“Nekad se na katoličkim grobljima nisu pokapali nekršteni, samoubojice i djeca umrla bez svetoga krštenja, već su se pokapali van posvećenog mjesta.”
Sa skromnim buketom šparoga u ruci i još jednom, koju lagano grickam u ustima, približavam se Groblju. Groblju iza groblja. Mjestu do kojeg su me prvi put šparoge i dovele.
Naše mjesno groblje uzdiže se naglo na samoj hridi, svega nekoliko metara od mora. Na sigurnoj udaljenosti od mjesta, izolirano na svom poluotočnom brežuljku, poput svjetionika u noći njegova trepteća svjetla najavljuju ulazak u luku miljama prije nego li se prva kuća sramežljivo otkrije.
Ništa manje zanimljivo nije ni uplovljavanje po danu, kad vam se za lijepog vremena čini da ste gotovo sigurni koje ime stoji na onim prvim nadgrobnim pločama. Čovjek poželi da posjeduje jedan od tih grobova prvoredaša i da mu se pogled jednog dana zauvijek izgubi po pučini.
Opasano elipsastim starim kamenim plaštem koji postepeno postaje sve viši i škrtiji s pružanjem pogleda, groblje se širi, sve gušće i strmije koliko mu to krute nepomične zidine dopuštaju.
U gornjem žarištu te kamene elipse već godinama dosljedno propada jedna crkvica. Sada služi kao zaklon od kiše, gnijezdo lastavicama, odlagalište grobaru ili ako ništa, bar je zgodan povijesni detalj za jedno groblje. Do nje je još uvijek funkcionalna stara gustirna na kojoj počivaju, spremni za uporabu, plastična izblijeđeno-narančasta zaljevača, prislonjene dvije, tri rascvjetane slamnate metle, metalna škavaca i premali koš. Sve ostalo su grobovi, i detalji.
Kameni anđeli, kamene vaze, križevi, glave, krunice, golubice... gomila kamenja.
S jedne strane stari, skromni, zapušteni, zaboravljeni, oni danas nikad posjećeni grobovi, a s druge opet novi, moderni, kičasti, raskošni, grobovi koje će budućnost neminovno pretvoriti u one prve.
Miris svježeg plastičnog cvijeća, miris paljevine plastike kineskih vazda gorućih lampi i najbolniji miris pravog cvijeća koji pristiže u pravilu s grobova novih stanara uspijevaju nekako prekriti smrad hrpe smeća koju u prešutnom dogovoru posjetitelji bacaju dolje na hridi.
Iza južnih zidina groblja je šuma, gusta, vlažna, odlična za šparoge. One debele, tamne koje se na čistinama blizu utabanih staza rijetko nalaze. Upravo su me takve gledale s visoka, ispružene skoro metar iznad kupine, zvale i mamile izdaleka, navodile kroz gustiš i dovele do Groblja. Dvije kamene ploče, jedna do druge, skrivene podno samih zidina. Kamena krivulja se elegantno oblikovala, zatvorila, a dva su groba bila višak. Jednostavno ostavljena vani, izbačena, izolirana, ogoljena. Grebući grčevito ispod sivozelenog sloja pljesnive sluzi noktima sam došao do zaraslih utora u kamenu i prsti su uspjeli pročitati nepravilna slova.
Bonefacija i Augustin
Tihi žamor, jecaj, molitva čuju se s druge strana zida, a ovdje se u tišini mole samo mokre sjene, i šparoge koje nježno kite grobnicu mjesto cvijeća, kao isprepleteni prsti neke čudnovate ruke koja stremi prema nebesima zatočena, zaustavljena paučinom. Ovdje u proljeće samuje zima. Miriše vlaga, zemlja, šuma. Ali osjeti se rijedak spokoj. Ovdje privrženo dolazim svake godine, ne da se molim, već da ih probam bar naslutiti, njih, njihov život, njihovu smrt. Oni su nedorečeni, nestvarni, neobični, moji. Ovaj put im stavljam jedan morski kamenčić, slučajno nađen, meni zanimljiv, tek toliko da znaju da sam bio tu. Njihove šparoge više ne diram, ima drugih.
Pratim kamenu ogradu do ulaza na groblje, groblje ispred Groblja. Kroz metalne rešetke ulaznih vrata bacam pogled na mjesto iza kojeg bi po mojoj procjeni trebali ležati oni, oni za koje više nitko i ne zna da su tu, nitko osim mene i šparoga. I nasmiješim se urotnički bez određenog razloga.