Dražesno kolektivno samoubojstvo

Pukovnik Hermanni Kemppainen ostao je na odmoru u vikendici direktora Onnija Rellonena. Njih su dvojica imali o koječemu razgovarati. Pripovijedali su o događajima u životu, temeljito pretresli stvari. Bila je to prava terapija, rodilo se prijateljstvo kakvo nijedan nije do tada iskusio. Povremeno bi zagrijali saunu, ili išli loviti ribu. Pukovnik je veslao, direktor je povlačio vabac. Uhvatili su tri štuke koje su zatim ispekli.

Nakon objeda gađali su u metu Rellonenovim revolverom. Pukovnik je u tome bio bolji. Ispili su nekoliko boca piva. Rellonen se dosjetio i otišao po staru budilicu. Stavio ju je na glavu i zamolio Kemppainena da je pogodi hicem iz revolvera. Pukovnik je oklijevao; metak bi mogao pogoditi Rellonena među oči.

- Nema veze, samo ti pucaj.

Pohabana ura se razbila, a Rellonen nije umro. Na neki osebujno mračan način ta ih je igra obojicu zabavljala.

Uz vatru u kaminu Rellonen je rekao kako bi možda bilo dobro okupiti više supatnika. Koliko je znao, u Finskoj se godišnje počini tisuću petsto samoubojstava, a deseterostruko više ljudi planira skončati život. Uglavnom muškaraca. Rellonen je rekao da je negdje čitao statistike. Ubojstava se počini stotinjak.

- Dva bataljuna ljudi godišnje se ubije, a čitava brigada na to pomišlja, izračunao je pukovnik. – Zar nas stvarno ima tako puno? Čitava armija.

Rellonen je dalje razmišljao:

- Baš mi je palo na pamet – kad bismo okupili to mnoštvo, mislim, sve te koji se kane ubiti, mogli bismo popričati o zajedničkim stvarima i razmijeniti iskustva. Kad bi dobili priliku razgovarati o svojim problemima s drugim istomišljenicima, mislim da bi mnogi ostavili samoubojstvo za poslije. Kao što to mi već nekoliko dana činimo. Pričali smo od jutra do mraka, i to nam je bitno olakšalo dušu.

Pukovnik nije vjerovao da bi razgovor bio jako vedar. Kad se okupi društvo ljudi koji planiraju samoubojstvo, tu se mora govoriti o gadnim stvarima. To ne bi bio posebno radostan sastanak. A bi li pomogao? Društvo bi se moglo samo još i više deprimirati.

Rellonen nije odustajao. Smatrao je da bi sastanak mogao imati terapeutsko značenje. Čovjek dobije želju za životom kad vidi da i drugima ide loše, da nije jedini jadničak na svijetu.

- Pa tako se i nama dogodilo. Da se nismo sreli, bili bismo pokojni. Zar nije tako?

Pukovnik je morao priznati da im je u ovom slučaju zajednička sudbina pomogla, barem na kratko. Ali ipak je još vjerovao da će se na kraju objesiti. Problemi nisu nestali u posljednjih nekoliko dana. Stvar je samo odgođena. Nije prijateljstvo s Rellonenom nadomjestilo ženu niti odagnalo druge probleme.

- Ti si turoban po prirodi, Hermanni.

Pukovnik je priznao da su vojnici najčešće turobni, a pogotovo oni koji razmišljaju o samoubojstvu. Procijenio je da će vjerojatno već idući tjedan visjeti obješen o gredu, čim ode odavde svojim putem.

Rellonen je smatrao da o tome valja porazmisliti. Mogli bi baš i okupiti oveću skupinu ljudi sklonu samoubojstvu. Zajedno bi mogli potražiti rješenje svojih problema, a ako to ne uspiju, nitko ništa ne bi izgubio. Rellonen se domislio kako bi se grupno barem mogao pronaći bolji način samoubojstva od dosadašnjih, moglo bi se poraditi na stilu. Zajedničkim naporom mogao bi se smisliti neki gladak način za skončavanje života – zar smrt ne može biti bezbolna, elegantna, dostojna čovjeka, čak i na neki uzvišeni način lijepa? Zar se ljudi moraju zadovoljavati tradicionalnim sredstvima? Osim toga, prilično je primitivno objesiti se i postati produžetak konopcu. Lom kralježnice u predjelu vrata uzrokuje istegnuće jednjaka za pola metra, lice poplavi, jezik se isplazi – takav leš nije lijepo pokazati ni rodbini.

Pukovnik se pogladio po vratu. Masnica od konopca kojim se htio objesiti u nekoliko je dana primjetno potamnjela. Sada je sličila na neku neprimjerenu izraslinu.

- Možda si u pravu, priznao je pukovnik podižući ovratnik jakne odore.

Rellonen se zanio:

- Zamisli, Hermanni! U većoj skupini mogli bismo unajmiti zajedničkog terapeuta, mogli bismo provesti posljednje dane uživajući u životu. Uvijek je ljepše živjeti u društvu nego sâm. Mogli bismo fotokopirati oproštajno pismo za rodbinu, zajednički platiti nekom odvjetniku da se pobrine za ostavštinu, tu bi se uštedjelo dosta novca... možda bismo dobili i popust na obavijest o smrti kad bi nas bilo u dovoljnom broju. Mogli bismo ugodno živjeti jer bi se sigurno u grupi našao i netko bogat, bogataši počine danas toliko samoubojstva da to nije za vjerovati. I žene bismo mogli pridobiti, znam ja da u Finskoj ima mnogo žena koje planiraju samoubojstvo, a nisu baš sve ni ružne, naprotiv deprimirane žene su na svoj žalostan način privlačne...

Pukovnik Kemppainen se polako počeo zagrijavati za tu zamisao. U velikoj skupini samoubojica vidio je veliku prednost u racionalizaciji. Treba izbjeći amaterizam u samoubilačkom poslu. Kad je razmislio o cijeloj stvari iz časničke perspektive, vidio je prednost koju donosi brojnost. Ni dobar vojnik ne može sâm dobiti bitku, ali kad se okupi složna četa koja ima zajednički cilj, rezultat ne izostaje. Ratna povijest puna je primjera učinkovitosti grupnog djelovanja.

Rellonen se oduševio:

- Ti bi kao pukovnik mogao organizirati masovno samoubojstvo Finaca na profesionalan način i s najboljim mogućim rezultatom. Već po svojem položaju posjeduješ vještinu vođenja. Možeš uzeti pod svoju komandu čak i tisuću finskih pacijenata-samoubojica. Najprije bismo ih mogli pokušati urazumiti, ali ako to ne bi pomoglo, ti bi mogao voditi svoju jedinicu u smrt.

Direktor Rellonen zamišljao je pukovnika Kemppainena kako vodi svoju vojsku u smrt. Uzeo je za primjer Stari zavjet, usporedio je Kemppainena s Mojsijem koji je vodio svoj narod u obećanu zemlju. To bi bila fantastična selidba! Umjesto obećane zemlje odredište bi bila smrt koju bi sami izazvali, fantastičan kraj sveg živog! Rellonen je predočio Kemppainenu prizor u kojem pukovnik vodi svoje ljudstvo preko Crvenog mora kao što je Mojsije nekad vodio narod Izraela. On bi se sâm zadovoljio ulogom Aarona.

Pukovnik je počeo planirati:

- Kolektivno samoubojstvo moglo bi se zamaskirati u, recimo, oveću katastrofu... vlak sletio s tračnica, stotinu mrtvih!

Po Rellonenovu mišljenj, takva veličanstvena nesreća bila bi izvrstan primjer timskog rada, to bi pokazalo kako Finci nisu sposobni samo za musavo samotno vješanje negdje u trulom sjeniku, već se znaju složiti i prirediti stvarno, masovno samouništenje, uzvišenu i tragičnu nesreću. Na kraju krajeva, smrt nije svakodnevni događaj. To je užasavajući kraj života, pa ga treba uprizoriti na prikladno sumoran, ali veličanstven način.

Pukovnik se prisjetio velikog kolektivnog samoubojstva počinjenog desetak godina prije u Latinskoj Americi. I Rellonen je čuo za taj slučaj. Događaj je izazvao sućut i gađenje diljem svijeta. Neki karizmatični američki svećenik okupio je na stotine vjernika koji su skrenuli pameću i darovali mu sve što su posjedovali. Pomoću pristaša i njihova novca svećenik je u Latinskoj Americi osnovao neku vrst vjerničke države. Kad su vlasti doznale za taj suludi pokret, vođa sekte je odlučio izvršiti samoubojstvo, ali ne sâm, već je odveo u smrt i sve svoje pristaše. U tom masovnom samoubojstvu pomrlo je na stotine zaluđenih vjernika. Rezultat je bio odvratan: truli leševi naduli su se na tropskoj vrućini, muhe mesaruše zujale su nad čitavim područjem gdje je sekta boravila... gnjusno.

Ovakvo kolektivno samoubojstvo nije privlačilo ni direktora Rellonena ni pukovnika Kemppainena. Postignuće je doduše bilo količinski znatno, ali kvaliteta smrti je bila slaba, konačni rezultat je zapravo bio odbojan.

Jednodušno su se složili da nikome ne treba preporučiti smrt, a ako se netko ipak odluči na samoubojstvo, to treba izvesti sa stilom.

U ovoj fazi razgovora direktor Onni Rellonen je nazvao broj crkvenog SOS telefona u Helsinkiju. Blagi ženski glas s druge strane zamolio ga je da s punim povjerenjem ispripovijeda sve svoje brige. Rellonen je pitao je li te večeri bilo puno poziva.

- Mislim, je li vas zvalo mnogo ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu?

Službenica crkve je rekla da ona nema ovlasti dati informaciju o povjerljivim razgovorima. Držala je da je pitanje neukusno i zaprijetila prekidom veze.

Pukovnik Kemppainen je uzeo slušalicu. Predstavio se i ispričao ukratko o onome što se dogodilo nekoliko dana prije u sjeniku u pokrajini Häme. Nije tajio da su se on i njegov prijatelj tada pokušali ubiti. Zatim je otkrio kako njih dvojica sad planiraju osnovati terapeutsku grupu u koju bi pozvali Fince koji se nalaze u istovjetnoj životnoj situaciji. Zbog toga je htio znati od koga bi mogao dobiti adrese i telefonske brojeve kandidata za samoubojstvo.

Terapeutkinja na liniji za pomoć bila je nepovjerljiva. Smatrala je da to nije bio prikladan trenutak za razgovor o kolektivnom samoubojstvu. Ona je imala dovoljno posla i s pojedinačnim pokušajima. Te je večeri već šestoro ljudi zvalo zbog tog istog problema. Ako gospodu doista zanima taj problem, mogu nazvati neku duševnu bolnicu, možda bi im tamo mogli savjetovati što i kako dalje. – Linija za pomoć ne daje liste potencijalnih samoubojica, naša djelatnost je povjerljiva.

- Nikakve pomoći od te ženske, frknuo je pukovnik i nazvao duševnu bolnicu u Nikkili. Izložio je razlog zbog kojeg zove, ali osoblje nije htjelo razgovarati. Dežurni je liječnik doduše priznao da u njihovoj ustanovi liječe i pacijente koji su skloni samouništenju, ali njihova se imena ne mogu dati u javnost. Osim toga, pacijenti su već započeli liječenje, dobivaju lijekove i sudjeluju u terapiji onoliko koliko im je to potrebno, a po nekima i previše. Bolnica u Nikkili nije trebala pomoć u tretmanu duševnih poremećaja od amatera. Liječnik nije baš vjerovao da pukovnik u sastavu oružanih snaga posjeduje vještinu i znanje potrebno za sprječavanje samoubojstva. Štoviše, smatrao je da vojno školovanje i vježbe služe upravo suprotnim ciljevima.

Pukovnik se naljutio i rekao dežurnom liječniku kako mu se čini da je on isti kao i njegovi pacijenti te je spustio slušalicu.

- Moramo dati oglas u novine, dosjetio se direktor Rellonen.

4

Pukovnik Kemppainen i direktor Rellonen objavili su oglas u nacionalnim dnevnim novinama. U njemu je ukratko pisalo:

RAZMIŠLJAŠ LI O SAMOUBOJSTVU?

Ne brini, nisi sam.

Ima nas još koji mislimo isto, a neki imaju u tome i iskustva.

Napiši nam ukratko o sebi i svojoj životnoj situaciji, možda ti možemo pomoći.

Pošalji nam svoje ime i adresu, javit ćemo ti se.

Podatke ćemo koristiti uz puno povjerenje i nećemo ih dati trećoj osobi.

Avanturisti isključeni.

Odgovore molim poslati na Poste Restante u Helsinkiju, šifra «Pokušajmo zajedno».

Pukovnik je smatrao da je spominjanje avanturista u tekstu oglasa bilo suvišno, ali direktor Rellonen htio je to svakako spomenuti. On je u mladosti imao iskustva s oglasima u rubrici dopisivanja te su mu se znale javljati mnoge žene sklone avanturi premda je on tražio iskreno i uravnoteženo društvo.

Pukovnik je smatrao da taj oglas ne treba staviti u rubriku osamljenih srca. Oglase u toj rubrici smatrao je glupostima, smetlištem ljudi koje muči glad za romansom i erotikom. Samoubojstvo je mnogo ozbiljnija stvar. Predložio je da se oglas stavi u rubriku umrlih. Pukovnik je procijenio da ljudi koji smišljaju samoubojstvo sasvim sigurno rado čitaju obavijesti o smrti. Tako će njihova vijest sigurno doprijeti do zainteresiranih čitatelja. Rellonen je obećao odnijeti tekst oglasa u redakciju novina.

Pukovnik je ostao u vikendici, a Rellonen se za to vrijeme odvezao u Helsinki obaviti neke poslove. Istovremeno su se dogovorili da Rellonen na povratku donese još hrane i drugih potrepština. Pukovnik je rekao da će se on u međuvremenu javiti u komandu i obavijestiti poslodavca kako kani ostati na godišnjem odmoru. Bi li mogao provesti barem početak godišnjeg u Rellonenovoj vikendici? Kod kuće u Jyväskyli nije imao nikakvog posla, tamo je sve bilo prazno.

- Ma naravno, možemo provesti udvoje i čitavo ljeto ovdje na obali jezera Humala.

Prilikom davanja oglasa u novine Rellonen je saznao da mora platiti u gotovini. Službenik je pročitao tekst i odlučio da naplatu ne može izvršiti računom. Koliko je razumijevao stvar, bilo je upitno kako bi se naplata mogla izvršiti naknadno. Moglo se pretpostaviti da će račun morati platiti nasljednici, a njihova voljnost pri izvršenju plaćanja bila bi dvojbena.

Rellonen je otišao kući po posteljinu. Žena ga je pitala kako je prošlo Ivanje. Rellonen je rekao da su ivanjska noć i jutro bili deprimirajući, ali da je onda slučajno naletio u nekom starom sjeniku na nekog čovjeka iz Jyväskyle, baš pravu ljudinu. Čak ga je i pozvao kao gosta u vikendicu.

- Samo sve pospremite, izjavila je žena.

- To je neki Kemppainen.

- Hmmm, ne poznajem ja sve Kemppainene.

Rellonen je pitao jesu li dolazili ljudi za utjerivanje duga za vrijeme njegova izbivanja. Žena je rekla da je netko nazvao nekoliko dana prije Ivanja. Utjerivač je prijetio da će staviti zabranu na prodaju vikendice na jezeru Hulama dok se istraga o proljetnom stečaju ne završi.

Navraćanje kući deprimiralo je direktora Rellonena. Bilo mu je drago što se vraća u vikendicu u Häme. Vozeći se natrag, uplašila ga je pomisao: a što ako se pukovnik Kemppainen u međuvremenu objesio? Ako si je Kemppainen nešto učinio, što bi se njemu dogodilo? Morao bi si sigurno odmah ispaliti metak u glavu.

Hodajući duž škriputave šljunčane ceste prema obali svoje vikendice, Rellonen je ćutio pun miris ljeta, slušao je neprekidni cvrkut ptica, a došavši u dvorište svoje vikendice, vidio je kako pukovnik Kemppainen izlazi iz drvarnice s naramkom drva za saunu. Rellonen je s olakšanjem viknuo:

- Zdravo, Hermanni! Još smo živi i dobro nam ide, zar ne?

- Pa eto... Obojio sam tu tvoju vikendicu da mi prođe vrijeme, vidio sam da ti to nisi uspio dovršiti.

Rellonen je priznao da tog proljeća baš nije bio raspoložen za posao. Pukovnik ga je razumio.

Obojica su provela tjedan dana u tom jezerskom krajobrazu očekujući žetvu odgovora na novinski oglas. Živjeli su mirnim, ugodnim životom, uživali su u ljetu, razgovarali o životnim problemima i promatrali prirodu. Ponekad bi popili malo vina, sjedili na moliću s pecaljkama u ruci i gledali jezero Humala. Pukovnik Kemppainen se čudio rastrošnom načinu na koji je Rellonen trošio alkohol: kad bi boca bila dvije trećine ispijena, Rellonen bi je brižno zatvorio čepom i svaki put kad bi otišao do obale, bacio bi bocu u jezero. Boca bi ostala plutati i s vremenom bi otplutala na suprotnu obalu. Udaljenost do te obale iznosila je nekoliko kilometara, a pošiljatelj pića nije mogao biti siguran gdje će boca biti izbačena.

- To ovdje rade gotovo svi vlasnici vikendica. Postao je običaj ostaviti trećinu pića u boci i poslati dalje, objasnio je Rellonen.

Pukovnik još nije shvaćao takvu rastrošnost. Alkohol je u Finskoj skup, zar ga se isplati bacati u jezero?

Rellonen mu je kazao da je riječ o starom provjerenom načinu održavanja veze. Netko je to napola slučajno započeo prije mnogo godina. Do Rellonenova je molića doplutala prva boca pića prije sedam godina, bio je to izvrsni konjak Charante. Slađahno je doplovio u mamurno kolovoško jutro i spasio situaciju. Čim se dućan s alkoholnim pićima ujutro otvorio, Rellonen je platio svoj dug jezeru. Povremeno, a posljednjih godina sve češće, na obali bi se pojavilo još boca. Običaj se polako raširio diljem jezera. O tome se nije previše govorilo, bila je to skrivena tajna ljudi koji su ljetovali na jezeru Humala.

- Prošlog ljeta dobio sam tri boce sherryja, a malo prije no što se jezero zamrznulo još i jednu bocu votke i jednu rakije. Bile su tako pune da su se jedva održavale na površini. To čovjeka razgali. Čovjek pomisli kako negdje na suprotnoj obali postoji srodna duša, darežljiv ljubitelj dobroga konjaka, ili neki pošteni pijanac koji bocom votke misli na nepoznatog bližnjeg negdje na drugom kraju jezera.

Jedne je večeri na klupi u sauni pukovnik Kemppainen gledao golo tijelo svojeg prijatelja na kojem je bio popriličan ožiljak. Rekao je da se već dugo čudio kakav je to ožiljak. Je li kolega bio ranjen u ratu, ili odakle mu tragovi rezanja?

Rellonen je rekao kako je premlad te da nije stigao ratovati. Kad je izbio rat, bilo mu je samo godinu dana. Ali život u Finskoj je i u mirnodopsko vrijeme bilo poprilično ratovanje. Rekao je da je četiri puta otišao u stečaj. Od toga su mu ostali ožiljci.

- Mogu ti priznati da sam nakon svakog stečaja bio tako deprimiran da sam svaki put odlučio počiniti samoubojstvo. Nije ovaj pokušaj na Ivanje bio prvi. A neće valjda biti ni posljednji, tko zna.

Rellonen je rekao kako je već triput pokušao samoubojstvo. U vrijeme prvog stečaja, šezdesetih, odlučio se raznijeti. U to je vrijeme imao građevinsku firmu. Posljednje gradilište bilo je u Lohji. Eksploziva mu nije nedostajalo, ali profesionalnog znanja jest. Rellonen se povukao u građevinsku baraku s popriličnom količinom eksploziva na koju je pričvrstio dva upaljača i dva fitilja. Eksploziv je stavio u hlače.

Samoubojica je sjeo s eksplozivom na svoj radni stolac i zapalio oba fitilja. Istovremeno je pripalio i posljednju cigaretu.

Eksplozija je samo djelomično uspjela. Zapaljeni fitilji su propalili na gaćama dvije velike rupe i prouzročili grdne opekotine na nogama. Rellonen nije mogao podnijeti žarenje rastaljenih fitilja te je urlajući izletio iz barake. Komadi trotila kliznuli su duž nogavice niz nogu jer se jedan upaljač otkinuo. Upaljač eksploziva je prasnuo i gadno mu ozlijedio stražnjicu i rebra. Preživio je, ali ostali su poveći ožiljci. Drugi upaljač je eksplodirao utaknut u eksploziv koji je ostao u baraci, što je rezultiralo rasprskavanjem čitave građevine čiji su komadi odletjeli na udaljenost veću od 70 metara.

Nakon idućeg stečaja 1974. godine Rellonen se pokušao upucati sačmaricom koju je vezao uz deblo na ladanju kod svojeg punca u Sonkajärviju. Namjeravao je napraviti lovačku klopku u kojoj bi puška ubila plijen, to jest njega. Rellonen je bio poprilično pijan kad je pripremao samoubojstvo, pa ga je pucanj umalo promašio.

Rellonen se okrenuo na klupi u sauni i pokazao pukovniku ožiljke na leđima. Tu su se vidjeli tragovi sudbonosnog pucnja. Jedno olovno zrno prodrlo je sve do plućne maramice, ali Rellonen je, nažalost, preživio vlastitu klopku.

Pretposljednji put Rellonen si je odlučio prerezati žile. Uspio je prepiliti tek venu na lijevoj ruci. Tu se onesvijestio vidjevši vlastitu krv. Kao uspomena na taj pokušaj ostao je još jedan popriličan ožiljak.

Zbog svih tih neuspjelih pokušaja Rellonen je odlučio nabaviti revolver. Procijenio je da bi se time konačno mogao ubiti. Ali, kao što je to pukovnik znao, i to je ostalo na pokušaju.

Pukovnik Kemppainen je gledao ožiljke. Smatrao je da je Rellonen iskazao u svojim ubojitim pokušajima veliku odlučnost. Sâm pukovnik prije nije pokušavao samoubojstvo. Ali kolega mu je bio iskusni veteran kojeg je valjalo poštivati zbog dugogodišnje predanosti toj zanimaciji.

S finskoga preveo Boris Vidović

Arto Paasilinna (Kittilä, 20. travnja 1942,) spada u red najpopularnijih finskih pisaca. Rođen je u Laponiji u obitelji izbjeglica iz Petsama (ruski: Pečonga, grada koji je do Drugog svjetskog rata pripadao Finskoj); započeo je karijeru kao novinar. Prva mu knjiga izlazi iz tiska 1964. godine, a prvi roman Operacija Finlandia (Operaatio Finlandia) 1972. Od tada je objavio nekoliko desetaka knjiga, od čega više od 30 romana. Najpoznatiji su mu: Godina zeca (Jäniksen vuosi, 1975.), Sretan čovjek (Onnelinen mies, 1976.), Zaboga dragoga (Herranen aika, 1980.), Urlajući mlinar (Ulvova mylläri, 1981.), Šuma obješenih lisica (Irtettyjen kettujen metsä, 1983.), Gromovnikov sin (Ukkosenjumalan poika, 1984.), Slatka trovačica (Suloinen myrkynkeittäjä, 1988.), Dražesno kolektivno samoubojstvo (Hurmaava joukkoitsemurha, 1990.), Život je kratak, Rytkönen dug (Elämälyhyt, Rytkönen pitkä, 1991.), Leteći drvosječa (Lentävä kirvesmies, 1996.) Nekoliko njegovih knjiga adaptirano je za film i televiziju, a Paasilinna im je scenarist. Knjige su mu prevedene na petnaestak jezika, a posebno su popularne u Francuskoj i Njemačkoj gdje je i među kritikom cjenjeniji nego u domovini. Njegov pitki i duhoviti stil kojim obrađuje ozbiljne teme poput samoubojstva, birokracije, slobode i vjere našao je međunarodnu čitateljsku publiku željnu nordijske egzotike. Dražesno kolektivno samoubojstvo četvrti je Paasilinin roman dostupan hrvatskim čitateljima.