Rade Dragojević  

Druga mladost Milana Kangrge

kritika

Rade Dragojević

Milan Kangrga definitivno doživljava svoju drugu mladost, svoju drugu profesionalnu renesansu. Naime, nakon nekoliko uspjelih publicističkih naslova objavljenih u posljednje vrijeme, među kojima se posebno ističu Šverceri vlastitog života, Kangrga je prošle godine objavio Etiku, prvu etiku u Hrvata, kako sam voli kazati. Prošle godine izašlo je i posebno izdanje Filozofskih istraživanja posvećenih upravo njemu i njegovoj 80. obljetnici života, u kojemu dvadesetak filozofa i intelektualaca pišu upravo o dosezima Kangrgina filozofiranja.

Intelektualac na čistini

Potpuno uronjen u zbivanja oko sebe, Kangrga se i ne pomišlja skriti u kulu bjelokosnu filozofije, nego se upušta u najvrtoglavija suočavanja s protivnicima na ovdašnjoj društvenoj  sceni. Bili su poznati njegovi istupi protiv korčulanskog, ali i drugih bibliocida, rezultat čega je, s jedne strane, bilo senzibiliziranje ovdašnje javnosti na fašistoidnu praksu uništavanja knjiga, ali je s druge strane posljedica te Kangrgine aktivnosti bilo njegovo povlačenje po sudovima. Sam o pozivu intelektualca u jednom intervjuu kaže: “Uostalom, posao intelektualca uvijek je rizičan, on se kao bitno kritičko biće redovito javno izlaže. Za to je paradigmatičan primjer Zole s Dreyfussovom aferom. Biti intelektualac znači biti par exellence kritičko, rekao bih čak, radikalno kritičko biće, kojemu je stalo do općedruštvenog interesa. Ako pored toga hoćete biti još i filozof, koji ‘ne spava’ doma u svome ‘kabinetu’ kao tzv. čisti teoretičar, onda morate kritički misliti. Hegel čak pravi ironične primjedbe kad se pita kakvo je to ‘slobodno mišljenje’, jer bi nekakvo ‘neslobodno mišljenje’ bila puka besmislica. Isto tako, kakvo je to ‘kritičko mišljenje’, jer bi nekakvo ‘nekritičko mišljenje’ možda moglo biti jedino ideološko mišljenje. Utoliko, moj se kritički stav – ne samo u etičkom kontekstu – odnosi na sve ono što se događa oko mene i sa mnom kao čovjekom, građaninom, intelektualcem i filozofom u sadašnjim našim historijsko-socijalnim i kulturno-duhovnim prilikama i neprilikama. Ne mogu biti ravnodušan spram svega toga poput naših nazovi intelektualaca.”

Nacionalnost nedostatna za ljudskost

Prije nego prelistamo tematski broj Filozofskih istraživanja, tek da se osvrnemo na jednu  od nekoliko temeljnih postavki Kangrgine etike. Njega su nerijetko napadali posebno zbog rečenice da “biti samo Hrvat znači ne biti još čovjek”. Kangrga to svojim riječima ovako objašnjava: “Kad sam svojedobno bio kazao – biti samo Hrvat znači još ne biti čovjek – onda su mnogi mislili da je to moja hotimična uvreda. To bi samo značilo da samim time što se netko rodi kao Hrvat (ili Nijemac, Francuz, Srbin, Amerikanac, itd.), on je odmah i savršeno biće, pa onda nema ni lopova, ni pljačkaša, ni ubojica među Hrvatima. A ako to oni ipak jesu, onda ih proglašavamo vitezovima i herojima. Dakle, ljude koje nazivam u etičkom aspektu rodovsko-plemenski konstituiranim, ako to ostaju i u kulturnom ambijentu, postaju moralno krivima ako se ne potrude da postanu ljudska bića, dakle, pripadnici ljudskog roda. Sama im nacionalnost, naime, nipošto nije dostatna za tu ljudskost kao moralno određenu čovječnost. Čovjeku je suđeno da postaje čovjekom svojim vlastitim djelom i tu mu nikakva nacionalna pripadnost neće pomoći. U suprotnom, to ostaje opasna samoobmana kako za njega samoga, tako i za sve druge.”

Pitanje zavičaja kao pitanje odlaska

Neki od kontributora u prilogu prisjećaju se Korčulanske ljetne škole i Praxisa, u čemu je Kangrga bio jedna od glavnih aktera. Drugi, poput Hrvoja Jurića, pišu o jednom starom Kangrginom tekstu Riječ o zavičaju iz 1971., u kojem se u kontekstu jedne druge  nacionalističke buke pokušava nešto napisati o zavičaju i pitati se “Gdje se osjećaš kao kod svoje kuće?”. Samo drugdje, glasi odgovor, htijući reći da samo izlazak iz zavičaja omogućuje osvješćivanje, pa onda i konstituiranje zavičaja. Jurić zaključuje da je izlazak iz zavičaja ujedno i izlazak čovjeka iz sebe sama, jer je čovjek, kako kaže Kangrga, “po svojoj najdubljoj prirodi povijesno biće koje jest to što jest time što postaje”.

Zanimljiv je i tekst Dragana Jakovljevića pod nazivom Društvene transformacije, moral i etika, u kojemu se autor, među ostalim, pita i o dosezima radikalne etike u Kangrge, odnosno koliko je uopće ostvariv zahtjev za “permanentnom revolucijom svega što jest, čime se postiže otvoreni horizont mogućnosti bitno drugačijeg nego što jest”. U toj kritici postojećeg kao ideološkog, Jakovljević nalazi i elemente Adornova pristupa, ali i drugih frankfurtovaca, prema kojima je upravo “stvarnost u pomanjkanju bilo koje druge ideologije, postala svojom vlastitom ideologijom”.

Na kraju, dugo se nije dogodilo da neki broj periodike, posebno filozofske, izazove toliko javne rasprave kao ovaj dvobroj Filozofskih istraživanja. Hoće li što iz javnih raspri nastati, hoće li se nešto izbistriti – sumnjamo, s obzirom na to da znamo koliki su kapaciteti Kangrginih protivnika. Ipak, na filozofiju je barem na ovakav posredan način na trenutak bačeno svjetlo javnosti.

Što da se radi sa suradnicima koji svoja “uvjerenja” mijenjaju češće nego košulje

Uvaženi gospodine Galiću, iako mi je poznata stoljećima stara istina da bilo koje dvije napisane rečenice mogu predstavljati osnovu bilo kakve optužbe, zaprepašten sam prilogom voditelja Vaše “udarne” informativne emisije Dnevnika Prvog programa HRT emitovanim u nedelju 20. veljače u kojem su moj rad i ime zloupotrebljeni u prizemne propagandne svrhe, tako da sam javnosti Hrvatske predstavljen kao ličnost koja radi protiv interesa Republike Hrvatske, pa čak i kao nekakav “srpski šovinista”. Prisjećam se da mi je Aleksandar Tijanić, beogradski pandan Vašem voditelju Goranu Miliću, prije dvadesetak godina u svojoj “kolumni” u Slobodnoj Dalmaciji prigovorio proustaške stavove. U Slobodnoj Dalmaciji se pojavio ispravak, pa sam slobodan da i od Vas zahtijevam javnu ispriku. Naime, Vaš je voditelj “prilog” gradio na dvije rečenice jednog pasusa iz mog obimnog članka Intelektualni prkos Milana Kangrge, objavljenog u časopisu Filozofska istraživanja iz kojeg je izbacio ključnu rečenicu: “Slično čine i srpski šovinisti, koji optužuju ‘papke s brda’, bradate primitivce koji su čak i za četnike uvreda, da su počinili sve pljačke i zločine, kao da ta politika nije pravljena u krugovima političke i kulturne elite i u Zagrebu i u Beogradu, kao što su Predsjedništvo Republike, Akademija nauka itd.” Da se potrudio da pročita još bar dva naredna pasusa, Vaš bi voditelj našao i sljedeće mjesto: “Danas će svakako biti čitalaca u Srbiji koji će Kangrginu kritiku hrvatskog nacionalizma oduševljeno prihvatiti. Bilo bi mudro ako bi taj deo čitateljstva imao na umu staru izreku De te fabula naratur! Srpski nacionalizam još uvek čeka svog autentičnog kritičara.”

Neprestana etiketiranja

Stid me je i da pominjem na koji način je HRT pred javnošću manipulirala mojom devetominutnom izjavom (dogovor je bio osam minuta). HRT posjeduje autentični snimak koji možete vidjeti. Da li ćete tim povodom nešto poduzeti ostavljam Vašoj profesionalnoj procjeni. Na kraju, ne bih Vam postavljao zahtjev za javnom isprikom, niti bih reagovao na prizemne propagandističke paskvile da ne osjećam obavezu prema svojim kolegama i prijateljima, građanima Hrvatske, s kojima me vežu decenije neprekidane saradnje i prijateljstva. Lično sam navikao na najraznovrsnije vrste političkih etiketa (ne tako davno jedan nacionalsocijalistički ministar nauke u Beogradu nazvao je u izjavi za štampu mene i moje projekte “ozloglašenim”), ali ni u snu nisam mogao da pretpostavim da ću i svoj i ugled HRT, na žalost, morati da branim od onih njenih saradnika koji svoja “uvjerenja” mijenjaju češće nego košulje.

U Kumodražu, 21. februara 2005.