Premda su deklarirane ambicije Weber-Kapusta skromne, njezina teatrološka studija ekonomično je i jasno pisan, praktičan preglednik "tranzicijskog" dramskog pisma u Hrvatskoj i Njemačkoj
Danijela Weber-Kapusta, Dijalektika identiteta : Hrvatsko i njemačko dramsko pismo između postsocijalizma i multikultura, Leykam International, 2014.
Terry Eagleton u knjizi Ideja kulture iznosi tvrdnju da je prirodu lakše mijenjati nego kulturu. Pojednostavljenom slikovitošću objašnjeno, Eagleton svoje uvjerenje zasniva na činjenici da je, primjerice, lakše prepoloviti kontinente Panamskim i Sueskim kanalom ili pak organizirati skijaško prvenstvo u Kuvajtu, negoli subjektu kulture u potpunosti zamijeniti fundament kulturnih uvjerenja i mehanizme kulturnih praksi drugim, novim kulturnim obrascem ili paradigmom.
Dakako, Eagleton ne ispisuje radikalnu poruku da je kultura tvrdokorno nepromjenjiva. Na koncu, i minimum zdravorazumske svijesti o evidentnoj kulturnoj evoluciji i hibridizaciji tijekom povijesnih mijena potvrđuje da su kulture možda trome, no nipošto statične. Kako god, Eagletonova konstatacija o sporosti kulturnih transformacija ispostavila se i točnom, i važnom, pa i presudnom u slučaju tzv. tranzicijskih zemalja Srednje i Istočne Europe. Posve oprečno početnom entuzijazmu bivših socijalističkih zemalja tijekom "uvoza" političko-ekonomskih sloboda i materijalističkog obilja po uzoru na načelno prosperitetna liberalno-demokratska društva kapitalističke orijentacije, slojevita traumatičnost tranzicijske promjene iz jednoga režima u drugi te odstupanja od prognoziranih (a neosporno i idealiziranih) ciljeva tranzicije, nalagala je u sve većoj mjeri da se promisli i revidira projekt prevođenja ovih zemalja u liberalni kapitalizam. Sociolozi i tzv. tranzitolozi, posebice oni skloni egzaktnoj taksonomiji i pojednostavljujućoj ekonomizaciji kompleksnog procesa u nekoliko lako pamtljivih natuknica, nakon što su prethodno sažimali formulu tranzicije u svega tri ili četiri potrebna etapna koraka nakon kojih bi se ovaj transformacijski proces smatrao kompletno provedenim (primjerice: 1. kraj autokratskog režima 2. institucionalizacija demokracije 3. konsolidacija i stabilnost), odjednom su bili prinuđeni proširivati popis tako sročenih faza ili pak preimenovati zadnju (stabilnost – mo’š mislit’) terminom varljivo nepreciznim po pitanju vremenskog roka ostvarenja i krajnje fleksibilan po pitanju empirijske korespondentnosti sa stanjem zbilje.
Paralelni zaokreti Ispostavilo se da je tranzicija zapela o kulturu. Opet pojednostavljeno rečeno, lako je i milo biti potrošač, ali treba biti i radnik. Novi poredak vrvi iskušenjima, ali traži i vrline. Klaus Roth će stoga u antropološkoj studiji Od socijalizma do Evropske unije živopisnim opisom vitalizma socijalističkih, pa i "podosmanskih" taktika i invencija opstanka na Balkanu argumentirati kako je transformaciju ekskomunističkih društava nedovršena dokle god su tranzicijom još netaknute dubinske strukture kulture, običaja i mentaliteta, dok će Danijela Majstorović u Diskursima periferije poantirati da je sistemska greška cijeloga projekta tranzicije u iluziji kako je novu kulturu moguće implementirati odozgo, formalno (takoreći, promjenom tabli na pročeljima institucija), i na koncu deklarativno, službenim proglašavanjem da je integracija u europsku zajednicu ostvarena ili da su za to potrebne, recimo, "još dvije godine intenzivnih reformi". Sudar s tom činjenicom ironično će trijumfirati u leksičko-semantički manipulativnoj izjavi Nevena Mimice, tada potpredsjednika Vlade RH, kada je u povodu konačnog primanja Hrvatske u EU izjavio: "Članstvom u EU prestaje proces tranzicije, ali se nastavlja proces transformacije".
S obzirom na intenzivnost, temeljitost i epohalan učinak tranzicijskih promjena u baš svakom aspektu kulturno-društvene strukture, razumljivo je da su se posljedice i traume totalnih proporcija tranzicijskog prestrukturiranja društva, kulture, iskustva, praksi i svakodnevice nezaobilazno, izravno ili posredno, deskriptivno, ali i strukturno, upisale u baš svaki artefakt umjetničke produkcije iz razdoblja preustroja postsocijalističkih društava.
Mlada teatrologinja i teoretičarka Danijela Weber-Kapusta fokusirala se pak na ispisivanje traga i utjecaja tranzicijskih mijena u dramskome pismu, polazeći od temeljnog stava da je kazalište (prema jezgrovitoj formulaciji Johna von Düffela) "medij društvene refleksije, polemika i sjećanja", a okoristivši se prilikama školovanja u Zagrebu i Münchenu, u komparativni je odnos postavila hrvatski dramski tekst iz razdoblja tranzicije s njemačkom dramskom produkcijom od trenutka ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Uvodno ukazavši na sličnosti i razlike te na doticajnosti i specifičnosti društveno-povijesnog iskustva socijalizma i tranzicije (ali i nacionalnog osjećaja) u Hrvatskoj i Njemačkoj kao potencijalno formativnih čimbenika hrvatske i njemačke poetike dramskoga teksta na prijelazu milenija, nadalje nam autorica uspoređivanjem suvremenoga dramskoga korpusa ovih dviju kultura otkriva različitu dinamiku – kako u smislu sporijeg reagiranja hrvatskih dramskih pisaca na aktualnost povijesnih procesa i diktat zbilje, tako i u smislu formalno ranijeg okončanja procesa tranzicijske integracije Istočne Njemačke – ali i podudarnost u ključnim poetičkim zaokretima u odnosu na doživljaj zbilje te na praksu i estetiku oblikovanja dramskoga dijaloga s aktualnostima reflektiranoga vremena.
Dakako, najjasnije su sličnosti na površinskoj, deskriptivnoj razini, u tematsko-motivskom repertoaru, kao i u galeriji prototipskih reprezentanata. Ono što dijelimo s njemačkom dramom na tom planu jest slika društva čiji članovi/predstavnici bivaju izraz psihološke i identitetske napregnutosti, jaza, pa i konfuzije uslijed pokušaja da se naizgled olako ili na silu, kako god, promijeni ona ranije spomenuta, Eagletonova troma, sporo transformirajuća kultura s obzirom na njenu ukorijenjenost u konstitutivni osjećaj ljudskih bića: i njemačka i hrvatska drama nizat će likove i situacije u kojima se nerijetko karikirano oslikava probijanje neuspješno samocenzuriranog starog, socijalističkog mentaliteta naspram nekritički prihvaćanih poza, rituala i retorike novog poretka. I njemačku i hrvatsku dramu karakterizira podjela likova na one koji se priključuju novom poretku i na one koji se isključuju, samoinicijativno ili pod društvenim pritiskom, dok su djelomične tematsko-motivske razlike možda tek pitanje društvenog naglaska prema onoj traumi koju se prepoznaje kao dubinski važnu, odnosno kao još nerazriješeni kompleks kojim je opterećena zajednica/publika, pa se, primjerice, njemačka drama više bavi problemom denuncijacije u komunističkom režimu, a hrvatska pak razočaranim domoljubima i braniteljima.
Društva inverzije i nova dijalektika S obzirom na ekstenzivnost tranzicijskih sila te na intenzitet napetosti između diktata transformiranja i otpora ovih ili onih kulturnih i društvenih struktura, u komparativnoj analizi iz pera Weber-Kapusta ocjenjuje se paradoksalnim i začuđujućim da u oba dramska pisma izostaje široki panoramski prikaz kulturno-društvenih promjena, tj. da se autori radije opredjeljuju za "suženi mikroprostor privatnosti i obitelji". Istina, epohalnost urušavanja jednog poretka i porođajno uspostavljanje novoga svijeta "obećavajuće" budućnosti zaziva monumentalnost i patos epskih dimenzija, no moguće je da je odgovor dijelom i posve banalan, odnosno da je riječ o izboru/postupku narativne ekonomizacije: obiteljski krug omogućava koncentrirano i efikasno okupljanje raznovrsnih reprezentanata s tipičnim (pred)tranzicijskim backgraundom, potrebnim za ekstenzivno, ali i naročito emotivno oslikavanje raznogeneracijske, raznorodne i polifone slike društva s obzirom na univerzalan senzibilizitet društva za obiteljsku zajednicu.
U ključnim zaključcima Weber-Kapusta ekonomično detektira dva kapitalna poetička obilježja razlike u odnosu na predtranzicijski kontinuitet hrvatskog i njemačkog dramskoga pisma, kvalificirajući ih terminom tendencija. Jednu tendenciju naziva "društvom introverzije", misleći na spomenuto sužavanje perspektive na obitelj, privatnost i psihološku nutrinu, a drugu "nova dijalektika", dijelom referirajući na brechtovsku tradiciju u genezi toga pojma. Brechtovsko u suvremenom dramskom pismu, prema napomenama ove knjige, nije samo angažirano kazalište na način kritičkog prozivanja društveno-političkih i ideoloških anomalija te provociranja publike na angažman, nego i obnova elemenata tzv. epskoga teatra, pa autorica zamjećuje da se u "narativnoj drami (...) dokida granica između epske i dramske vrste, a dramski lik biva oblikovan uz pomoć epskih pripovjednih tehnika". Praktično, to znači da naglašeno narativno uređene drame (nerijetko se doslovno vraćajući scenskoj tradicionalnosti na temeljima aristotelovske poetike) prevladavaju u odnosu na sve marginalnije antidramske i eksperimentu sklone dramske tekstove, a postupci karakterističniji za konstrukciju proznoga pripovijedanja i karakteriziranja likova ostvaruju se uvođenjem inventivno ukomponiranog pripovjedačkog, autorskog ili apstraktnog glasa/monologa/komentara kao nadređene, izvandijegetičke instance.
Zahvaćajući uistinu široki spektar fenomenoloških, poetičkih i strukturnih promjena u dramskim tekstovima, autorica u tom mnoštvu znakova duha vremena i indikacija nove strukture osjećaja "drži pravac" fokusiravši se na praćenje pitanja identiteta, iščitavajući politike njegove konstrukcije i aspekte njegove problematizacije u suvremenom dramskom pismu u odnosu na izvantekstualne poticaje, silnice, pa i evidentne ugroze. Autorica se višestruko koristi analiziranom slikom identiteta u dramskome tekstu: i kao prizmom razumijevanja suvremenoga dramskoga pisma, i kao kriterijem odmjeravanja strukturno-poetičkih mijena u (dis)kontinuitetu dramske produkcije na prijelazu milenija, ujedno iz te optike i dešifrirajući pisani trag naravi vremena i društveno-povijesnog konteksta na koji se drame referiraju. Slijedeći putanju tematizacije i reprezentacije identiteta, Weber-Kapusta tim kriterijem konceptualizira postsocijalistički subjekt u dramskome pismu na prijelazu milenija kao primarno tranzicijski identitet koji se potom raslojava, ali i evoluira u kapitalistički i multikulturalni identitet uslijed postupnog upisivanja globalizacijskim učincima oblikovane zbilje.
Weber-Kapusta skromno navodi da je Dijalektika identiteta tek polazišni temelj za iscrpniju sistematizaciju i analizu postsocijalističkih drama. No, ekonomičnost i jasnoća autoričinog čitanja i razvrstavanja hrvatskih i njemačkih drama na prijelazu milenija čini ovu knjigu već dovoljno praktičnim preglednikom kompleksne dramske slike postsocijalističkih društava