Drama publiciteta

U svojem tekstu Šteta što je kurva: glumica i njezina dvojništva između postkomunizma i posthumanizma, teatrologinja Lada Čale Feldman izučava “mitski govor” hrvatske medijske javnosti koji je Enu Begović pretvorio u nešto između emblemske figure državotvornosti, “anđela Dalmacije” i Lady Diane koja strada u prometnoj nesreći, dok je Miru Furlan reducirao na zazornu kombinaciju izdajnice domovine, kurve i “demonske” Medeje. Obje figure oblikuju se na pozadini simboličke manipulacije figurom i ideologijskim statusom glumica kao javnih fantazmi, pri čemu i dan danas Ena Begović zadržava implicitni status svetice, a Miri Furlan i dalje nije dopušteno igrati na zagrebačkim pozornicama. Tragom antropologije teatra koju je zacrtala Čale Feldman, mogli bismo nastaviti kako se u Severini Vučković stapaju (bolje rečeno glasno sudaraju, ali i supostoje) oba stereotipa o glumicama: Severini je podjednako nametnut status pornografske zvijezde, kurve, kao i imidž “dobre curice”, dugokose djevojke sa sela, kraljice glazbene melodramatizacije te disciplinirane estradne radnice. S jednom razlikom: Severina Vučković više je puta pokušavala “izaći iz uloga” koje su joj namijenjene (kazališni angažman također govori tome u prilog), pa i govoriti o sebi jezikom privatnog nepristanka na prepoznate klišeje. Posebice se dobro snašla u nedavnom TV sučeljavanju s Jagodom Martinčević, zamolivši saborsku zastupnicu da se bavi stvarnim problemima žena u Hrvatskoj, umjesto snobovskim linčem glumaca bez dostatnog edukacijskog pedigrea, no potreba različitih skandalista da “glorificiraju” ili “demoniziraju” Severinu nikako ne prestaje. Kao i u najnovijoj riječkoj predstavi, mediji je veoma uspješno koriste za vlastite ciljeve, zbog čega se čini da Branko Brezovec nije režirao Krležu, nego nezaustavljiv kolaž domaćeg žutopisa. Pisati o riječkoj predstavi zato nažalost neizbježno vodi pisanju o zahuktanim bitkama o njezinu publicitetu, jer drugih sadržaja Brezovčevi Glembajevi naprosto ne nude. 

Gospođa Castelli, a ne Gospoda Glembajevi

Na konkretnoj kazališnoj pozornici, Branka Brezovca kao paradigmatskog artista ideologijske groteske ponajprije zanima politička upotreba Severine Vučković kao pljuske “dobrom ukusu” Hrvatske prikazane u duhu neprekidne, iscrpljujuće glembajevštine. Ne više “šteta što je kurva”, nego “super što je kurva”. Ili, još točnije: “Ima li ikoga tko nije kurva?”. U značenju: ima li ikoga tko ne bi, za dobru cijenu, “prodao” svoje seksualne (i druge) usluge. Bludničenje vlada, tvrdi predstava, opsesivno se ponavlja, a kreće se od kriminala do vesele vodviljske zamjene kostima ili koreografiranog plesa u prethistorijskim krznima. Zbog toga je lik sestre Angelike na različite načine “ukinut” ili toliko umnožen u predstavi (podijeljen velikom broju glumica, tiskan na tanjurima itd.) da se čini kao da je u pitanju višestruka prikaza, a ne junakinja nekog drugog vrijednosnog poretka, u kojem, eventualno, postoje kriteriji izvan kurvarluka. Angeliki nasuprot, Castellijeva je odigrana kao do te mjere unikatna, uspješna i simpatična kurva da je pravo čudo što je na kraju Leone zakolje. Tko bi naudio toj marljivoj kazališnoj učenici, tom “uzoru” scenske samokontrole, tom umiljatom lišcu čiji pjevački i glumački entuzijazam toliko odudara od ostatka deprimiranog riječkog ansambla? Severinina Castellijeva doslovce nije u stanju nikoga “pregaziti”, pa čak ni simbolički pristati da njezinu izvedbu uloge Barunice povežu s prometnim skandalima Ene Begović, koje, pak, dvostrukim kazališnim i filmskim citatima insinuira redatelj. U otvorenom pismu Jutarnjem listu (13. ožujka 2007.), još jedanput ukinuvši podjelu na “ulogu” i “privatnu osobu”, Severina kaže: Moja je istina da tu scenu iz predstave ne volim jer i sama vozim džip. I istina je da sam promijenila tekst u toj sceni. I on sad glasi ”Ja nikad neću umrijeti”. Ili, u prijevodu, “Ena nikada neće umrijeti”. I veseli me to što je živa. Ova predstava stvara mit o jednoj ženi, a mi kao nacija ne volimo ženske heroje, nego samo muškarce s puškom i bombom za pojasom. 

Masovna potrošnja glume

S druge strane, ni redatelju ni Severini nije stalo da problematiziraju Krležinu temu bogataškoga gaženja siromaha: na sceni nema naznake da igdje u Hrvatskoj bijeda uopće postoji. Nema siromaštva, nijeme su i brzo promiču pozornicom te nesretne Canjegove, ali zato su tu skupi pokretni panoi s uvećanim fotografijama obiteljskog posuđa obitelji Glembaj i drveni ormari sa staklenim vitrinama (scenografija: Tihomir Milovac): drečeći simboli buržoazije. U takvom kontekstu nemamo razloga u Brezovčevoj inačici Krleže kao autora Gospođe Castelli njegovati bilo što osim naklonosti prema junakinji koja već i svojim promiskuitetnim ponašanjem ne potpada pod zakon glembajevske doličnosti i financijskog ugleda (ona je nepristojna), ali ih zato koristi. Osim toga, teško je odoljeti scenski kompetentnoj, u liku veoma osjećajnoj i dramski uvjerljivoj Severini, svjesnoj da joj se na svim pozornicama ipak najteže od svega opraštaju profesionalna posvećenost, uspješnost i samopouzdanje. Samouvjerenost, dapače, doseže razmjere koje bi hrvatski glumački ceh i te kako mogao naučiti od Severine kao socijalne performerice: kad je u pitanju razlika u stajalištu s redateljem, koji inače ima mnogo načina da ušutka glumca, Severina spornu scenu pogibelji Ene Begović igra mimo prvotnih redateljskih instrukcija. Pa i onda kad se u završnici predstave, nakon smrti Ignjata Glembaja, Castellijeva odijeva u muško odijelo, pretpostavljam zato što prema Brezovčevu mišljenju samo žena s vlastitim kapitalom ima pravo nositi hlače (usporedno je na sceni feminiziran lik njezina mrtvog muža Ignjata, odijevajući glumca Galiana Pahora u crnu večernju haljinu i štikle), dakle kad Castelli/Severina postane nježni mladić u crnom odijelu koga zajednički grle i kolju i tatica i sin, edipalno sukobljeni oko njezina tijela, onda ona zaista nije “kriva” za sudbinu koja je snalazi. Suprotno Krleži, a iz perspektive Branka Brezovca, Castellijeva je u stvari anđeo obitelji Glembaj. Nema veze što je usput gazila nekakve švelje, spletkarila ili kalkulirano bludničila isključivo s dobrostojećim muškarcima. To su sitnice, potpuno izvan dramaturgije kojom se bavi riječka predstava. No nije nevažno što u inscenaciji sudjeluje ogroman glumački, operni i plesni ansambl, u čije je središte najupornije smještena upravo Severina/Castelli, tako da je ne samo kazališnim umjetnicima koji sudjeluju u podjeli komada, nego i čitavoj izvedbenoj sferi jasno stavljeno do znanja da se zagrebački redatelj donekle ponaša upravo kao stari Ignjat Glembaj: ne treba ništa osim svoje celebrity muze, ali u prvome redu zato da bi publici pokazao koliko prezire njezinu unaprijed proglašenu uskogrudnost. Svođenje Leonea u interpretaciji Alena Liverića na bespomoćnu lutku koja nespretno pjeva u basu eksplicitna je poruga domaćim intelektualcima (Liverić je jedan od mnogih talentiranih riječkih glumaca žrtvovanih na oltaru predstave), kao što je to i dodjela uloge Ignjata Glembaja scenski moćnom te sardonično dostojanstvenom Galianu Pahoru. Jedini glumac koji osim Severine zaista pasionirano i karizmatski sugestivno izlazi na kraj s ulogom u tim Glembajevima upravo je Pahor, zbog čega njegov lik više nije krležijanski emblem životne iscrpljenosti i korupcije, svekolikog “bankrota”, nego demonski autoritet u istočnjački dostojanstvenom kostimu/haljetku, pred kojim je Leone crvoliko gol, bos i bespomoćan. Bira li između bankara i boema, Brezovec bira bankara.

Objektifikacije

I dok je Pier Paolo Pasolini, ne samo kao filmaš i kazališni čovjek, nego i kao ugledni talijanski ljevičar, umjetnički surađivao s Mariom Callas (nota bene, upravo na Medeji), Brezovec nikada dosad nije pokazao interes za suradnju s – primjerice - Dunjom Vejzović. Jer  Brezovcu nije toliko važno kako Severina pjeva ili glumi (svakako je zanimljivo da to samoj Severini Vučković jest važno i da se za obje izvedbene dimenzije vidljivo potrudila). Brezovcu je važan njezin “trofejni” status, oko kojeg može organizirati profesionalne glumce kao “objekte” svojeg tipično protuintelektualističkog negodovanja protiv Krleže. Branku Brezovcu već se dugo gade protagonisti s malim obiteljskim neurozama – već smo u Velikom meštru sviju hulja shvatili da sanja kazalište kao politički slet, golemu koreografiju u čijem će se središtu spaljivati ili bar razmatati zastava, pri čemu je savršeno svejedno tko su “počinitelji” spektakla. Kao i muške ruke koje miluju tijelo Severine/Castelli (koliko nametnutih uloga ima u ta dva imena?) dok se ona pred njima koketno izvija, Brezovec uživa u anonimnosti masovnih pokreta. Njega zanima povorka likova. A za sudjelovanje u povorci stvarno nije potrebna posebna scenska naobrazba: ne samo da nije potrebna Severini Vučković, nego niti bilo kome drugome od sudionika. U Gospodi Glembajevima, kao i u mnogim Brezovčevim predstavama, “glumci” su statisti. Politički gledano, u tim su spektaklima mase prizvane isključivo zato da bi bile žrtvovane. Dakako, u povijesti je bilo mnogo ljevičara koji su razmišljali na sličan način. Zanimljivo je da se Miroslav Krleža s njima nije osobito dobro slagao. 

Severina kao ready made?

U tekstu programske knjižice uz riječku predstavu nalazi se i ovaj redateljski citat, inače prezentiran kao dio teksta koji nam predstavlja Severinu Vučković kao dramsku glumicu: Kad je riječ o barunici Castelli, taj Krležin lik ima veze sa Severininim životom. Tako smo dobili svojevrstan “ready made”, jer Severina gotovo da i ne mora govoriti Krležine rečenice, nego samo pričati svoj život. Doista? Meni se čini veoma preuzetnim jednoj kompleksnoj osobi poput Severine Vučković pripisati status koji je imala Duchampova preuporaba keramičkog pisoara u Fontanu, kao što mi se čini i estetički naivnim u jednom književnom liku, veoma otvorenom interpretacijama, kakav je barunica Castelli, vidjeti “konkretnost” Warholove Brillo-kutije. Ne samo zato što ni Castelli ni Vučković nisu naprosto “roba na prodaju” niti isključivo žrtve svog javnog ugleda. Niti zato što Severina, za razliku od Castellijeve, nikoga nije bešćutno zgazila (nego je više puta završila pod kotačima domaće javnosti). Nego zato što trajanje na estradi zahtijeva ogromnu izvedbenu disciplinu, s kojom “privatni život” performera obično nema doslovne veze. U teatrološkom smislu, “život” i “uloga” puno su dinamičniji pojmovi negoli što to pokazuje Brezovec. Osim toga, bojim se da je hrvatskim pozornicama zavladala doista totalitarna logika postvarivanja slavnih ljudi: uzme se neka stvarna osoba, u pravilu ženskog roda (kod Olivera Frljića: Rice, Bardot, Redgrave; u slučaju Brezovca: Severina Vučković) i zatim se predstava radi upravo redukcijom te osobe na “billboard” klišeja. Za razliku od pop-arta koji i te kako ističe ambivalentnost populističkih vulgarnosti (njihovu spektakularnost, gigantizam, hiperboličnost – s kojima je pomiješana smrtonosno jednolična repetitivnost), Brezovec pokušava “ulijepiti” stereotipe o Severini u otpjevano izbjegavanje “Krležine rečenice” (najčešće svedene na status lajtmotiva), s rezultatom neprestanog pojednostavljenja sviju iskorištenih objekata. Od svih Brezovčevih predstava koje sam dosad imala prigodu vidjeti, a među kojima ima i onih koje držim izvanrednima, Gospoda Glembajevi čine mi se najpovršnijima, pa i najbanalnijima: u smislu scenskog postupka, i izvedbene politike.         

Mutež

Poseban tekst mogao bi se napisati i o tome što je to umjetnička  provokacija. Staviti na pozornicu maske prostrijeljenih lica Tuđmana, Đapića i Todorića, dovedenih pred gledatelje u kostimima i na štakama “invalida”, vjerojatno opet žutopisno upućuje na političku i ekonomsku scenu koje od nas prave bolesnike – još k tome pune povjerenja i prema HDZ-ovskim i prema Konzumovim marketinškim strategijama. No nakon prve razine tumačenja, pitam se gdje je tu reformatorska oštrica? Brezovčev kor neprestance ponavlja Mutno je sve to u nama, ali ispada da je najmutnija mogućnost kritike korupcije. Zato za mene krucijalni aspekt predstave nije Brezovčev “obračun s Krležom” (pomalo je smiješno kako jedna apartna figura u ovoj zemlji uvijek mora biti protiv druge apartne figure: simbolički rat vodi se do istrebljenja), niti mi je važan lanac skandala povezan s gužvom simbola koji prometuju tom razvučenom i izvankazališnim publicitetom prekrcanom predstavom. Važno mi je to što se prezir, u umjetničkom smislu, nikada ne isplati (opet jedan ljevičar, Jean-Luc Godard, o tome je snimio film). Niti je prezira pun Brezovec dobio maksimum od riječkog ansambla, niti je pridonio javnoj demitologizaciji Severine Vučković, a najmanje je od svega pokazao interes za Krležinu (zagrižljivu, a ne konformističku) misao. Naprotiv - predstava se nakon premijere sumorno kreće istim prostorom iz kojeg je i ponikla: u pitanju je pravi pir teatrološki banalnih, dnevnopolitičkih skandala. U čemu se, usput budi rečeno, Severina Vučković snalazi neusporedivo bolje od Branka Brezovca.