Suzana Marjanić  

Drago Župarić-Iljić - "Dobro došli, ali nastavite dalje!"

Prve su izbjeglice prošle hrvatsku granicu 16. rujna. Kako se lokalna vlast prema Vašem mišljenju suočila s navedenom prisilnom migracijom? 

Od početaka ove humanitarne krize, u RH i kroz RH ušlo je i prošlo do 3. listopada, kako završavamo ovaj razgovor, nešto više od 100.000 migranata. U samom početku svjedočili smo početnom nesnalaženju i uvjetno rečeno “šoku” nadležnih aktera s obzirom na obim dolaska izbjeglica (drugi dan je u zemlju ušlo preko 10.000 ljudi). Sustav prihvata je skoro pa krahirao na samoj granici u Tovarniku, a mjera olakšanja pritiska značila je ad hoc reakciju u vidu zatvaranja i blokade državnih granica prema Srbiji, što je, vidjeli smo, rezultiralo daljnjim pogoršanjem međudržavnih susjedskih odnosa, diplomatskim napetostima i medijskim razračunavanjima premijerâ. Definitivno su toj situaciji odmogle nemušte artikulacije izbjegličke problematike stranaka desnog političkog spektra i skretanje isključivo u diskurs sigurnosti granice, teritorija i suvereniteta, bez imalo refleksije o tim konceptima, trenutnoj situaciji i ljudskim sudbinama. Sve je to išlo po štetu samih izbjeglica iz ratnih područja Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije, Sudana i Eritreje, te drugih nedobrovoljnih migranata iz ostalih zemalja, koji su jednostavno samo željeli proći kroz Hrvatsku dalje put Zapada. 

No dojam je da često spominjani Vladin plan za djelovanje u izvanrednim situacijama nije dao adekvatan odgovor na prvotni, iznenadni pritisak dolaska ljudi u većem broju (u smislu prihvata, akomodacije, registriranja, pružanja medicinske pomoći, hrane, vode) te se vrlo brzo pristupilo alternativnim rješenjima (brzinski uspostavljen prihvatni kamp u blizini granice, privremena distribucija izbjeglica prema slovenskoj granici, korištenje nepripremljenih kapaciteta u Zagrebu i Belom Manastiru). Nadležne službe na terenu ipak su se uspjele konsolidirati, organizirati i koordinirati snage na jednoj učinkovitijoj razini te je otvaranje prihvatnog tranzitnog kampa u Opatovcu (kapaciteta 4000 mjesta) povećalo apsorpcijske kapacitete Hrvatske za inicijalni prihvat, kratkotrajnu akomodaciju (u roku od 24 do 48h), te organizirani daljnji transport i prosljeđivanje ljudi putem mađarskog koridora u Austriju. I sama brojka dolazaka u Tovarnik (preko kojeg je došlo 90% svih izbjeglica) ustalila se na neki dnevni prosjek od oko 4.000-5.000 ljudi, te iako je dolazak kontinuiran i konstantan, MUP uspijeva organizirati njihov transfer do prihvatnog kampa, a potom i njihovo daljnje tranzitiranje. Veliku su pomoć u organizacijskom i logističkom smislu pružili Crveni križ i brojne organizacije civilnog društva, građanske inicijative i nemali broj stranih, međunarodnih volontera i aktivista. Posebno je pohvalna razina solidarnosti koju je iskazalo samo lokalno stanovništvo pograničnih područja u prvim danima, ali i danas, spram pružanja pomoći i dočeka izbeglica. 

Dinamika dolaska i brzine tranzita ljudi uvjetuje načine pristupa i odnošenja spram prisilnih migranata koji dolaze. Definitivno jest pohvalno što Hrvatska nije odlučila preuzeti mađarski model “nadogradnje Tvrđave Europe” zidom, žicom i vojskom, a budućnost će pokazati do kada će to trajati.

GRANIČNI PRIJELAZI, RUTE…

Domaći su mediji toga prvoga dana u dobro poznatom domaćem hvalisavom duhu isticali da je Hrvatska u prvom izbjegličkom valu položila ispit humanosti. Je li tome doista tako? 

Da, ipak je samo prva dva dana, dok nismo zatvorili granične prijelaze, bilo ponešto i samodopadnosti u isticanju vlastite humanosti, i toga da nas Europa prepoznaje kao receptivne i solidarne, iako je brzo to zamijenjeno zatvaranjem granica i predizbornim prepucavanjima. No, pravo pitanje jest hoće li maksima “Izbjeglice dobrodošle” (koju zapravo, s obzirom na njihov od strane vlade organizirani transfer dalje put Mađarske, možemo čitati i kao “Dobrodošli, ali nastavite dalje!”) biti jednako prihvatljiva u trenutku kada se granice ponovno zatvore, a tiha diplomacija više ne bude omogućavala ovaj siguran koridor kojim trenutno tranzitiraju preko Hrvatske i Mađarske put Austrije i Njemačke. Također, tu je i pitanje što se može očekivati s dolaskom zime i eventualnim, ali vrlo izglednim skretanjem rute iz Grčke na Albaniju, Crnu Goru i jug Hrvatske, ili preko Srbije i BiH na mnoštvo mogućih mjesta ulaska u Hrvatsku. Stoga pomalo iznenađuje što nema anticipiranja drugih mogućih točaka budućih ruta ni pripremanja terena za potencijalni dolazak. Granicu sa Srbijom bi bilo lako zatvoriti, ali onu s BiH je praktički nemoguće zatvoriti i u potpunosti kontrolirati. Dubrovačko-neretvanska županija se priprema za mogući dolazak, mada ministar Ostojić odbija tu mogućnost, dok u medijima pojedini domaći i strani poduzetnici i turistički djelatnici izražavaju nezadovoljstvo, zbrajajući štete koje ove situacija nanosi elitnom turizmu. Ta razina neosjetljivosti na kontekst naprosto neugodno iznenađuje dok me osobno ugodno iznenadilo da su ljudi, hrvatski građani, spremni pomoći, i to jednako oni koji su i sami imali iskustvo raseljenosti, bilo prognaništva, bilo izbjeglištva, pa čak i oni koji su prošle godine morali bježati pred poplavom, na krajnjem istoku zemlje, i koji su još uvijek prilično deprivirani u svakom smislu. Jednako tako, većina se hrvatskih građana solidarizirala s izbjeglicama kroz prikupljanje i slanje humanitarne pomoći potrebitima.

HABERMASOVA DILEMA O “UKLJUČIVANJU DRUGOGA”

Stjepan Šterc u nedavnoj emisiji Otvoreno gotovo da je smirivao uspaničenoga HTV-ovog voditelja koji smatra da je pola milijuna prognanika u EU zabrinjavajuća brojka. Neki su komentirali da se Šterc navedenim nastupom jednako tako proklamirao kao zagovornik alarmantno-katastrofične perspektive oko masovnog vala koji preplavljuje Europu kao vrsta orkestrirane akcije za prisvajanjem teritorija. Kako ovakva uspaničena izvještavanja mogu potaknuti spomenute opasne mitove? 

Uspaničena medijska izvještavanja definitivno pridonose stvaranju osjećaja iracionalnog straha i panike u javnosti, a idu na štetu samih izbjeglica koje se kriminalizira i etiketira kao neku vrst društvene, kulturne, socijalne, ekonomske, teritorijalne, sigurnosne pa i zdravstvene i demografske prijetnje. Stoga ih je potrebno dekonstruirati i mijenjati. Hrvatska je po migracijskoj politici (zasad, do nove službene odluke Europske komisije) obavezna primiti 1064 osobe iz Italije, Grčke i Mađarske po osnovi premještanja i preseljenja, sukladno sustavu kvota koji je prošli mjesec donesen u Bruxellesu. Iako je pohvalno da je Hrvatska išla s brojem ljudi koje bi prihvatila čak i iznad predloženog rješenja (jedina uz Estoniju), smatram kako je sam sustav kvota prilično upitan i u teoriji i u praksi. Naime, on već sad zaostaje i ne prati dinamiku dolazaka novih ljudi, čime se pokazuje da su potrebe za solidariziranjem s pojedinim državama članicama EU već mnogo veće nego navedeni planovi relokacije i preseljenja 160.000 izbjeglica na kontinentu. Nadalje, taj plan je zamišljen na rok trajanja ostvarenja od dvije godine, a situacija se drastično mijenja na tjednoj bazi u smislu povećanja, diverzifikacije i skretanja tokova. On je moralno upitan i zbog kriterija raspodjele jer će moguće rezultirati vrstom tzv. "izbjegličkog profiliranja" kao vrst industrije gdje će pojedine države htjeti birati one čije profile priželjkuju među izbjeglicama koji se čine poželjnijim tipom useljenika (prema etničkom, socioprofesijskom, konfesionalnom ili nekom drugom kriteriju). Slovačka tako želi samo kršćane, mnogi žele visokokvalificirane, Mađarska ne želi nikoga. Time Habermasova dilema o "uključivanju drugoga" pokazuje sve slabosti zakašnjelih, razjedinjenih i partikularnih politika država članica koje su de facto odustale od onoga što bi trebali biti ujednačeni standardi izbjegličke zaštite unutar Zajedničkog europskog sustava azila.

"OPERATIVNI PLAN ZA INTEGRACIJU IZBJEGLICA"

I završno, što je s onim teorijama zavjere o tome da Balkan od bureta baruta prema navodnoj EU tajnoj recepturi postaje “bure izbjeglica”?

Ako bi bilo moguće predvidjeti zatvaranje njemačke, austrijske pa i slovenske granice, Balkan će prestati biti tranzitni prostor i postati mjesto gdje će određeni broj ljudi ostati. Pitanje je samo koliko ljudi i u kojem statusu te s kojom perspektivom. U takvoj bi situaciji bilo najbolje za izbjeglice same pristanu na predloženo rješenje ostanka u Hrvatskoj, iako je jasno da velika većina njih želi otići u zemlje koje imaju bolje sustave izbjegličke zaštite, bolji standard i socijalne uvjete, te u kojima imaju socijalne kontakte i mreže s obiteljima, prijateljima, sunarodnjacima. Hrvatska bi u toj situaciji kao država trebala pokušati s onim što je i preuzela kao međunarodnu obvezu, a što je u trenutnoj situaciji zbog neizvedivo – pojasniti tim ljudima da zaštitu mogu ostvariti i u Hrvatskoj, ali da ukoliko ne traže azil, neće zbog poštivanja principa non-refoulment biti vraćeni u zemlju porijekla niti u teritorije preko kojih su tranzitirali. U tom smislu moguće je čak očekivati scenarij po kojem će i RH postati država iz koje će se nekad u budućnosti izbjeglice možda seliti na teritorij drugih zemalja članica putem kvota, kao što se to danas naznačava za Italiju, Grčku i Mađarsku. Stoga je već sad, neovisno o mjerama kojima će se pristupiti kratkoročnim interventnim rješenjima masovnosti dolazaka, potrebno razmišljati strateški i dugoročno o politikama i mjerama lokalne integracije tih ljudi kao jednog od dugotrajni(ji)h rješenja. No, ovdje je važno imati u vidu da se integracija ne vodi putem asimilacijskih politika niti putem modela diferencijalnoga uključivanja izbjeglica u društvo, čime su im garantirana socijalna i ekonomska, ali ne i politička prava, nego zaista u duhu interkulturne politike koja poštiva i promiče različitosti, ali i jednakopravnost, dijalog i interakciju domicilne populacije i novih useljenika. Za Hrvatsku je u tom smislu bitno da novousvojeni Operativni plan za integraciju izbjeglica, koji nažalost još uvijek kao dokument i kao politika ima oznaku tajnosti, bude usmjeren upravo na takvu vrstu integracije, kako spram onih izbjeglica koji će sustavom kvota biti preseljeni u Hrvatsku, tako i onih koji će u njoj ostati ili “zaglaviti” u slučaju pesimističnih scenarija daljnjeg zatvaranja Tvrđave Europe, tj. njenih država članica kao pobočnih zidova.