
Kako tumačite postojanje i razvitak tako jakog utjecaja staljinističkog mentaliteta i masovni fanatizam u maloj zemlji koja je nakon Drugog svjetskog rata htjela pokazati da je dosljednija na putu socijalizma, marksizma i lenjinizma od samog Sovjetskog saveza?
Valja pročitati knjigu Francoisa Fureta Minule iluzije ili Stephena Curtoisa i suradnika Crna knjiga komunizma i postat će nam jasno da je posvuda riječ o istoj pojavi, od Rusije do Kube, od Češke do Vijetnama. Britanska enciklopedija pojavu, koju smo imali u Jugoslaviji označuje, slično kao u vijetnomskom ili kubanskom slučaju kao nacionalni komunizam. Što se mene tiče, s idejom komunizma nije ništa naopako, međutim, komunizam na vlasti uvijek se pokazao kao diktatura, nasilje, ograničavanje, pa i totalitarizam.
Što mislite o činjenici da se dogmatizam i totalitarizam Slovenije i šire razvijao u vrijeme kada su i Amerikanci svoje građane japanskoga podrijetla zatvarali u logore te kada se proganjalo intelektualce prema tzv. makartizmu; kada su fašiste u Italiji vješali naglavce, u Francuskoj i drugdje obračunavali s "prijateljima" njemačkih okupatora. Tada se u svim zemljama pod utjecajem Sovjetskog saveza montiralo monstruozne staljinističke procese i uvodilo Gulage prema mogućnostima? Možemo li to promatrati na nekoj fenomenološkoj razini?
Da, možemo. Ali moramo biti precizni. Poslijeratni makartizam ili pak zatočeni Japanci za vrijeme Drugoga svjetskog rata, bili su deformirane društvene pojave unutar demokracije. No, poslijeratna ubojstva u nas, politički procesi sve do osamdesetih, totalna ideološka indoktrinacija na svim područjima - nešto su što je moguće uspoređivati samo s drugim totalitarizmima, s fašizmom i nacizmom. Žena na fotografiji, koja je motiv cijele izložbe, jest Hildegarde Hahn, Židovka. Na Dachauskim procesima bila je osuđena na smrt pod monstruoznom optužbom da je pomagala uništavati austrijske Židove, poslije je bila pomilovana. U tako zvanu Nagodetovu procesu protiv intelektualaca bila je osuđena Angela Vode, predratna ljevičarka i feministica. Totalitarizam je totalitarizam, crn, smeđ ili crven.
Koliko je povijest totalitarizma u Sloveniji obilježena upravo komunističkim utjecajem? Postoje li relevantni izvori totalitarizma drugih vrsta i oblika, vezanih npr. uz utjecaje talijanskih i njemačkih ratnih pristaša?
Kako bi se stvar razvijala da su nakon rata došli na vlast oni koji su surađivali s okupatorom ne mogu reći, jer to ne znam. Činjenica jest da je partizanski pokret, koji inače visoko cijenim, upao u klopku istoga zla protiv kojega se borio. Na izložbi imamo dokumente iz godine 1945. iz Strnišča (danas Kidričevo) pri Ptuju, na kojima jasno piše Koncentracijsko taborišče Strnišče (Koncentracijski logor Strnišče). I potom slovenskom pedantnošću nabrojeno: umro od pothranjenosti, umro od proljeva itd. Ili pak drugi primjer: u Sloveniji je postojao Federalni zavod, gdje su se skupljali dragocjeni umjetnički predmeti ubijenih ili iseljenih ljudi. Jasna snimka Federalnog sabirnog centra, u kojem su u Sloveniji skupljali umjetnine ubijenih, iseljenih ili otpremljenih u radne logore, snažno podsjeća na skladišta nacističkoga Specijalnoga štaba za likovnu umjetnost što ga je po Hitlerovoj i Rosenbergovoj uputi inventarizirao stanoviti Kurt von Behr. Uputa ga je ovlastila da "konfiscira kulturna dobra bez vlasnika ili mutna porijekla". Zna se, čija su bila. Ubijenih, iseljenih ili otpremljenih u koncentracijske logore, Židova i političkih protivnika. I tim su si inventarom novi vlastodršci opremali svoje stanove i zaplijenjene vile. Uspoređivanjem u kulturnoj politici, posebice pak u izdajničkom ideološkom jeziku različitih borba protiv različitih neprijatelja, sve vrvi. Rječnik, kojim su napali Kocbeka, Zajca, Šalamuna, Rožanca, "kulturnjake" i njihovu uvijek pod navodnicima "umjetnost" identičan je terminologiji što je nalazimo u knjizi analiza i dokumenata Hidegard Brenner Kulturna politika nacional-socijalizma. Bio je izdan pravi Index librorum prohibitorum, i uopće, uspoređivanjim sve vrvi. Da ne govorimo o izborima i svemu drugome. Ukratko, mi se možemo baviti totalitarizmom koji je naš, ne nekim hipotetičnim.
Mogu li se uočiti zakonitosti u evoluciji totalitarizma u društvu? Koje su tendencije npr. u sedamdesetim i osamdesetim godinama ovog stoljeća?
Naravno, bile su različite faze. Nakon mnoštva teških procesa u četrdesetima i pedesetima protiv intelektualaca iz proengleske Nagodetove skupine, protiv takozvanih "dachauovaca" (ljudi, koji su preživjeli Dachau i samo zato bili optuženi za suradnju s Gestapom) naposljetku protiv predratnih komunista... došla su razdoblja otopljenja i kolebanja u opsegu represije. Jugoslavija je s vremenom postala najotvoreniji dio Istočne Europe, putovali smo, čitali strane knjige, situacija uopće nije izgledala tako loše. Međutim, do kraja se zadržao jednopartijski sustav, neviđena cenzura, udbaško vrebanje i ucjenjivanje ljudi. Godine 1989. slovenski ministar unutarnjih poslova na tajnom sastanku govori partijskom aktivu: "Bučara nećemo zatvoriti, jer bismo time mogli ugroziti kredite što ih očekujemo". France Bučar je, naime, kao disident nedugo prije toga govorio u Strasbourgu pred europskim parlamentom o prilikama u Jugoslaviji. A onda danas dođe povjesničar koji kritizira našu izložbu i kaže da je ministar unutarnjih poslova Ertl time zapravo branio slovensku stvar pred saveznom UDB-om. Pritom i ne pomišlja da je takvom izjavom zapravo sve, baš sve naopako.
Koliko ste željeli ući u narav totalitarizma slovenskog tipa, a koliko vas je zanimao univerzalni fenomen totalitarizma?
Mali prostor razvija svoju posebnot; u slovenskom komunizmu bilo je mnogo podsvjesnog iskustva slovenskoga klerikalizma. I provincijalnoga neprijateljstva. Slovenci su također vrlo skloni vjerovanju kako ih uništava netko drugi. Za sve bi trebali biti krivi Beograd ili Moskva. Naša izložba dokazuje upravo to da stanovnike Slovenije nisu uništavali nikakvi Srbi, niti "Srbi" to znači "južnjaci", nego da su s velikom revnošću uništavali jedan drugoga. Ubojstva, procesi, a posebice sitna šikaniranja, sve su to djela marljivih slovenskih ruku. A rezultati su toga rada impozantni: nakon 8. svibnja 1945. imamo 12 000 ubijenih ljudi, 28 000 osuđenih, 200 000 ljudi kojima je oduzeta imovina. To su dakako samo brojke, a iza svake među njima stoji izvorna i neponovljiva ljudska sudbina.
U devedesetim godinama u pojedinim državama nasljednicama bivše SFRJ pojavili su se oblici totalitarizma koji bi se mogli usporediti s bivšim socijalizmom i komunizmom u ovoj europskoj regiji i šire. Kako to tumačite?
Kao onaj fenomen, što sam ga opisao u eseju pod naslovom: Produžena prošlost. Posvuda imamo formalnu demokraciju i posvuda način mišljenja i mentalitet minula vremena. Stvar se nije promijenila u glavama.
Je li totalitarizam povijesna epizoda ili se on može ponovo vratiti u određenim socijalnim i ekonomskim uvjetima? Je li Slovenija danas imuna od totalitarizma lijevog ili desnog ekstremnog oblika, komunističkog ili nacističkog ili nekoga drugog oblika netolerancije i nedemokracije?
U ekstremnom obliku, ne, ali na svakom smo koraku svjedoci stvarima produžene prošlosti ili kao što bi rekao Adam Michnik "baršunaste restauracije". A suočavanje s vlastitom prošlošću jedini je mogući put u budućnost. Nije istina to što u Sloveniji govore mnogi, od predsjednika Republike do neovinskih komentatora: zaboravimo prošlost, gledajmo u budućnost. Budućnost ćemo imati budemo li znali zašto se prošlost ni u kojem obliku ne smije ponoviti. A za to se u ljudima i javnosti moraju razviti određeni demokratski senzusi. Prisluškivanje ili iskorištavanje državnog aparata za privatne i političke ciljeve, primjerice, u mislima većine ljudi još je uvijek nekakav kavalirski delikt - no dobro, momci su stvarno malo pretjerivali. O totalitarizmu, našemu vlastitome valja govoriti i stoga da se između njega i demokracije povuče jasna crta, stvari je moguće razumjeti per negationem: moramo znati što nije demokracija.
Crkva je u prošlosti, za inkvizicije pa i u dvadesetom stoljeću pokazivala tendencije totalitarizma. Npr. muslimanski fundamentalisti i danas ubijaju ljude. Kako gledate na ulogu vjere u suzbijanju totalitarizma i unapređenju tolerancije?
Gdje demokracija djeluje ne samo kao instrument nego i u svijesti ljudi ni za kakav fundamentalizam nema dovoljno prostora.
Je li se slična izložba mogla i prije pripremiti u Sloveniji npr. potkraj osamdesetih za prvoga mandata predsjednika Kučana, ranih protestnih akcija Mladine i sl.?
Sumnjam. Zapravo, mislim, ne. Bilo je to lijepo vrijeme, puno ideja, vrenja, nada, vrijeme velikih promjena. Sadašnje je vrijeme statično, mrsko, posvuda ograničeno. Ali je i vrijeme sve veće jasnoće i zrelih spoznaja. Nadam se.
Vjerujete li da su i današnje mlade generacije opterećene povijesnim događanjima netolerancije kao srednje i starije? Kojoj je publici namijenjena izložba o totalitarizmu u Sloveniji?
Namijenjena je onima, kazano riječima iz Svetog pisma, koji imaju oči da vide i uši da čuju. Tko je u prošlom sustavu oglušio ili oslijepio, koga je novo vrijeme novčanoga i svakovrsnoga parvenijanstva učinilo slabovidnim ili nagluhim, taj neće čuti, neće vidjeti, a ponajprije neće razumjeti. Međutim, zanimljivo je kako dobro razumiju izložbu u sredinama koje su već i same prošle rasprave o vlastitome totalitarizmu. Novinski članci o našoj izložbi u FAZ-u, Standardu, Die Presseu, Neue Züricher Zeitungu i drugdje pokazuju kako dobro tamo razumiju njezin sadržaj i namjeru.
Možete li kao svojedobna žrtva totalitarističkoga režima akademski raspravljati i umjetnički obrađivati "smrtnu bolest koju ste preboljeli", kako kaže Orwell?
Ne smatram se žrtvom totalitarnoga sustava, pa se zato i nisam učlanio u Društvo žrtava komunizma. Diljem cijele Jugoslavije izvodili su moje drame, tiskale su se moje knjige. No, istina je da sam kratko vrijeme bio u zatvoru i dosta vremena bez namještenja. Bio sam u istom zatvoru u koji je godine 1944. moga oca zatvorio Gestapo. A mene 1974. - UDBA. Možda zbog te povijesne ironije stvari malo bolje razumijem. Međutim, nisam žrtva. Žrtve su oni koji su uništavali ljude. Oni nisu tu bolest preboljeli. Zapravo mi izgledaju kao narkomani, to znači da su vrlo teško izlječivi. A njihov je narkotik ponajprije vlast. Samo je se dotaknu i već su opet unutra, opet su, kao što kaže jedan junak moje drame Veliki briljantni valcer "v", znači "u" unutra.
Prevela Mirjana Hećimović