Drama skladatelja i njegova učenika

Nedovršeni Rekvijem u d-molu Wolfganga Amadeusa Mozarta neprekinuto je još od vremena svog nastanka uživao kultni status na svjetskim glazbenim podijima. Razlog tomu nisu samo neupitne kvalitete ove, jedne od najgenijalnijih Mozartovih partitura, nego i mnoštvo više-manje utemeljenih legendi o njezinu nastanku. Jer, oko identiteta se tajanstvenog naručitelja ispreo cijeli niz legendi, koje se, kako najbolje pokazuje i Formanov Amadeus, nisu spustile na zemlju niti još dugo nakon što je otkriveno da ga je za privatnu upotrebu naručio izvjesni grof Walsegg. Tone su tinte izlivene nad spekulacijama o skladateljevoj opsesiji smrću, premda je odavno dobro poznato kako je Mozart ozbiljnosti svog zdravstvenog stanja postao svjestan tek dva tjedna pred smrt, pola godine nakon početka rada na Rekvijemu.

Dodatni pak vječni kamen smutnje predstavlja i činjenica da je djelo ostalo nedovršeno, pa je tu zadaću izvršio majstorov učenik Franz Xaver Süssmayer. Oko manjkavosti njegovih rješenja lome se koplja sve do danas, premda nijedna od u međuvremenu nastalih alternativnih varijanti dovršetka Rekvijema nije ozbiljnije zaživjela u praksi.

Rasplinjavanje u ništavilu

Potpuno svjestan svog glazbenog i izvanglazbenog bremena koje nameće izvođenje ovog veličanstvenog torza, dirigent Aleksandar Kalajdžić smiono je krenuo u predstavljanje svoje po mnogočemu osebujne vizije Amadeusovog posljednjeg opusa. Studenti Muzičke akademije – solisti, zbor i orkestar – pritom su se pokazali i spremnima i sposobnima prihvatiti sve njegove zamisli. Vjerojatno upravo u izvođačima leži osnovni razlog uspjeha Kalajdžićeve interpretacije, jer bi profesionalne ansamble, koji su Rekvijem već izvodili mnogo puta, vjerojatno teško bilo natjerati da mu pristupe na ovakav, posve neuobičajen način. Kalajdžić je, naime, u procesu pripreme najprije iščistio sve natruhe romantičarskog pristupa, te sustavno gradio i izgradio stilski posve čist pristup. No, on se nije zaustavio na razini historicističke korektnosti. Ona mu je, naime, bila tek temelj, na kojem je stvarao čitanje koje je istovremeno ukotvljeno i u 1791. i u 2006. godini.

Neke njegove interpretacijske odluke zacijelo su izazvale skepsu tradicionalističkih čistunaca, poput primjerice neuobičajeno brzih tempa i sustavne dezintegracije završnih fraza svih stavaka. No, upravo u tim odlukama leži ključ za razumijevanje njegova viđenja Rekvijema. Jer, Kalajdžić kao da nam pokušava pokazati kao skladatelj grozničavo ulazi u svaki odsjek svog dijela, pri čemu se nemilosrdni tijek uvijek na kraju umara i rasplinjava u ništavilu. Dirigent, osim toga, niti ne pokušava sakriti slabosti Süssmayerovih intervencija. Naprotiv, on kao da ih podcrtava, želeći naglasiti kako dramu prerano umrlog skladatelja, tako i učenika koji nije bio dorastao preteškom zadatku.

Transparentnost kao imperativ

Osim u cjelini interpretacijske koncepcije, Kalajdžićev je pristup Mozartu poseban i u detalju. Ništa ovdje nije prepušteno slučaju, a transparentnost izvedbe imperativ je od kojeg se ne odustaje niti u jednom trenutku. U orkestru je tako svaka dionica jednako važna i jasno istaknuta, a posebnu boju daje stalna prisutnost orguljskog continua, koji cijelom djelu daje boju nemilosrdne neumitnosti. Jednako transparentan bio je i odlično pripremljen i kultiviran zbor, dok su poseban dragulj izvedbe bili vrhunski mladi solisti – Marija Kuhar, Marta Babić, Domagoj Dorotić i Tomislav Lučić. Svaki od njih već je gotovo posve zreo umjetnik, s jasnom idejom kako se pristupa Mozartovoj glazbi, ali i općenito skladnom glazbovanju u kvartetu.

I zaista, teško da smo još od 1991. čuli ovako potresnu izvedbu Mozartova Rekvijema u Zagrebu. Tada je koncert, kojim je ravnao Milan Horvat, naprasno bio prekinut sirenama za uzbunu, i to upravo na onom mjestu u Lacrimosi na kojem je i Mozart zauvijek odložio svoje pero. Ova je najnovija izvedba, pak, došla do kraja, te pokazala da ne samo da nam Mozart i danas ima još mnogo toga za reći nego, istovremeno, i da još štošta novoga imamo i mi reći i spoznati o njemu.