In memoriam - Druga strana, ali ne d.o.o.

Još tamo prije rata uz svoju sam susjedu, koja se zove kao i moja sestra, prvi put osjetio kako je slušati nekoga tko govori istinu bez ostatka i bez grubosti – naježio sam se i raznježio. Još sam samo nekoliko takvih ljudi susreo, potpuno iskrenih i potpuno blagih. Našao sam i nekoliko takvih pjesnika: onog kojem djevojka kaže da više voli zgodne, ali da će za njega učiniti iznimku i onog koji kaže da su ga u životu vezali, terorizirali, kastrirali i lobotomizirali. Nakon što čujem ili pročitam riječi tih ljudi, osjetim se istovremeno i slobodno i utješeno. Maruna je pak bio jedini bolno iskreni čovjek kojega sam mogao i slušati i čitati: Maruna koji se usporedio s napola odranim psom koji još hoda iako mu se vide svi unutarnji organi, koji je dosegao toliki stupanj deziluzije da svoje rodno velebitsko selo nakon dugo sanjana povratka naziva “hrpom kamenog smeća”, koji je zadržao svoj integritet te našijencu – koji ga na domaćem veselju s odojcima i zastavama upozorava da bi morao pisati rodoljubnije pjesme od svojih – odgovara: “Ti možeš zajebavati mene, ali ne možeš zajebavati poeziju”.

Kod njega mi se sviđao najviše privid da mu je do svega stalo. Kada sam mu se žalio da sam osuđen na rintanje po novinama, tješio me da se čovjek mora uvijek prvo pobrinuti za kruh, kao da je ikada tako postupio; kada je smijenjen političar kojeg sam izrugao u nekom članku, mislio je da sam i ja pridonio njegovu padu, kao da već idućeg tjedna nije na njega zaboravio; kad ga je pratio policajac u civilu u Barceloni, sprijateljio se s njim i na dar dobio pjesme Nicanora Parre koje je poslije izgubio na zadnjem sjedištu auta na jednom američkom parkiralištu.

Koliko god to izgleda nevjerojatno, Maruna je bio i moj poslodavac. Ne samo u Drugoj strani d.o.o. koja izdaje Zarez, nego sam i prvi književni posao dobio zahvaljujući njemu. Kada je u Zagrebu umro Vinko Nikolić, Maruna je napustio uredništvo Vijenca i naslijedio Hrvatsku reviju; pomicanje se nastavilo, pa je Andrea Zlatar, njegova pomoćnica, postala glavna urednica; Branko Matan morao je također napraviti korak naprijed pa je postao njezin zamjenik, a napredovao sam i ja: dobio sam njegov posao, posao urednika u Vijencu. Lagani osjećaj sablasnosti potječe otuda što sam nedugo prije toga susreo prvi i zadnji put baš Vinka Nikolića: okrenuo sam se u crkvi da dam mir prvome do sebe i ugledao čovjeka kojemu je Maruna u Argentinu došao kao još jedan klinac u egzilu, a pretvorio se u njegovo najveće literarno otkriće.

Ne znam zašto sam zapamtio baš rukovanje s Vinkom Nikolićem, pogotovo što nismo ništa pričali ili tome slično. Ne znam zašto sam zapamtio Marunin stih da bih trebao biti anđeo, a jedva sam polučovjek. Ne znam zašto ga nisam stigao pitati zove li se izdavač Zareza po kafiću u kojem je upoznao Bukowskog, Other Side Cafe. Ne znam ni zašto svoj članak o knjizi Bukowskog koju je preveo nisam nazvao Zapisi dvojice starih pokvarenjaka. Ne znam zašto često zaboravljam ime one susjede i zašto se katkad ne mogu sjetiti Marunina imena. Ali znam da smo njegovim prelaskom na drugu stranu svi napravili deziluzionirani korak naprijed.